Kritika sarajevskog uma: Kome je Tomislav Ivić 2005. otkrivao fudbalske tajne! · Kolumna

Ne znaju današnji osnovci, a i ni srednjoškolci kojima se znanje o fudbalu završava na Messiju, Neymaru, Mbappeu, Guardioli, Mourinju i takvima, ko je bio šjor Ivić, o kakvoj se fudbalskoj trenerskoj veličini radilo.

Trenutno petorica trenera mogu se (ili su se mogli, jer neki od njih nisu među živima) pohvaliti činjenicom da su bili prvaci sa različitim timovima u četiri evropske zemlje.

Pet veličanstvenih

Carlo Ancelloti osvajao je titule u četiri lige "petice" - Italiji (Milan), Engleskoj (Chelsea), Njemačkoj (Bayern) i Francuskoj (PSG). Portugalski stručnjak Jose Mourinho u svojoj dosadašnjoj karijeri bio je najbolji u Portugalu s Portom, zatim u Engleskoj sa Chelseajem, prvak Italije je bio sa Interom, a Španije sa madridskim Realom.

Osvojivši titulu s Realom on se pridružio još Ernstu Happelu (Feynoord - Holandija, Club Brugge – Belgija, Hamburg – Njemačka, Swarovski Tirol – Austrija) i Giovanniju Trapattoniju (Juventus, Inter – Italija, Bayern – Njemačka, Benfica – Portugal, Red Bull Salzburg – Austrija) koji su također bili prvaci u četiri države, no Tomislav Ivić daleko je ispred potonjih.

Splićanin je bio prvak sa šest timova u šest država (Hajduk, Ajax, Anderlecht, Porto, Marseille, uključujući i Panathinaikos koji je vodio u drugom dijelu sezone).

Po završetku Visoke trenerske škole u Beogradu, Ivić se vratio u Split. Jednu sezonu je radio u RNK Splitu, da bi potom četiri godine proveo u omladinskom pogonu Hajduka. Rad sa mlađim kategorijama bio je osnova kasnije dominacije Hajduka i Ivića u jugoslovenskom nogometu gdje su osvojili sedam trofeja u pet sezona.

Do 1976. godine je osvojio dva prvenstva Jugoslavije (1974., i 1975.), te četiri kupa (1972., 1973., 1974., 1976.).

Te godine, 1976., Ivić prvi put napušta Jugoslaviju, preuzima Ajax i do 1978. godine sa amsterdamskim timom postaje prvak i osvajač Kupa Holandije. U Hajduku je ponovo 1978., da bi godinu kasnije ponovo bio prvak Jugoslavije. Naredna stanica mu je bio belgijski Anderlecht kojeg je vodio od 1980. do 1983. godine, a već prve godine se okitio naslovom državnog šampiona.

Od 1983. do 1987. godine je bio na čelu četiri tima - turskog Galatasaraya, Dinama iz Zagreba, italijanskog Avellina i grčkog Panathinaikosa sa kojim u drugom dijelu sezone dolazi do naslova prvaka.

Ivić 1987. godine preuzima portugalski Porto sa kojim u samo jednoj sezoni postaje prvak i osvajač Kupa Portugala, osvajač Superkupa UEFA-e, kao i Interkontinentalnog kupa. Naredni izazov mu je bio francuski PSG (1988-1990), da bi 1991. godine sa Atleticom iz Madrida osvojio španski Kup.

Konačni, šesti naslov prvaka osvaja sa marsejskim Olympiqueom sa kojim je u sezoni 1991/92 bio najbolji u Francuskoj.

O svemu ovome - kako se radilo i kako bi se trebalo raditi, šta je bitno, šta nije, koje su tajne Mourinhovog tadašnjeg uspjeha i još sijaset anegdota i pikanterija - pričao je tog prelijepog aprilskog dana u Sarajevu Tomislav Ivić, a njegovom predavanju prisustvovalo je čitavih, slovom i brojem, devet (9) ljudi!

