"Messi najmanje trči, Demirović je za poželjeti, a Kapisoda i Doborac su posebna priča" · Intervju

Nakon što je radio sa raznim sportistima i ekipama, Njaradi je na vrhuncu svoje karijere i bukvalno živi svoj san. U razgovoru za SportSport.ba dotakao se mnogih zanimljivih tema, a oni koji se bave sportom, pa i rekreativno, iz razgovora bi mogli mnogo naučiti.

Gospodine Njaradi kakvi su uslovi u Alavesu i je li ovo prvi put da radite sa fudbalerima? Kako je uopće došlo do angažmana?

"Alaves je jedan ozbiljan projekat i za naše krajeve pomalo čudan, jer vlasnici kluba imaju plan od deset godina. Prva faza od četiri godine je inicijalna faza postavljanja sistema, a pravi rezultati se očekuju tek za deset godina! I zato smo na samom početku, u svakom pogledu.

Kada sam dolazio u špansku LaLigu očekivao sam mnogo, ipak je ovo jedna od najjačih
liga na svijetu. Sa ove vremenske distance, poslije upoznavanja i gostovanja kod mnogih
klubova, mogu reći da su u klubu uslovi za rad skromni, ali svakog dana ponešto napravimo i ugradimo u sistem. Međutim, napravljen je projekat trenažnog centra, u čijoj izradi sam i sam učestvovao. Kada bude ostvaren biće to jedan od najboljih centara u Evropi. Radio sam i ranije sa fudbalerima, ali ni blizu ovom nivou. Angažman je došao preko kompanije BIOTRENING iz Hrvatske, koja u Alavesu ima posebnu ulogu. Reč je o BAL performance sistemu. B - Baskonia, AL - Alaves. Vlasnici kluba su ujedno vlasnici i košarkaškog kluba Saski Baskonia.

Ja sam u fudbalu i imamo čovjeka u košarci. Sistem je postavljen tako da bez obzira na dolazak i odlazak glavnog trenera i njegovog stručnog štaba klub ima svoj sistem, praćenje opterećenja na treningu, medicinsku službu, nutricioniste, psihologe i kondicione trenere. I na taj način se osigurava kontinuitet u radu, kako u prvoj ekipi tako i u mlađim kategorijama kojima se ovdje poklanja velika pažnja."

Vi ste kondicioni trener. Postoje li neki ključni periodi za fizičku pripremu. Šta je najbitnije, konkretno, u radu s fudbalerima?

"Ovdje je to teško odrediti jer praktično postoji samo jedna duga sezona, nema pauze zimi. Problem je što nema zimskih priprema. I ono što ste uspjeli uraditi na ljetnjim pripremama trebalo bi trajati deset mjeseci. Zato se u sezoni vrlo pažljivo manipuliše operećenjem i posvećuje se mnogo pažnje svakom ponaosob.

Najvažnije je biti na raspolaganju treneru. Prihvatio sam jednu frazu: THE BEST ABILITY
IS AVAILABILITY! (Najvažnija sposobnost je biti na raspolaganju!) I to je surova istina. Stoga se mnogo pažnje poklanja prevencijskom treningu, jer samo zdrav igrač je koristan za ekipu.

A u vrhunskom fudbalu je definitivno je najbitnija brzina, odnosno sposobnost ponavjanja visoko-intenzivnih radnji. Mnogo puta ekipa koja ukupno pretrči više metara po pravilu gubi od ekipe koja ima više pretrčanih metara u sprintu. Podaci sa zadnje utakmice koju smo igrali protiv Real Madrida, kažu da su četiri njihova igrača imala maksimalnu brzinu preko 34km/h, a kod nas samo jedan. Lionel Messi recimo prosječno na utakmici pretrči 7,5 km što je za 2 km manje od ostalih, a opet je najbolji na terenu. Ukupni metri nisu presudni."

U FK Željezničar na početku sezone je bio slučaj da su igrači djelovali nespremno. Dolaskom novog kondicionog trenera ustanovljeno je da su igrači bili spremni, ali recimo za triatlon, a ne za fudbal. Koliko se razlikuje priprema fudbalera od pripreme ostalih sportista? 

