Pamtit ću te cijelog života, pamtit ću te ja: Trijumf s okusom baklave · Kolumna

Malo oko čega ovdje ima konsenzusa, pa ga ne bi vjerovatno bilo ni oko pitanja zajedničkog državnog praznika, na datum 15. oktobar, simbolično na rođendan Vahida Halilhodžića.

Nije mnogo datuma u historiji Bosne i Hercegovine bilo toliko značajnih još od Kulina Bana. Sve zapravo što je bilo vrijedno da se zapiše u knjige, čitanke i kajdanke ima veze s pohodima, osvajanjima, pitanjima moći, ega, uglavnom besmislicama, ponajviše ratovima, da li smo ih dobivali ili gubili.

Rijetko koji datum je u sebi sadržavao više emocija, i prije i poslije dugo iščekivanog događaja.

Mujo, Pero, Edin, Zvjezdan

Kada je BiH izborila nezavisnost u današnjim granicama plaćeno je to itekako, brojnim životima. Nije se baš moglo slaviti. I od osamostaljenja, malo kad smo imali prliku sebe uvjeriti da vrijedimo i da smo za nešto sposobni, rijetke su potvrde da možemo stajati rame uz rame sa najvećima i najuspješnijima, a da se pritom podvizi uzimaju kao kolektivni. Da se i neki Mujo i Pero osjećaju kao Džeko i Misimović. Edin i Zvjezdan.

Nije se dakle više slavilo nikada, ni prije, a evo ni poslije tokom ovih pet godina, od 2013., što prođoše kao da je pet mjeseci u vrh glave. Nijedna generacija ni prije ni poslije nije doživjela takvu eksploziju sreće, olakšanja, ponosa, gordosti, kao kada je relativno nepoznati Felix Zwayer odsvirao sve što je u svom životu nama trebao odsvirati - kraj posljednje kvalifikacijske utakmice za SP 2014. u Kaunasu u kojoj je Vedad Ibišević više uradio nego ijedan političar i državnik ikada.

Ovaj je reporter imao sreću biti svjedokom te utakmice koja ne zaslužuje po kvaliteti da uđe među pet, pa čak ni deset najbolje odigranih naše reprezentacije. Ipak, sjećat ćemo se nje cijelog života, više nego ijedne briljantne predstave, ijednog vrhunskog gola, pa i krađe. Evo recimo sjeća li se neko kojeg je datuma Španija preko Marchene zabila gol u 97. minuti i kako smo se tada osjećali? Nepostojećeg ofsajda protiv Nigerije ni ne želimo se sjećati.

Petnaestog oktobra 2013. znamo da smo bili traljavi isto kao i u prethodne dvije utakmice. Nekako se poklopilo da smo postali traljavi kada je Elvir Rahimić presilo sa terena na klupu za rezerve, ljeta te godine kad ono izgubismo od SAD-a 3:4 na Koševu.

U septembru nam je Slovačka očitala taktičku bukvicu u Zenici i natjerala nas sve da se zapitamo: Toliki smo put prešli, nije valjda da ćemo, na samo nama svojstven način, kao i uvijek, pokleknuti tri kola prije kraja...

Oprosti nam, Pape

Četiri dana poslije ukazala se Fortuna, valjda jer je Safet Sušić svojim djelima odranije zaslužio da je jednom u životu ugleda. Fortunu otjelovljenu u Erminu Bičakčiću, debitantu i još većem debitantu Izetu Hajroviću. Bio je to meč kojeg kad dobiješ, ne možeš vala onaj posljednji unerediti. Nema šanse i da si najgori na svijetu, jer gori od onog u Slovačkoj ne možeš biti.

Trebalo je pričekati malo više od mjesec, dočekati bajram. Bajram je bio i ono kada su Sarajevom 92. nikle prve barikade...

Sve pod milim Bogom kao da se poklopilo, u dvorani u kojoj je nekad harao Arvidas Sabonis sa svojim Žalgirisom bilo je više "džematlija" nego u Begovoj džamiji u Sarajevu. I to se organizovalo i dostajstveno obilježilo, a onda je počeo odbrojavanje.

Fotereporer Feđa Krvavac bio je dovitljiv i društveno osjećajan. Pronio je zdjelu sa baklavama sve do Litvanije i vjerovatno je prvi put ikad na njezinom tlu neko pojeo tradicionalni bosanski zijafet ispred stadiona na kojem će se desetak sati kasnije igrati. Bilo je tu i profesionalne deformacije, moralo se taj prizor ubilježiti.

Kako se prilično tmuran dan bližio svome predvečerju, tako je atmosfera postajala sve užarenija. Nije red da se pije za Bajram, ali za red i redove odavno više niko ne mari. Glavnu ulicu okupirali su brojni bh. navijači, zastave su se vihorile, a pivo teklo rijekama. Bez ijednog zabilježenog incidenta.

Prilazili su kako domaći novinari tako i običan puk željan informacije više, zanimali su se, interesovali otkuda da tako neka mala država ima tako dobar fudbalski tim kakav oni neće nikada imati. Družilo se i pjevalo kao i prije svake druge bitne utakmice. Bilo je preostalo samo da za razliku od svih pređašnjih puta kada se trčalo pred rudu, ovoga puta slavlje potraje duže. I nakon utakmice.

I bilo je tako, uletio je na teren ko je stigao, i kunto i panto. Svi su uspjeh pripisivali djelomično i sami sebi. Ovaj novinar razmišljao je da i sam osjeti travnjak, ali kad je vidio da je to prelako i nije neka privilegija, odustao je, a urednik je bio ponosan što u masi skorojevića ne viđe i ovoga. Bježi, treba neko da me vidi na televiziji sa "zaslužnima", kako bih se kasnije oprao...

Plasman na Svjetsko prvenstvo u fudbalu, i to u Brazilu gdje se fudbal igra najstrasnije i gdje se najviše uživa u ovoj planetarno najpopularnijoj igri, u uslovima u kojima se naša zemlja nalazi moralno, ekonomski, politički... najveća je pobjeda BiH od njenog osamostaljenja, a dan kada je plasman ostvaren najbolje neka opiše refren pjesme čovjeka koji je godinama bio uz reprezentaciju i gledatelje pored malih ekrana, osim tada, Sabahudina Topalbećirevića, a koju je u eter pretakao Halid Bešlić: "Pamtit ću te cijelog života, pamtit ću te ja (srest ćemo se u životu, opet ti i ja)."