Nemaju nikoga, ali imaju najmoćnijeg čovjeka u državi

No, izgovoreno "nema nikoga" ubrzo postane smiješno kada se zna da je na čelu najmanjeg istanbulskog prvoligaša predsjednik Turske Redžep Tayip Erdogan, koji je i pokrenuo cijelu priču i koji je jedan od najzaslužnijih što će pored velikana kao što su Fenerbahče, Galatasaray i Bešiktaš, Istanbul Basakšehir biti prvak. Zajedno s njim i bh. reprezentativac Edin Višća.

Basakšehir je manji kvart unutar Istanbula, a do njegovog stadiona doći ćete tako što ćete u centru grada najprije sjesti na zelenu, zatim crvenu i na kraju plavu liniju metroa. Nakon toga ostaje nekoliko minuta vožnje taksijem kroz stari dio koji se u osnovi sastoji od 10 do 12 zgrada smještenih između nekoliko betonskih džamija, trgovačkog centra i prekrasnog stadiona.

I sam zaštitar koji čuva stadion Basakšehira, na kojem se Višća i društvo spremaju za najvažniji meč sezone, tvrdi da je navijač Galate. Da je rekao da je navijač Basakšehira, vjerovatno bi slagao.

"Svakako im želim najbolje, zaslužuju uspjeh, ali uvijek sam bio za Galatasaray". Taksisti će reći ili Fenerbahče ili Galatasaray, baš kao i svaki prodavač na ulici, svaki konobar ili svaki učenik. Navijača Basakšehira u Istanbulu je zaista teško naći.

Osim ako pokucate na vrata turskog predsjedništva i tamo zateknete Erdogana. Sport je jedan od osnovnih elemenata koji čine javnu biografiju turskog šefa. Priča se da je u mladosti Erdogan bio jednostavan čovjek, da je prodavao na ulcii sezamove prstenove i da je bio izuzetno dobar nogometaš. Igrao je u nekadašnjem amaterskom klubu Kasimpasa SK, čiji stadion danas nosi ime upravo po Erdoganu, a govorilo se čak da mu je veliki Fener slao ponudu. No, mnogi će reći da je to samo marketinški potez kojim se Erdogan kasnije uzdizao u društvu.

Njegov uspon od gradonačelnika Istanbula do turskog premijera, a odnedavno i državnog predsjednika, pratio je gospodarski, građevinski i infrastrukturni procvat koji je zemlji donio i nekoliko desetaka potpuno novih nogometnih stadiona. Nisu svi klubovi bili sretni zbog toga.

Tradicionalni klub Galatasaray, na primjer, čiji je stari stadion srušen 2011. godine i zamijenjen trgovačkim centrom, morao se preseliti na novu destinaciju koja je bila miljama daleko. Na otvaranju su navijači uzvikivali jasno šta misle o prisilnom preseljenju. Prepoznatljivi razdraženi Erdogan napustio je stadion na poluvremenu i kasnije vrijeđao navijače kluba koje je nazivao nezahvalnima.

Kada je Erdogan nedugo zatim otvorio novi stadion istanbulskog Besiktasa, samo su odane poznate ličnosti pozvane kao mjera opreza.

Uglavnom, sve nogometne inciajtive bile su dobre za Erdogana i njegovu politiku. Basakšehir osnovan je 1990. godine kao poslovno udruženje gradske uprave, pa je na kraju postao profesionalan tim. Najprije se zvao Istanbul Büyükşehir Belediyespor, skraćeno kao Istanbul BB, a kasnije je poznat kao Basakšehir. Ubrzo je privukao nevjerovatno bogate i jake sponzore poput građevinskog giganta pod nazivom Makro Insaat, koja je gradskoj upravi Istanbula dugovala veliki novac, zatim klinika Medipol, koji je vodio turski ministar zdravstva Fahrettin Koca, dok je predsjednik kluba bio Guksel Gumusdag, koji je oženjen nećakinjom Erdoganove supruge emine.

Basakšehir je 2007. godine izborio plasman u Super ligu, a od 2014. godine igra na novoizgrađenom stadionu u zabačenoj četvrti Basakšehir. Na početnoj utakmici Erdogan je, svjestan ranijih problema, odlučio da ne bude na tribinama, već je istrčao na travnjak s brojem 12. Erdogan će kasnije izvesti i penal, a vladine dnevne novine Sabah sljedećeg su jutra usporedile tadašnjeg premijera, a danas predsjednika, s Lionelom Messijem.

Samo mjesec dana kasnije, održani su izbori koji su Erdoganu donijeli funkciju predsjednika, a broj 12 je Basakšehir rezervisao za šefa države, kao jedinog pravog navijača kluba. Kamo sreće da svi klubovi imaju jednog takvog na tribinama.