Ratnik koji se ne predaje

Igrači (pre)često mijenjaju klubove, odlaze u ekipe gdje će zaraditi (mnogo) više novca i(li) biti u borbi za trofeje koji im nedostaju. Maldini, Totti, Scholes, Giggs, samo su neka imena koja su profesionalnu igračku karijeru odradila u jednom klubu. No, postoje i igrači koji nisu bili vjerni jednom dresu, ali su ostavili neizbrisiv trag i upisali se u knjige besmrtnih noseći dres nekog kluba. Ovo je kolumna o, ako smijem napisati, jednom od
najomiljenijih igrača svih vremena – Gabrielu Omaru Batistuti.

Pripadnice ljepšeg spola, zaljubile su se u čovjeka koji je glumio u nekoliko epizoda serije “Divlji anđeo”, koja se prikazivala na Federalnoj televiziji. Inače, riječ je o sapunici u kojoj glavna junakinja Milagros (Natalia Oreiro) voli i živi fudbal, upoznaje bogatog Ivu Di
Carla (Facundo Arana), zaljubljuju se jedno u drugo i uprkos socijalnim i svim drugim različitostima, završavaju zajedno nakon niza peripetija koje su zaštitni znak svih sapunica.

No, Batistuta je i prije te serije bio popularan. Štaviše, upravo je zbog svoje popularnosti i gostovao u seriji, tako da je on bio taj koji je pomogao producentima iste, a ne oni njemu. Svoju popularnost stekao je radeći ono što najbolje zna – igrajući fudbal.

Nindža na terenu, porodični čovjek van terena

Klasični centarfor, devetka koja danas skoro da i ne postoji. Okretan poput nindže, bio je praktično nezaustavljiv. I dan danas se govori o njegovoj snazi i brzini; uspijevao je ostati na nogama uprkos beskompromisnim startovima najboljih defanzivaca tog doba, biti smiren pred golom i zatresti protivničku mrežu, nakon koje bi uslijedilo njegovo poznato
radovanje – raširene ruke i lagani trk.

Na terenu je bio zvijer. Gladan golova, pobjeda, titula. Van terena, Batistuta je bio potpuno drugačiji. Porodičan čovjek koji je oženio ljubav iz djetinjstva koju je upoznao još kao šesnaestogodišnjak. Strast za fudbalom “prestajala” je onog trenutka kad bi stavio ruksak na leđa, zagrlio suprugu s kojom bi zatim otišao u šetnju ili na planinarenje. Jednostavno, fudbal je uvijek smatrao poslom, a posao nije donosio kući. Vjerovatno je zbog toga i do posljednjeg dana bio toliko strastven i jedinstven na terenu.

Košarku je zamijenio fudbalom

Zanimljivo, fudbal nije bio njegov prvi izbor. Kao dječak, volio je košarku i vjerovatno bi se profesionalno bavio istom, no fudbalu ga je okrenulo Svjetsko prvenstvo koje se 1978. godine održavalo upravo u Argentini. Devetogodišnji Batistuta gledao je svoju zemlju
kako osvaja zlatnu medalju i shvatio kako je fudbal njegov poziv, a ne košarka.

Prve ozbiljnije fudbalske korake, Batistuta je napravio u lokalnom klubu, Grupo Alegriji, ali
je veoma brzo prešao u juniore Platensea. Nakon što je bio dvostruki strijelac protiv Newell's Old Boysa, zapao je za oko jednom od najvećih argentinskih trenera, Marcelu Bielsi, koji će ga kasnije vidjeti i kao vođu argentinske reprezentacije (Bielsa je, naime, vodio reprezentaciju Argentine od 1998. do 2004. godine). Batistuta je imao velikih
problema sa prilagođavanjem na novu sredinu. Udaljen od roditelja, od djevojke, smješten u sobici pored stadiona, borio se sa kilažom. Jednostavno, u tom trenutku nije bio mentalno spreman za profesionalni fudbal. Batistuta biva posuđen niželigašu iz Buenos
Airesa, koji je te godine igrao i na pripremnom turniru u Italiji, gdje na kraju uzima titulu najboljeg strijelca.