"I mnogo i malo… Sve zavisi od igrača. Nije svejedno radite li sa igračima od 18-20 godina
ili sa onima preko 25 godina. Ako su to početnici onda je jedna situacija, a ako su već
profesionalci sa ozbiljnim stažom onda je to druga priča. Konkretno, kod nas u klubu ima dosta mladih igrača i oni su u jednom režimu rada, a iskusni iigrači u drugom. Mladi igrači treniraju dva puta dnevno, jednom sa ekipom, a drugi put na osnovu programa koji je napravljen za svakog igrača individualno. Programi su sastavljeni na osnovu nedostataka koji mogu biti fizički ili tehnički. U ovom dijelu, kada je u pitanju razvoj fizičkih sposobnosti, radi se dosta “suhih treninga”, ali vrlo često se dešava da i stariji igrači sami traže dodatne treninge i ja im uvijek stojim na raspolaganju.

Naš sistem je neka vrsta mješovitog sistema između klasične periodizacije i taktičke periodizacije. Klasična periodizacija je vrlo slična u svim sportovima, ima analitički pristup i sadrži dosta “suhih treninga”, dok taktička periodizacija postoji samo u fudbalu i trening se zasniva samo na treningu sa loptom. I tu je najveća razlika u odnosu na druge sportove. Manipulisanjem brojem igrača i veličinom terena, manipuliše se i opterećenjem na treningu. Sve se radi sa loptom. Zanemaren je i klasičan trening snage i akcenat je na fudbalskoj vještini.

Ovdašnji treneri me pokušavaju ubijediti da se sve može raditi sa loptom, i snaga i brzina i izdržljivost, a ja njih ubjeđujem da se ipak mora raditi malo “suhog” treninga i tako balansiramo i imamo neku svoju metodologiju."

Postoje li neki tehnološki instrumenti koji vam olakšavaju rad?

"Koristimo mikro tehnologiju koja bilježi apsolutno sve šte se dešava na treningu ili na utakmici. Nedjeljno opterećenje se programira u odnosu na zahtjeve fudbalske utakmice. Otkrit ću jedan detalj. Ako se recimo na utakmici pretrči ukupno deset kilometara, onda u jednoj nedjelji trebamo ukupno pretrčati 2,2 do 2,3 puta više, odnosno 22 do 23 kilometra. I tako za sve parametre jedne utakmice, sprinteve duge ili kratke, promjene pravaca, akceleracije i deceleracije… I to sve u drugačijim procentima.

Moj glavni zadatak u klubu je da razvijam pojedince u okviru tima, a u isto vrijeme da brinem o ekipi. To je dosta kompleksan zadatak. Teško je trenirati po individualnim zahtjevima u okviru ekipe koja ima svoje ciljeve. Ili obrnuto, trenirati ekipu, a obraćati pažnju na individualne potrebe igrača! Igrači imaju individualne potrebe, a uz to imaju i potrebe po poziciji u timu, tako da je sve to jedan kompleksan proces. Odnos individualnog i grupnog rada je skoro isti, koliko igrači treniraju kao ekipa, toliko imaju i individualnog rada za svoje potrebe."

Postoje li fizički zahtjevniji sportovi, ili je sve do načina pripreme? Rukomet i vaterpolo recimo ne mogu se porediti s fudbalom ili odbojkom...

"Svaki sport je težak na svoj način. Radio sam sa različitim sportistima i iskreno ne mogu ih porediti na taj način. Recimo u rukometu i košarci možete mijenjati igrače kad god hoćete i koliko god hoćete. U fudbalu treba dobro procijeniti sa startnom postavom jer imaš pravo na samo tri izmjene, a nema ni time outa. Igrač mora biti spreman za svojih 90 minuta bez prava na odmor! U rukometu možeš igrati samo napad ili odbranu i odmarati poslije svakih 30 sekundi…

Veličina terena je drugi problem. U fudbalu je svaki igrač odgovoran za 660m2, u rukometu 90m2, a u košarci za 75m2. U fudbalu pokrivaš 7-10 puta veću površinu. O vaterpolu ne mogu pričati jer je za mene nepoznanica. Igrao sam sa društvom i toliko mi je bilo teško da ne želim to ponoviti.

Treće, fudbal i košarka su mnogo manje kontaktni od rukometa. Što znači da u rukometu moraš biti sposoban davati i primati udarce. Imaš pravo na 2 x 2 minuta isključenja i opet te na kraju zamijeni saigrač. U košarci imaš pravo na pet ličnih grašaka ali te zamijeni kolega, a u fudbalu možeš poslije samo jednog prekršaja napustiti igru, ali tu te niko ne mijenja.

