Netipično finale Lige prvaka - (ne)kontrolirani haos · Kolumna

Malo ko je u tom trenutku mogao pretpostaviti da će se već za 24 sata moći postaviti gotovo isto, a samo malo drugačije pitanje: "Kako će ti svi iz sjevernog Londona objasniti svojoj djeci zašto se zovu Mauricio".

Jedan je Nijemac, ipak ne onaj klasični. Većinom su Nijemci ti koji se drže bez puno emocija, ne ulijeću u terene, ne skaču uokolo i ne grle svakog koga stignu. Ipak, Jurgen Klopp nije tipični Nijemac, on zapravo nije ni tipična osoba. Skače kraj aut linije, ispolja svoje osjećaje i grli svakog igrača.

Drugi je Argentinac, također ne onaj klasični. Većinom su Argentinci ti koji pokazuju emocije, ulijeću na terene, skaču uokolo i grle svakog koga stignu. Ipak, Mauricio Pochettino nije tipični Argentinac, on zapravo nije ni tipična osoba. Smiren pored out linije, njegove lice uvijek je u nekom svom svijetu i djeluje hladno prema svojim igračima.

I onda, njih dvojica sjede na klupama dva netipična kluba, koje mogu voditi upravo samo netipične osobe, osobe koje se razlikuju od svojih nacija i od svih stereotipa koji su postavljeni ispred njih. A, ipak oni naciju unesu u igru svoje ekipe. Ili makar nešto od toga.

Nakon dugo vremena Liverpool igra disciplinirano, metodološki i sve faze igre Redsa mogu se analizirati, one ne proizlaze iz slučajnog haosa na terenu koji je nastao velikim brojem pretrčanih kilometara. Ta trčanja su s pravim ciljem, usmjerna prema pravim igračima, a presing se pravi tamo gdje mora da bude napravljen. Autor ovih redova često će u fudbalskim raspravama reći da je bolje ne trčati ako ne znaš gdje i zašto trčiš, već trčiš u prazno. Liverpool ne trči prazno. Svaki trk i svaki sprint igrača predstavlja samo jedan kotač u kreiranom haosu na terenu u kojem se gube najbolje ekipe svijeta. I upravo zbog toga je taj netipični Nijemac stvorio jednu igru na terenu koja je već dugo u njegovoj glavi. Od Mainza preko Dortmunda do Liverpoola. Sve te ekipe odlikovao je haotični fudbal, heavy metal, od prve do zadnje minute. No, nakon dugo vremena Jurgen Klopp je dovoljno naučio sebe, ali i svoje igrače da može da igra i haotično kontrolirani fudbal. Gdje svaki igrač radi kontrolirane radnje, sprintove i trčanja, a protivnik se gubi. Možda zbog toga i jedina ekipa koja ih može pobijediti jeste ona koja igra sličan, haotični fudbal.

O igri Tottenhama najbolje govori drugi pogodak protiv Ajaxa. U nizu dešavanja u kaznenom prostoru Moura je nekako došao do lopte, ne zna ni on kako, nekako je iskontrolirao pored igrača Ajaxa koji su željeli da ga zaustave, a nisu mogli, mada su znali kako. Lopta je sama bježala od njih i u tim trenucima se činilo da ona nošena nekom višom silom kontrolira Mouru, a ne on nju. Ironično, tako je djelovalo i kada je fudbaler, po kojem sad stadion Ajaxa nosi ime, Johan Cruyff kontrolirao loptu, odnosno bio kontroliran loptom. Tottenhamova igra ne može se opisati na mnogo taktičkih načina, još nije došla do te faze. Podsjeća na igru njihovog finalnog protivnika u prvoj sezoni Jurgena Kloppa na Anfieldu. Osjeti se u zraku da će lopta ući u mrežu i zna se da hoće, a ponekad, unatoč vječitim kruženjima oko gola protivnika, vrebanja prostora između dvije stative, vidi se, osjeti se u zraku da se gol neće postići.

Liverpool i Tottenham u finalu su Lige prvaka. Dvije ekipe koje predstavljaju mnogo toga. Vjeru u svoje trenere, vjeru u rad i nadu da će doći na svoje i do trofeja, koje zaslužuju. Omraženi od strane svojih rivala, jedni od Evertona, drugi od Arsenala. Dugo vremena u sjeni drugih timova, jedni Manchester Uniteda i Manchester Cityja, drugi u sjeni Arsenala i Chelseaja. Ipak, razlika mora da postoji. Jedni su evropska elita, kraljevstvo, kao što jedan transparent na Anfieldu kaže: "European Royalty", drugi su na putu da polako počinju ulaziti u to društvo.

Jurgen Klopp je s igrom i taktikom već tamo gdje Mauricio Pochettino teži da bude, no obojica imaju već status miljenika u svojim timovima i dugo će se njihova imena šaputati po tunelima Anfielda i Tottenham stadiona.

I zato je možda poetska pravda da su baš ova dva tima u Madridu, mada bila bi i poetska pravda da je Ajax tu. Dva tima koja su u posljednjem kolu prošla grupnu fazu Lige prvaka, na svoju sreću i nesreću protivnika u grupama. Gol u gostima i odbranu Alissona. Dva tima koja su svake godine tu i uvijek ostanu bez trofeja, pehare, nečeg da zaposle čistačicu da prebriše tu vitrinu gdje će se staviti nešto novo. Dva tima kojima se u gene polako uvlači to da gube kad dođu na korak do cilja. Neki će reći: "Toliki su baksuzi da će naći način da finale završi bez pobjednika", drugi će napokon doći do zaključka ko je veći luzer.

No, realnost je ta da su obje ekipe već pobjednici Lige prvaka, osvojili su je u polufinalu kada su učinili nemoguće. Mada u fudbalu i na Anfieldu ništa nije nemoguće, a ni na Johan Cruyff stadionu gdje lopta kontrolira igrača, a ne on nju.

Ipak, prebrisati prašinu može samo jedan.