Kadeti kao putokaz: Zlato koje ima posebnu težinu

U tom trenutku za nas je to bio uspjeh, jer znamo kako smo godinama unazad muku mučili sa omladinski ligama, juniorskim i kadetskim. Pa čak i danas, iako su se i po tom pitanju stvari znatno popravile, kada imamo evropske prvake, većina teško u ovoj zemlji može odgovoriti na pitanje ko je to recimo juniorski prvak BiH, kadetski, ko je bio najbolji igrač jednog ili drugog uzrasta. Jednostavno je tako.

Upravo iz jedne takve zemlje dolaze novi evropski prvaci, selekcija koja je u svom drugom nastupu u A diviziji otišla do kraja. Skoro da izgleda nemoguće. Zato ovo zlato ima svoju težinu, ili bolje rečeno "čistoću". Jer to nisu momci koji igraju u svojim klubovima za velike ugovore, ne voze skupe automobile, ne postavljaju uslove, ne traže opravdanje u ovom ili onom.

Igraju svaku utakmicu do kraja za svoju zemlju. sa jednakim žarom bilo da se radi o pripremnom susretu, Eyofu, Evropskom prvenstvu. Kada su otišli u Tbilsi, realno nismo očekivali ništa posebno, bili smo zadovoljni činjenicom da smo na neke igre poslali jednu selekciju u ekipnom sportu, a oni su se vratili za zlatom. Malo su se odmorili i onda okrenuli prema Kaunasu. Između Kaunasa i Tbilsija je bilo malo slikanja, malo obećenja, malo tekstova, koji prilog i to je to. Vjerovatno su opet mnogi razmišljali o tome kako je najvažnije ostati u diviziji A.

A, onda su momci krenuli, razbili su Srbiju i dali jasno do znanja da će svoju kožu skupo prodati. Nakon Italije su stigla dva vezana poraza koja su nas skoro udaljila od četvrtfinala, nakon čega smo razbili Hrvatsku, pa Njemačku kombinovano 43 razlike. I dok ulazak juniora u polufinale evropskog prvenstva nije razdrmao tv kuće, kadeti su imali tu sreću, pa je napokon šira javnost mogla vidjeti te momke, šta to oni rade u Kaunasu, kako se to posljednjeg atoma snage bore za BiH, kako se iskreno grle, podržavaju, bacaju za svaku loptu. Neiskvareno, bez trunke zavisti, kako slušaju svog selektora.

Prvo protiv Španije protiv koje bi mnogi odmah u bilo kojem sportu ili uzrastu "skinuli gaće" jer ipak je to Španija, dok bi utakmicu sa Litvom dočekali u onoj našoj prepoznatljivoj atmosferi "napravili smo puno, ipak su oni domaćini". Ali ovi momci nisu tako razmišljali. Sikiraš je uzeo prvu loptu, zakucao je onako odvažno, muški kako se treba uraditi ako želi pokazi protivniku zube, ako mu želiš pokazati da se ne plašiš bez obzira što igraš na njegovom terenu.

Prva lopta sa kojom smo pokazali koliko smo psihološki jaki, koliko vjerujemo u sebe. Jer ako u finalu domaćoj ekipi ne dozvoliš niti jedno vodstvo tokom cijele utakmice, onda si stvarno jak, stvarno dobar. Momci koji su u Kaunasu uzeli zlato su pokazali kako se igra za reprezentaciju, ali baš u pravom smislu riječi. Nema uslovljavanja, prenemaganja, forsiranja, izdizanja, nema povrijeđenih, uvrijeđenih, zaslužnih. Zato nam i jeste i zato nam i mora ovo zlato biti posebno. Imamo juniore, imamo kadete, priliku da u narednih nekoliko godina izgradimo jednu dobru reprezentaciju, ali pitanje je da li ćemo to uraditi. Za to je potreban sistematski rad, maksimalno žrtvovanje trenera, igrača, ali i jasan plan, cilj saveza, pa i države u kranjem slučaju.

Ako ovi momci iz ničega mogu ovako, onda zamislite kako bi to izgledalo kada bi imali osigurane dobre uslove, česta okupljanja, turnire, prijateljske utakmice. Materijal imamo, pitanje je samo kakvi ćemo majstori biti.