Individualni sportovi su posebna priča, mala povreda, prehlada i ispadaš iz forme, nema
rezerve da nastavi gde si ti stao. Sve ovo ukazuje na kompleksnost svakog sporta i specifične zahtjeve. Ne želim procjenjivati sport po “težini”, poštujem svačiji napor i borbu da se dokaže i znam koliko je teško biti najbolji u nečemu, makar to bilo i 'pljuvanje u dalj'”.

Koliko često se dešavaju promjene u metodologiji. Nije sigurno ista priprema vrhunskog sportiste danas i prije pet, deset, trideset godina?

"Opet isti odgovor: i mnogo i malo… Postoje stvari koje svaki dan donose nešto novo, ali
postoje i bezvremenske vrijednosti. Mnogo se otišlo u biohemijskim analizama, u genetskim testiranjima, u metodama oporavka, u praćenju opterećenja na treningu ili utakmicama... Sve nam to pomaže da bolje programiramo trening. Ali razvoj snage ne ide bez benča ili čučnja, razvoj brzine ne ide bez ponavljanja sprinteva… Postoje sada mnoge nove stvari poput “Funkcionalnog treninga”, “Proprioceptivnog treninga”, “DNS” treninga i ostalog, ali to je samo kozmetika, pomoćni alat, ozbiljan razvojni trening je isti zadnjih 50 godina…

E sad, vrhunski sportista je kategorija za sebe. Većina vrhunskih sportista je tu gdje je
zahvaljujući vještini koju posjeduju, a manje svojoj spremnosti. Što pokazuje i dosta naučnih radova na tu temu objavljenih u skorije vrijeme. U loptaškim sportovima vještina je presudna, naravno uz odgovarajuću fizičku pripremljenost. Ko će pobijediti ako su svi isto pripremljeni? Onaj koji je vještiji."

Vrhunski sportisti igraju u najboljim klubovima, najbolji klubovi igraju i međunarodna
takmičenja i onda je to zajedno sa domaćom ligom jako mnogo utakmica, i do tri nedjeljno. Pa kako onda da treniraju kad imaju samo utakmice i duga putovanja?

"Istina je da su vrhunski sportisti OVERSKILED (vrhunska vještina) and UNDERTRAINED (podtrenirani) jer nemaju vremena za trening! Jednostavno su ušli u mašinu i tu zaista ima malo prostora za trening. Nije tajna da najbolji igrači NBA lige imaju i do deset ljudi u svom privatnom stručnom štabu koji vode računa o njihovim performansama. Najbolji fudbaleri su malo skromniji “samo” šest-sedam ljudi… Sve je to otišlo jako daleko jer je u igri ogroman novac."

Nekada davno, kada je bio trener pionira Željezničara, Amaru Osimu je proslavljeni otac Ivica sugerirao da djeci koja nemaju potencijal "za trčati" odmah kaže da se prestanu baviti fudbalom, da ih se ne "zavlači". Može li se zaista već u tom periodu odrediti maksimum koliko neko može fizički biti spreman.

"Postoji velika razlika u HRONOLOŠKOJ starosti i BIOLOŠKOJ starosti, ta razlika je
najveća u predpubertetu i početku puberteta. Djeca od 12-16 godina starosti mogu se jako mnogo razlikovati i selektirati djecu u tom uzrastu je vrlo teško. Neko dijete je ušlo u pubertet i fizički odskače od drugog djeteta koji će sazrijevanje započeti za godinu ili dvije. Ta fizička nadmoć je privremena i ako ne dozvolimo svima da treniraju na isti način onda lično vršimo selekciju i utičemo na katijere, a tu možemo jako pogrešiti. Moj lični kriterijum za selekciju bi bio STRAST i TRENABILNOST. To znači koliko je neko posvećen i želi te koliko je sposoban akceptirati trening. Na žalost za procjenu toga niko nije izmislio test i to je jedno od područja koje zahtijeva “trenersko oko”, odnosno onaj kvalitet koji posjeduju vrhunski treneri."

Sjećate li se perioda u RK Bosni i kako gledate na to vrijeme? Ko vam je od sportista ostao u posebnom sjećanju?