Nove metode treninga

Autor ovoga teksta toga se predavanja u hotelu na razmeđi između "memli" i sunčane sarajevske strane sjeća kao jednog od ljepših u svome životu, a među prisutnima, osim Ivića, poznavao je sebe (mada još uvijek ne može ustvrditi da se dobro poznaje), Denijala Pirića, Predraga Pašića i menadžera Dinu Handžara. Ostalu petoricu nije uspio prepoznati i pored silne uložene energije.

Uzmimo da su među petoricom i bila sve respektabilna trenerska imena ili barem potencijalno dobri treneri, to opet ne amnestira (u ovome slučaju trenersko) Sarajevo od svog potcjenjivačko-ignorantskog odnosa prema veličinama, što suštinski nije ni važno koliko govori o vajnim fudbalskim radnicima, zanesenjacima, koji s ljubavlju i nadnaravnom angažiramošću obavljaju svoj posao, redovito se usavršavaju, čitaju, sa zebnjom iščekuju da čuju koju pametnu od fudbalskih vizionara. Sve goli genij.

Od tadašnjeg predavanja do danas prošlo je 13 godina, a mi od ovdašnjeg trenera nismo čuli ništa pametno i zanimljivo, osim od Amara Osima i u posljednje vrijeme Bake Sliškovića koji ima svoje tirade nevezano za fudbalsku struku.

Pričao je tada Ivić, sve skupa tri-četiri sata, i o tome da će se metode treninga u trenutku kad se god neko dijete počne baviti fudbalom svjetlosnu godinu razlikovati u odnosu na vrijeme kada ono treba da postane senior. Već tada je fudbal poprimio svojstva atomskog, pa je Ivić predlagao Piriću, Pašiću, Handžaru, Čuliću i još petorici iz organizacije eventa da uče djecu da se s pristojne udaljenosti napucavaju.

Da dodaju jedni dugima tako što će iz sve snage, punim, slati loptu, kako bi ovi na drugoj strani naučili tako brzu loptu primiti i na isti način dodati. Odmah, sa osam godina, nakon što se dobro izigrate, nema više cile-mile nego fino uzmete loptu i napucavajte jedni druge.

Pričao je o ekstraordinarnoj pameti njegovog učenika Josea Mourinha u čijoj je filozofiji Petr Cech imao bitnu ulogu, o načinu kako najbrže distribuirati loptu do faze 16 metara, zbog čega je od svih igrača koje je mogao doveo baš Didiera Drogbu...

U Maldiniju našao slabu tačku

Pričao je o tome kako ga je predsjednik Bernard Tapie pozvao da pomogne u pripremi taktike pred finalnu utakmicu Kupa Šampiona 1993. između tada već Ivićevog bivšeg Olimpique Marseillea i vjerovalo se nepobjedivog, nenadmašnog Milana.

"Razmišljao sam dugo koji bi mogao iskoristiti način da slabiji dobije jačega, a uvijek takav način postoji. Ono što mi je bilo u glavi je da je Maldini sporiji i nesiguran kada ostane na širokom prostoru, pa je bilo bitno da Marseille igra preko svoje lijeve strane, da tu bude težište kako bi izolovali Maldinija, a onda dugim loptama mijenjali stranu ostavljući više prostora igraču na desnoj strani da ide okomito", samo je jedna od tajni koju je otkrio.

Pričao je i o najboljem igraču svijeta 2006. Fabiju Cannavaru za kojeg je rekao da može igrati samo libera u 3-5-2 formaciji, ako je osiguran s obje strane. U suprotnom, kada igra u paru u 4-4-2 tada postaje strogra taraba, što se kasnije nekad, kada je ovaj nakon Mundijala došao u Real, ispostavilo apsolutno tačnim.

Nema šta veliki barba tada nije pričao, ali kome... Devetorici privilegiranih.