Ćiro se ocu alkoholičaru zarekao da nikada neće piti, sve do kultne pobjede njegovih Zmajeva

Danas je legendarni Ćiro na svom Facebook profilu objavio interesantnu priču koja datira iz dana kada je bio selektor bh. reprezentacije i kada je svijet u najboljem izdanju gledao Edina Džeku i njegove kolege iz nacionalnog tima.

"Nakon dvije pobjede protiv Belgije u svega pet dana, po prvi put u životu sam se napio. Evo jedno moje prisjećanje na te lijepe dane kao selektor Bosne i Hercegovine", počinje Blažević svoju priču, a mi ostatak prenosimo u cjelosti i bez ikakvih izmjena:

Moj otac Mato bio je, nažalost, alkoholičar. Kao dijete gledao sam ga kako pijan dolazi kući, razbija tanjure, lomi čaše i dovodi druge pijance da prave cirkus. S 13 godina kažem: ‘Bože, daj mi brzo te godine kad ću bit jači od njega’. Obožavao sam svoju majku Katu, bila je prava svetica, pa sam htio što prije doći u te godine i zaštiti je od njega.

Par godina kasnije, kada sam napunio 17, na Jahorini u flanelskoj košulji postajem prvak Jugoslavije u daljinskom trčanju. Niti jednom Bosancu to do tada nije uspjelo jer su ta prva mjesta uvijek bila rezervirana za Slovence. Jak sam k’o drvo tada, a Mato napravi novi cirkus po kući…

Uhvatim ga za ruke i kažem: ‘Tata, dosta je, nećeš ti moju mamu više maltretirat.’ ‘Braco, brojim ti do tri’, kaže on, ‘ako ne pustiš najebo si!’ Jedan, dva, pa dođe i do tri, a ja ga ne puštam. Vidim mu u očima i da se divi mojoj snazi jer ne može ni da mrdne koliko ga čvrsto držim… Ta majka, ta svetica koju pokušavam zaštiti, ode u tom trenutku do šporeta, tamo gdje stoje drva, uzme jednu cjepanicu i, mene pukne po leđima.

‘Sram te bilo, ti ćeš tatu dirat!’, povika na mene. ‘Mama oprosti, eto ti ga’”, kažem i pustim ga.
Takve su bile te majke tada…

On se, međutim, okrene opet prema njoj i kaže: “Pička ti materina, jesam li ti rekao da se ne miješaš”. (Takvi su valjda bili i ti očevi što vole popiti). Nedugo nakon toga pozove me Mato, stavi rakiju na stol, i kaže: ”Ajde, sine, zamezi s tatom”. Ja sam mu na to k’o iz topa rekao da neću.

‘Tebi u inat…’, kažem mu, ‘nikada neću piti!’

On meni na to reče da onda nikada neće biti čovjeka od mene jer, po njegovoj filozofiji: jebeš čovjeka koji ne pije… Nisam kap alkohola popio od tada, kao što sam se njemu i zarekao, ali nakon utakmice s Belgijom koju sam kao izbornik reprezentacije BiH pobijedio u Genku sa 4:2, nisam imao druge. Obećao sam, naime, raji da ću se napiti ako pobjedimo, a mi ne da smo ih pobijedili – razvalili smo ih!
——
Sjećam se toga kao da je jučer bilo. Rano smo poveli u Belgiji, Džeko je dao efektan gol, a oni su poravnali rezultat u najgorem mogućem trenutku, početkom drugog poluvremena. U drugom dijelu se činilo kao da su oni bliže pogotku, ali nakon prekida igre od 12 minuta zbog navijačke bakljade, a koju sam preko mikrofona morao osobno smirivati kako sudac ne bi poništio utakmicu, stvari se vrlo brzo počinju mijenjati u našu korist.

Imali smo jedan prekid kod kornera, a ja vidim Jahića kako stoji k’o Sveta Gera. “Šta stojiš tu, pička li ti materina…”, zagalamim na njega, “idi tamo zabiji gol!” Ode on i – pazite molim vas ovo – zabije gol! Utakmica se tu prelomila…

Do kraja smo im zabili ukupno 4 komada i ostvarili jednu od najvećih pobjeda reprezentacije BiH u povijesti. Uzvrat se igrao za svega pet dana na Bilinom polju u Zenici, stadion je bio rasprodan, a atmosfera uzavrela. Mi tome, međutim, nismo podlegli i bili smo na razini zadatka koji je stavljen pred nas. Već nakon 15 minuta vodili smo s 2:0.

Džeko je zabio oba gola, a ja sam samo zadovoljno sjedio, smješkao se i, gledao svoje remek-djelo.
Na kraju poluvremena, u kojemu je Belgija samo jednom zapucala na gol, stadionom je zaorilo skandiranje: ‘Ćiro majstore!’, ‘Ćiro majstore!’.

U tom trenutku sam znao da ćemo pobijediti te da nam nitko više neće stati na put da osvojimo drugo mjesto u ovoj našoj strahovito jakoj skupini. Belgiji smo u 5 dana uzeli 6 bodova, a ni Turcima, koji su tada bili treće rangirana reprezentacija u Europi, nismo dopustili da puno bolje prođu.

Kako onda, pitam vas, da se ne napijem… I Mato bi bio ponosan jer sam, čini se, napokon postao čovjek.