Medunjanin Haris, alipašinski mahalac · Kolumna

Alipašinski mahalac možda bi mu bolje pristajalo, bez da mu se oduzme epitet šmekera, jer takav je igrač, zaista, Haris Medunjanin. Pisali smo o tome već, tretirali temu potcijenjenih i precijenjenih igrača i u tom kontekstu primjer Harisa Medunjanina bio je ključan za razradu. Kako jedan takav igrač, a zaista je posebna sorta igrača Medunjanin, nije mogao imati bolju karijeru?

Pa smo spominjali renominarog menadžera koji je najbolje opisao njegov slučaj, ali i slučajeve ostalih sličnih igrača - više majstora, no raubera. Više kreativaca, nego trkača. Takvi su teški jer ne možeš njima upravaljati kako ti hoćeš, sve da si Luis van Gaal. On ima svoje i uvjeren je da je to njegovo bolje od svačijeg. Uglavnom i jeste, ali to je više sociološka tema, fudbal je kolektivni sport, a bogami i psihološke implikacije su nezanemarive.

Haris Medunjanin nije od onih koji nose vodu, nije previše ni brz, ali je vješt, inteligentan i povrh svega - fudbalski fakin! Ima onih koji će upravo tome (a dijelom i zbog toga što je Alipašinac) pripisati što nekadašnji omladinski reprezentativac Holandije nije imao karijeru dostojnu svoga talenta i svoje inteligencije (sjetimo se lažnjaka Kevinu de Bruyneu na Grbavici).

Takvim igračima je zapravo najveći problem što njihov kvalitet zavisi prije svega od pameti njihovih suigrača. Posadite sada Medunjanina u Vitez, recimo, posljednjeplasirani tim Premijer lige i nećete dobiti ništa. Vidjet će oštro oko što fudbal gleda drugim očima da je OK igrač, razmišlja bolje od ostalih, ali ne može on u takvoj ekipi mnogo toga poboljšati.

Kakav je Haris igrač najbolje se vidi kada ima s kim odigrati, kada ima ko da ga razumije i razmišlja na sličan način. Sinhronicetet moždanih valova. Kakav je igrač mimo reprezentacije pokazao je na Koševu kada je s Maccabijem gostovao Željezničaru u Evropskoj ligi. Trebao je Željo na poluvremenu voditi makar tri razlike, batrgali su se, borili, ovi ovamo ništa posebno.

Medunjanin je poput Paula Scholesa ležerno ordinirao terenom, gurnuo nekoliko onih njegovih "dugometražnih" po zemlji, i dok su ga izviždali prelomio utakmicu.

Medunjanina je raja na Alipašinom Polju upoznala negdje početkom milenija kada bi dolazio kod mamine braće Džavida i Bucka koji žive u ulici Nerkeza Smajlagića. Jednog legendarnog prizora iz tog perioda sjećaju se "njegovi" mahalci s kojima je igrao "na male", iza zgrade, Pipi, Sajid, Vedo, Elvis, Senadin, Mirza, Prika...

Došao je Haris, stao u ćošak, skupio se poput "cenera" i pitao može li i on igrati. Ovi, bogdao, gostoljubivi, dopuste mu da mu pokažu kako se to igra na Alipašinu. Kad god dođe neko novi, želiš da mu pokažeš čaroliju. Međutim, kada je uzeo loptu ovi ostadoše zabezeknuti, zamahni jednom, baci drugoga... toliko je impresivno igrao da su učenici iz škole "Fatima Gunić" bježali sa časova da bi ga gledali. Kanije je slao raji opremu AZ Alkmaara gdje je počeo karijeru.

U reprezentaciji je debitovao 2009. u meču baraža protiv Portugala. Dugo se znalo za njega, ali prethodne garniture u Savezu navodno su imale posebne zahtjeve u vidu koverte. Ipak, vlastodršci su se bili promijenili, a kako se Ćiro zakačio s Misketom, tako je došao trenutak da upoznamo tadašnjeg fudbalera Valladolida - Harisa Medunjanina.

Devet godina poslije, Medunjanin je pokušao još malo da igra za reprezentaciju nakon što su se od nje oprostili skoro svi njegovi najdraži suigrači - Lulić, Ibišević, Mujdža, a nije bilo ni Begovića. Međutim poslije Senegala je rekao "dosta".

Uoči okupljanja pred meč s Bugarskom sa žalom je konstatovao da će biti teško bez pomenutih...

Indikativno je što se nekako u pola godine raspao taj lijepi kružok, skup odgojenih, ljubaznih, pametnih igrača s kojima je uvijek bila milina raditi i koji su davali poseban šmek reprezentaciji.

Šta je tu je, osjetili su da su odigrali svoje i to je to. Iza sebe imaju plasman na Svjetsko prvenstvo, a mi ćemo sačekati dok ponovo ne upoznamo druge ibiševiće, luliće, medunjanine. I da budu klapa kao što su bili ovi...