Saint-Denis, oktobar 2011: Tada smo zaista igrali kao Barcelona · Kolumna

Dolazak Roberta Prosinečkog na klupu reprezentacije Bosne i Hercegovine nagovještava da će naša reprezentacija igrati lijep fudbal. Bar će u tome Veiki Žuti istrajavati. Za igrača takvog kova koji je briljirao već u Crvenoj zvezdi, a u karijeri igrao za dva najveća kluba na svijetu, i Real i Barcelonu, bilo bi pogrešno očekivati da se kao trener ponaša drugačije.

Robi voli majstore, jer je i sam bio majstor. Uostalom ko ne voli majstore. Svi, samo što neki, u trenerskom smislu, više vole uspjeh, a cilj ne bira sredstvo, pa se u tome izgube i ljepota i majstorstvo.

Pokušava dakle Robi nametnuti taj princip - posjeda, što brže i češće izmjene pasova, vica, da je oku ugodno i zato je, bar prema njegovim riječima, raskrstio za Azerbejdžanom i izignorisao Sloveniju, želeći isključivo voditi BiH.

A BiH, Bog dao, rasadnik talenata, uostalom kao i sve zemlje bivše Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije i Makedonije, da nam se ne naljute, pa je lakše u svojoj ideji istrajati sa Zmajevima nego sa Zmajčecima.

Hm, jesmo li toliko talentovani? U bivšoj državi, pitao se jednom Ivica Osim, koliko smo to imali istinskih majstora, igrača svjetske klase, a da su bili nosioci u reprezentaciji. Nije uopće upitno da se s vremena na vrijeme pojave Safet Sušić, Vahid Halilhodžić ili Edin Džeko, niti je upitno da su igrači iz BiH bili šikanirani od tadašnjih selektora, no, evo, koliko bi naših igrača danas moglo igrati na najvišem nivou.

Jednom smo ih imali više od pet-šest i to se odrazilo na najveći uspjeh naše reprezentacije - plasman na SP u Brazil, a da ne prođe sve bez apsurda, najbolji smo bili tri godine prije Brazila. U Francuskoj 11. oktobra 2011. Malo je nedostajalo da tu "najboljost" naplatimo, ali avaj...

Možda postoji prostor za raspravu, ali većina će prihvatiti da smo možda najbolju utakmicu ikada odigrali taj dan, na Saint-Denisu, Stade de Franceu. Dobar je bio momenat, svi ključni igrači pucali su od forme i samopouzdanja, a imali su slobodu da se izraze kako žele. U tome je bila ključna uloga Safeta Sušića. Nije puno pametovao, sastavio je najbolje što je u tom trenutku imao i pustio ljude da igraju "svoju igru".

Bio je to većinski sastav najpametnijih igrača u datom trenutku i samo zbog toga odigrali smo najbolje ikada. Izuzmimo 25-godišnjeg Džeku, u naponu snage. Bio je to najbolji vezni red ikad, realno, koji je u jednom trenutku mogao igrati za reprezentaciju: Rahimić i Medunjanin kao zadnji vezni, lijevo Lulić, u sredini Misimović, desno Pjanić.

Poredani dakle zdravorazumski, toliko neobično da čovjek s ove distance ne može da vjeruje. Dok je Ćiro smatrao da Misimović i Pjanić ne mogu zajedno, Pape ih bez okolišanja spojio, toliko da uopće nije bilo bitno na kojoj poziciji ko igra.

Tada je bilo moguće igrati kao Barcelona, tada je po cijelom terenu bilo naših igrača. Možda oni nisu bili prebrzi, ali su brzo mislili i vezli. Kao da nas je na terenu bilo više. Francuska je bila smiješna, na koljenima, izgledala poluamaterski i samo se čekalo da privedemo meč kraju, da napokon dobijemo nekog iz prvog razreda evropskih selekcija. Da odjekne i da idemo na Euro.

Nije, jer je i Emir Spahić razmišljao "barcelonski" - nije vala red da nabijam loptu. Samir Nasri ju je ukrao, izvojevao penal, zaslužen ili ne, i od remija napravio najveći poraz naše fudbalske reprezentacije. Nije to ni portugalskih 2:6, ni argentinskih 0:5.

Najbolja predstava sa skupom igrača gdje svaki razumije svakog pojedinačno, ostala je nenaplaćena. Danas i nemamo baš petoricu koji mogu igrati "zatvorenih očiju" jedni s drugima, pa će Prosinečkom biti kudikamo teže. Trebat će vremena da dođe sve na svoje.