Kako je Krčmarević odmogao Želji, a pomogao Krupi · Kolumna

S trenerima je drugačije, trener može biti dobar godinama, ali kada dođe razlog da ga otpuste, on je čvrst. Niko neće otjerati nekoga eto tako, što mu prahne. Uvijek je ili "počeo izmišljati", ili je kriza rezultata ili je izgubio autoritet kod igrača, a nije isključeno ni da je s Upravom na ratnoj nozi. Ispoštovavanje je drugi par opanaka i pojam koji nije uobičajen kod nas. Možda upali ako nekoga ispoštuješ, a možda i ne upali, pa što bi to radio.

No, kad dovodiš igrača valjda treba neko da kaže zbog čega je taj igrač doveden. Je li zbog deficitarne pozicije ili da bi malo-pomalo izgradio kod nekoga reputaciju, pa ga eventualno kao gotov proizvod prodao dalje. Ova druga opcija kod nas je također rijetka.

Kod nas ako išta iko valja on najčešće ode a da i ne zaigra za prvi tim, osim u slučaju da igra za ekipe koji nikad neće ni pomisliti da se za nešto bore. Edin Višća je recimo u Želju doveden iz banovićke Budućnosti kao momčić. Nije bio premlad, ali daleko od formiranog.

Doveden je da bi ga se klesalo, malo-pomalo je dobivao šansu, na početku gotovo nikako. Ljudi su bili u neizvjesnosti, znatiželjni da ga vide jer se pročulo da je talenat. Na kraju je otišao za 400-500 hiljada eura što je za naše uslove solidna cifra.

Najskuplji transfer koji je ostvaren u BiH je onaj Gojka Cimirota kojeg je Sarajevo pokupilo iz trebinjskog Leotara, a da nije dijete. Cimirotu je osim ovećeg kapaciteta pluća u karijeri pomoglo i što je jedno vrijeme igrao uz Matu Jajalu, pa je uz njega stasao u ovo što je sada. Reprezentativac kao i Višća.

Rijetki su dakle primjeri da neko "provali" igrača sa strane, dovede ga i za njega kasnije uzme pare.

Danas, jedino možda Feđa Dudić u ovoj našoj ligi zna iskopati igrača odnekle, zna ko je gdje trenirao prije pet-šest godina, kao rijetko ko može prepoznati ima li u nekome potencijala ili ne. Za Rodina se nije znalo, pa se saznalo. Eno momka u Želji, ništa mu ne fali. Kroz koju godinu pitat će mnogi koliko košta.

Od poluposrnulog Rijada Kobiljara napravi igrača za kojeg se zanima Olimpija. Ove godine recimo pogodio je sa Vedinom Kulovićem. Momak koji se mrcvario po prvoligaškim klubovima, najčešće Rudaru. Nkoliko puta za ovih nekoliko kola je privukao pažnju, "ko je ovaj, odakle je".

U tom kontekstu dovođenje Andreja Modića prošle zime u Željezničar nije nejasno, štaviše, već je nejasno da je samo zbog prijedloga trenera koji više nije trener, ovaj momak - otpušten. A doveden je kao investicija. Kao neko ko je trebao pola godine da trenira, da se ne zna za njega, pa da mu se pomalo daje šansa.

Andrej Modić garantirano je najškolovaniji igrač Premijer lige iz prostog razloga jer je školovan u Milanu. Znači da je retardiran, gluho bilo, nemoguće je da ne posjeduje određene kvalitete. Pa i da ne posjeduje nikakve ko je taj čovjek koji za 15 dana može vidjeti da neko ko je doveden s reputacijom ne zaslužuje biti dijelom neke ekipe.

Andrej Modić odigrao je možda dvije utakmice za Želju da ga se moglo vidjeti. U prvoj savladali su Plavi Rudar Kakanj 4:0, momak je zabio golčinu lijevom kakva se rijetko viđa, a dešnjak je.

Njegov prvi dodir, način kako pokriva svoj dio terena, inteligencija ulijevali su nadu da će se vratiti na kolosijek. Samo mu je trebalo utakmica. Onda je protiv Radnika ili možda Krupe, morao igrati jer nije bilo drugih opcija. Jednom mu se nešto omaklo, prešla mu lopta preko noge i okarakterisan je klocem. A na osnovu druga tri-četiri neprimjetna poteza pokazao je da ipak nije. Ali neprimjetno pokazao.

Andreja Modića dovela je Krupa. Neloš je trener Branislav Krunić, a ni Krupa nije bezveze. Vidjet ćemo hoće li im se isplatiti Andrej, ali je sigurno da se Odović ne bi riješio takvog igrača, a vjerovatno ni Ajdina Mujagića. Štaviše on je doktor da trenira upravo takve igrače.