Golgeterske sposobnosti pokazane u niželigašu, dovele su ga do River Platea, za kojeg je već u polusezoni postigao 17 golova. No, River ubrzo dovodi novog trenera, Daniela Passarellu, koji nije mogao pronaći zajedničku riječ sa Batistutom. Nisu se voljeli i to se
moglo vidjeti nakon svake Passarelline izjave. Često je znao reći kako će Batistuta umrijeti prije nego što pronađe klub u kome će obje strane biti zadovoljene. Passarella nije ni završio misao, a drugi velikan iz Buenos Airesa, Boca Juniors, doveo je Batistutu. Ne
možemo govoriti o startu iz snova, jer se Batistuta (ponovo) mučio sa formom, a treba istaći kako nije igrao na svojoj poziciji. No, sve se mijenja dolaskom novog trenera, trenera koji je u potpunosti iskoristio Batistutin potencijal, Oscara Tabareza. Znajući Batistutine
sposobnosti, Tabarez ga stavlja na poziciju centarfora.
Historijski trenutak za sve; za njih dvojicu, Bocu, Fiorentinu, Romu, reprezentaciju Argentine, pa i za svakog zaljubljenika u sport. Nova Bocina devetka, donijela im je titulu prvaka Argentine. Batistuta je bio i najbolji strijelac lige, što mu je, na koncu, donijelo i poziv u reprezentaciju netom prije početka
Copa Americe u Čileu. Argentina je na kraju osvojila Copa Americu, a Batistuta je sa šest postignutih golova bio najbolji strijelac prvenstva. Predsjednik i potpredsjednik Fiorentine, zaljubili su se u Batistutu kojeg su vidjeli kao budućeg predvodnika kluba.

Ljubičasta boja je stvorena za njega

Već u prvoj sezoni na Čizmi, Batistuta pokazuje svoje golgeterske sposobnosti i ne ostavlja nikog ravnodušnim. Batigol (nadimak koji će ga pratiti) postigao je 13 golova u sezoni. Fiorentina nije napravila toliko željeni iskorak, iako su u timu imali igrače poput
Dunge i Piolija. Ljubičice završavaju sezonu na 12. mjestu, a da nije bilo Batistute i njegovih golova, vjerovatno bi Fiorentina ispala iz lige.

Ni dolazak Effenberga, niti smjena trenera, nisu pomogli Fiorentini da se spasi ispadanja
iz lige u sezoni 1992/93. Batistuta jeste isporučio svoju kvotu golova postigavši čak 16, no nije mogao sam. Skoro svi veliki evropski klubovi, trljali su ruke Fiorentininim ispadanjem u Serie B. To je značilo da mogu dovesti Batistutu. Ponude su pljuštale sa svih strana, ajedna je došla i iz velikog Manchestera – Sir Alex Ferguson očajno je želio Batistutu.

Čak je i madridski Real bacio udicu. No, Batistuta nije napustio svoju Firencu. Odbivši ponude, dao je izjavu kojom je pokazao romantičarski duh koji je oduvijek
posjedovao:“Radije bih osvojio jednu titulu sa klubom poput Fiorentine, nego deset igrajući za Manchester United.” Tom rečenicom, golovima, zalaganjem i ljubavlju prema Fiorentini, zauvijek si je kupio mjesto u srcima svih navijača, ne samo kluba iz Firence, nego i drugih klubova na svijetu. Odbio je pravo bogatstvo i ostao u Fiorentini. Nije to bila afera. Nije to bila klasična one-night stand priča. Ne. Fiorentina i Batistuta su bili dokaz prave ljubavi.
Nakon što je Fiorentina ekspresno obezbijedila povratak u Serie A pod vodstvom Claudija
Ranierija, Batistuta je nastavio tamo gdje je stao. Zabijao je golove, uveseljavao navijače, kidao živce protivničkim navijačima, ulazio u glave protivničkih defanzivaca i kidao mreže.

Fiorentinini tifozi mu dižu bronzani spomenik u prirodnoj veličini. U sezoni 1994/95, Batistuta je bio praktično nezaustavljiv. Postigao je čak 26 ligaških golova, zabivši barem po jedan gol na prvih 11 mečeva u sezoni i tako skinuvši Pascuttijev rekord star 30 godina. Razvio je poseban odnos sa Rui Costom. Činili su nevjerovatan tandem. Rui Costa je u svakom trenutku znao gdje se nalazi Batistuta i kako dobaciti loptu do njega. To
je značilo pola pogotka. Za drugu polovicu, pobrinuo bi se Batigol. U sezoni 1995/96, Fiorentina osvaja Coppa Italiju, što je njihov prvi trofej još od 1975. godine. No, Batigol je htio više. Umirao je od želje da sa Fiorentinom osvoji ligašku titulu. Predsjednik kluba činio
je sve kako bi se to i ostvarilo, te je na mjesto trenera doveo proslavljenog stručnjaka Giovannija Trapattonija. Da nije bilo Batistutine povrede mišića, možda bi Fiorentina i osvojila Scudetto. Možda. No, bez njega jednostavno nisu bili dovoljno jaki i sezonu su
završili na trećem mjestu, zaostajući velikih 14 bodova iza Milana.

