Dva ozbiljna dana planetarnog događaja, a tri ukupno su iza nas. Ronaldo likuje, Messi možda pije lijekove iz porodice benzadijazepina da preživi nekako do Hrvatske, Modrić se smiješi u brk autorima transparenta "Sve izgubili dabogda", a garnizon Islanđana slavi svog režisera reklama, kao mi onomad Danisa Tanovića.
U kvizu Potjera naredne sezone očekujmo pitanja: Fudbaler koji je zabijao golove na osam velikih takmičenja uzastopno bio je...
Kad to takmičar prođe i nađe se oči u oči s tjeraocem ide pitanje koliko je ljudi popularno nazvanih nogometašima u historiji davalo golove na četiri uzastopna mundijala. Tačan odgovor - četiri. Opet među njima Kriščiano.
Za tragače dlake u jajetu (deklarirane fenomenologe) penal mu se može oprostiti, greška De Gee također ne odražava nikakvo majstorstvo, no slobodnjak za 3:3 fenemenologe i zadrte nesimpatizere Ronauda, primorat će na duboki naklon.
Možda ne vlada takvo mišljenje, al Portugal ide više na njegov pogon nego što će tri ovakva Messija koristiti Argentini. I to ga čini bližim Maradoni od Messija, jedinog igrača u historiji čije majstorstvo predstavlja uteg na leđima čitavoj jednoj ekipi.
Od Ronalda se s Portugalom nikad ne očekuje da postane svjetski prvak. Ronaldo je Ronaldo, a Portugal nacija koja neće biti među pretendentima za naslov sve da im igra Ronaldo, "pet Sušića i pet Kataneca".
Messi je Argentina čitava. Pa i kad je najgora na svijetu uvijek je među pet favorita za naslov, kao što su i sve druge reprezentacije koje su od 1930. dizale trofej, izuzev Urugvaja.
Sličan psihološki problem koji Messi ima krasi mozgove svakog Engleza a posebno 23 njihova fudbalera koja krenu da osvoje išta nakon 1966. s tim se ta nepodnošljiva smegma s mirisom i okusom kočnica kod njih rasporedi na svakog igrača pojedinačno, dok je sav argentinski pritisak usmjeren na čovjeka koji, složit ćemo se, ipak nije svemoguć.
Argentini da date i najboljeg Xavija i Iniestu ne bi proizvelo nikakav efekat, čak bi možda bili još gori jer bi opet sve oči bile uprte u Lionela, a očekivanja razumljivo veća. Ona u zbiru s uprtosti očiju kao prozivod daju još veći pritisak, stvaraju aždahu od opsesije, a opsesija opet favorizuje tablete.
Razlog zašto Lionel Messi djeluje bezvoljno i nezainteresovano, premda nije ni jedno ni drugo, jeste što se jadan bori protiv milijardu, dvije, možda i tri milijarde nevidljivih neprijatelja koje ćemo nazvati Očekivanja, koji ga, kad god nešto krene vuku za rukav, čupaju, podmeću noge... još ako se ukaže režiser reklama sa Islanda koji u slobodno vrijeme voli zabranit za Island onda kao epilog dobijemo čovjeka koji bi najradije proklinjao i svoje majstorstvo i fudbal i sudbu kletu, pa i selektora što ga je uopće pozvao. A nije Pastorea da se mogu barem triput dodati na sredini ili Icardija. On bi garant zabio penal, nema nijedan Argentinac koji tako misli.
Dotad, dok Messi ne osvoji Mundijal Ronaldo je bolji, pa makar ni njegov Portugal svojevremeno ne pobijedio Island. Sjećate se ono kad je izjavio šta će oni pa nema ih ni pola miliona, a oni mu na twiteru "svi" uzvratili eto ti nam reci niste nas ni takve minorne uspjeli savladati. Kao, ono, da ti nešto valjaš pobijedili biste nas. Luckasto-vrckavo.
Zato je nekako i najlogičnije da je heroj Islanda, koji ako isključimo ženu djecu i starce u Rusiji bodri pola vlastitog stanovništva, u prvoj njihovoj utakmici na svjetskim prvenstvima, bio režiser.
Jer njihova priča više priliči filmskoj i od Ronaldove, Messijeve i bilo čije druge.
Negdje s početka milenija fudbal je prestajao pisati filmske priče. Ukoliko bi se to i desilo bile bi "monodrame" kao ona u kojoj bi igrao Zinedine Zidane (2006.). Do tada mogle su se ovjekovječiti priče i o titanima Garinchi, Socratesu, Maradoni, Kruyffu, ali i o sudbinama Lake konjice, Selecaoa iz 1982, putu Bugara 1994. ili generaciji brončanih Vatrenih.
Otad, jedino je islandska priča više od fudbalske, jedino činjenice koji oni podastiru izazivaju emocionalnu reakciju par exellance.
Divljenje, poštovanje, iščuđavanje. I jedino za njih vrijedi navijati, ako pored svoje nemamo ni rezervnu domovinu.
Samo uz Island požemo staviti znak jednakosti sa onim bivšim fudbalom, romantičnim čija uloga nije samo izazivati rasprave je li bolji CR7 ili LM10, već fudbalom koji malima nudi svesrdnu mogućnost da prkose velikima.
Da se izrazimo bh. autentičnim "kolokvijalizmom" Island nisu ni Halgrimson ni Sigurđson ni Finnbogason već i Halgrimson i Sigurđson i Finnbogason.
Ne postoje zvijezde da zbog njih ispašta tim, već samo vrlo radišni, pametni i do iznemoglosti strastveni fudbaleri koji uživaju i svojom simpatičnošću nude drugima užitak.
Ekipa! Sa doktorom na čelu, a pravih doktora u fudbalu fali još od vremena Socratesa.
Promo
Top Komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