"Naravno da se sjećam. I sjećam se samo lijepih stvari, one “manje lijepe” mi nekako same po sebi izblijede. Bio je to dosta težak period za mene, prvo duže odvajanje od porodice. Sa druge strane period pun dokazivanja i izazova koji su definisali moj profesionalni put. I sada sam tu gdje sam, možda na vrhuncu koji ova profesija može dosegnuti.

Ne vjerujem u slučajnosti i znam da sve ima neki svoj razvojni put. Znam da je RK Bosna jedan od stepenika koji sam morao savladati. Poznanstvo sa divnim ljudima koji su me lijepo prihvatil, život u jednom posebnom gradu koji ima dušu… Definitivno je Sarajevo grad koji uvijek želim posjetiti.

Znam da ću sada pogrešiti jer ću, iz jedne ekipe koja je bila sastavljena uglavnom od neafirmisanih igrača željnih napredovanja i uspjeha, koji su radili žestoko i davali se bez rezerve, izdvojiti dva igrača. To su Petar Kapisoda koji je bio vrhunski profesionalac i sportista. Na samom kraju karijere trenirao je kao da nikada ništa nije osvojio i kao da se tek sprema za vrhunska djela. Drugi je Damir Doborac koji me je fascinirao svojom posvećenošću i željom. I izvinit ću se odmah svima koje nisam pomenuo jer morao bih onda napisati imena skoro svih igrača."

Gdje Vam je bio najveći izazov raditi? Gdje je bilo najljepše?

"Moj profesionalni put nekako uvijek ima uzlaznu liniju, barem ja to tako doživljavam ili
stvarno imam tu sreću. Svaki naredni posao je teži, zahtjevniji i pun borbe za dokazivanjem i opstankom. Tako da sada radim najzahtjevniji i najteži posao, a opet najljepši posao na svijetu. Nerijetko mi radni dan traje 12 sati. I kako bi jedan moj prijatelj rekao: “Raditi osam sati dnevno u našem poslu je za preživljavanje, sve preko toga je dokazivanje i napredovanje”.

Prije RK Bosne sam radio u Egiptu. Poslije Bosne sam radio u Bahreinu, Francuskoj, Makedoniji, Iranu, Mađarskoj i sada u Španiji. Sve ima svoje lijepe strane, ali priznajem da je ovde u Vitoriji-Gasteiz ipak najljepše."

U Alavesu igra i mlada bh. nada Ermedin Demirović. Po Vašoj ocjeni može li se od njega očekivati respektabilna karijera. Kakve su mu mogućnosti?

"To je pitanje za nekog fudbalskog stručnjaka a ne za mene. Ono što ja mogu reći je da se radi o izuzetnom potencijalu. Poseduje odlične fizičke predispozicije koje svaki dan pokušavamo dodatno unaprediti. Snažan je i brz. Kao što sam rekao, ovdje mladi igrači dodatno rade svaki dan i on spada u tu kategoriju. A najvažnije je da prepoznajem onu glad za pobjedom i uspjehom. Fokusiran je na svoj posao i želi napredovati. Za svakog trenera materijal kakav se samo poželjeti može."

Šta preporučujete onima koji završe aktivnu sportsku karijeru, kako održavati formu da srce ne atrofira, a šta rekreativcima da bi očuvali zdravlje?

"Mislim da mogu dati jednostavan i praktičan savjet, poučen vlastitim greškama. Dva su
ekstrema, jedni su toliko zasićeni sportom da jednostavno apstiniraju od fizičke aktivnosti, a drugi pokušavaju biti ono što su nekad bili. Prvi se vrlo brzo ugoje i kasnije počinju kardiovaskularni problemi, visok pritisak, srčane aritmije, metabolički poremećaji… A drugi zaboravljaju na prirodne procese i da tijelo stari, ali se toliko trude na treningu da počinju da se povrjeđuju, pucaju tetive, mišići…

Moj savjet je umerenost i šarenilo. Svega pomalo, ali redovno. I obavezno neka potraže savjet stručnih ljudi. Ako si bio dobar sportista ne znači da ćeš biti dobar trener. A najteže je biti trener sam sebi. U sportu sam po cijeli dan i sam tražim neki vid relaksacije. U šali često kažem da su tu sportisti pomalo hendikepirani. Ljudi izvan sporta svoju antistres terapiju traže i sa uspjehom je dobiju baveći se rekreativno sportom. A gdje mi iz sporta da tražimo takvu terapiju? Natjeram se, uradim trening i uživam u ono malo hormona sreće do sljedećeg treninga."