Ljubav između Fiorentine i Batistute nije blijedila. No, Batigol je želio više. Želio je titulu. Govorio je kako će se penzionisati kao tridesetogodišnjak. Nije to učinio. Ali, nije osvojio titulu sa Fiorentinom, već sa Romom. Želio ga je Fabio Capello, koji je obećao Romi Scudetto u slučaju da mu dovedu Batistutu. Batistuta je prešao u Romu za rekordnih 36 miliona eura i postao najskuplji igrač stariji od 30 godina. Potpisao je trogodišnji ugovor, a već u prvoj sezoni uzima ligašku titulu kojoj je dao pečat sa 20 postignutih golova. Emocije su ga preplavile kad je postigao gol protiv “svoje” Fiorentine. Digao je ruke, izvinio se navijačima i zaplakao iz sveg srca. Navijači Fiorentine su mu oprostili. Dali su mu
pljesak koji je redovno dobijao kad je igrao za njih. Ljubav. Poštovanje. Nešto što se nije nikad moglo izbrisati. Neraskidiva veza. Čista emocija. Devet godina, 333 nastupa i 207 golova za Fiorentinu reklo je sve.

Novi “sukob” sa Passarellom

Nije Batistuta držao rekorde samo u Fiorentini. Donedavno (pretekao ga je Messi) je bio i prvi strijelac reprezentacije Argentine za koju je postigao 56* golova u 77 nastupa. (*FIFA računa dva gola koja je postigao protiv mlade reprezentacije Slovačke, ali te
golove ne računa Fudbalski savez Argentine). I u reprezentaciji se sukobio sa Passarellom. Tadašnji selektor Argentine tražio je od Batistute da se ošiša. Nakon što je Batigol odbio skratiti kosu, Passarella ga je izbacio iz tima.

"Postižem golove, dužina kose je nebitna” - izjavio je Batistuta. No, Passarella je uvijek tražio razloge zbog kojih bi prekrižio najboljeg centarfora. Tu ljubavi nije bilo.
Naprotiv. Gabriel Batistuta jedan je od četvorice igrača koji su postigli hattrickove na Svjetskim prvenstvima (Kocsis, Fontaine i Mueller su preostala tri igrača), no Batistuta je jedini koji je to uradio na dva različita prvenstva, 1994. u SAD-u protiv Grčke i 1998. u Francuskoj
protiv Jamajke.

Diego Maradona je nekoliko puta izjavio kako je Batistuta najbolji centarfor kojeg je gledao. Možda je ovo subjektivno, ali sigurno da nije daleko od istine. Batistuta je imao sve – njuh za gol, kontrolu lopte, sjajnu skok igru, građenje, odlično je igrao objema nogama.
Kompletan igrač. Nakon penzionisanja, osnovao je polo tim u Argentini. Odabrao je i klupsku boju – naravno, u pitanju je ljubičasta. To je njegova boja; boja koju ga najbolje opisuje, boja koja ga ispunjava. Njegova krv je ljubičasta.

Nažalost, Batistutine noge posljednjih godina pokazuju šta je sve trpio kao igrač. Hodanje mu je ogroman problem zbog ogromnih bolova u nogama. Čak je od doktora tražio da mu amputiraju noge. Tolike bolove je trpio. Batistuta je dao toliko toga fudbalu. Vjerovatno zbog toga danas ispašta. Danas mu tijelo ispostavlja račun za sve ono što je trpio samim obuvanjem kopački i istrčavanjem na teren. Nikad se nije štedio. Nikad nije odustajao. Nikad nije prihvatao poraz. Bio je ratnik. Istinski ratnik, ratnik koji je svojim potezima osvajao srca svih zaljubljenika u fudbal. Ratnik čija će legenda vječno trajati, kako u Firenci, tako i svugdje na svijetu. Legenda o Batigolu.