Rivalstvo koje nije trebalo postojati

Kulturne, religiozne, geografske, klasne pa i političke razlike između klubova, obično su značile pretvaranje tribina u najgora bojna polja. Neredi, povrede, smrtni slučajevi, kazne. Rekoh već – pitanje života i smrti.

O rivalstvu između West Ham Uniteda i Millwalla snimljen je, sada već, kultni film “Green Street Hooligans” sa Elijahom Woodom u glavnoj ulozi. Bilo je to 2004. godine. Petnaest godina ranije, snimljen je jedan od najboljih filmova sa ovom tematikom, The Firm, u kojem Gary Oldman pokazuje neosporan glumački talenat kojim nas i dan danas uveseljava. Ukoliko postoje osobe koje nisu pogledali ova dva filma, preporučujem im da to što prije urade. Nećete se pokajati, vjerujte mi.

Postoji toliko fudbalskih rivalstava da bih i samim nabrajanjem istih mogao ispucati kvotu broja riječi u kolumni. No, neću to uraditi. Ovaj tekst nije namijenjen tome (možda će neki naredni biti, ko zna).

Ipak, u moru fudbalskih rivalstava, jedno se posebno ističe. Rivalstvo koje, da su pitali mnoge zaljubljenike u fudbal, nije ni smjelo postojati – između MK Donsa i AFC Wimbledona.

Luda družina

Priča o ovom klubu počela je još davne 1889. godine u jugozapadnom Londonu. Većinu svog postojanja, klub je proveo u (polu)amaterskim ligama, a 1963. godine u vitrinama se našao i trofej osvajača amaterskog FA Cupa. Na prvi nastup u četvrtoj ligi čekali su 1977. godinu i upravo od tog trenutka kreće pravi uspon Wimbledona. Nakon samo devet godina, uspjeli su ući u Prvu diviziju, najviši rang engleskog klupskog fudbala, a svega dvije godine kasnije osvojiti FA Cup pobijedivši u finalu ekipu Liverpoola.

Wimbledon je tih godina činila skupina nevjerovatnih luđaka. Da, luđaka. Nisu im bez razloga dali nadimak “Luda družina”. Ponašanje na terenu, ali i van istog, više su priličili mentalno nestabilnim osobama negoli profesionalnim fudbalerima. Igrački limitirani, prigrlili su poseban stil kako bi se mogli boriti sa najboljim. Naglasak je upravo na pojmu boriti, jer igrači Wimbledona nisu prezali ni od čeg. Lomili su protivnike, razbijali ih, pljuvali, šutali, čupali, štipali, prijetili. Protivnici su ih se plašili. Upravo taj ulični mentalitet ih je činio posebnim; predstavljali su svojevrsan otpor svemu što ih okružuje. Svemu. Taj stil im je i donio epitet najluđeg tima svih vremena. Njihove utakmice bile su pravi rock and roll. A stadion, pitate se?! Plough Lane, teren na kojem su igrali domaće utakmice, bio je smetljište. Svinjac.

Za Wimbledon su tada nastupali Dennis Wise (sjećate ga se i kao kapitena Chelseaja), Wally Dawnes, Mick Harford, Nigel Winterburn (igrao odlično i u Arsenalu), John Fashanu (karatista), Lawrie Sanchez (strijelac pobjedonosnog gola u finalu FA Cupa) i najveći luđak od svih – Vinnie Jones. Fashanu i Jones su, u dokumentarcu “The Crazy Gang” govorili o wimbledonskim danima i gadostima koje su radili poput plavljenja protivničkih svlačionica čupanjem kanalizacionih cijevi (doduše, ove optužbe automatski je demantovao tadašnji trener Wimbledona, David Basset). Fashanu je išao toliko daleko da je znao voziti saigrače u gepeku i izgladnjavati ih. Bolesnik. Svaki novajlija morao je proći je*enu inicijaciju. Prvo bi mu spalili svu odjeću, zatim bi ekserima zakucavali njihove kopačke za pod, a često su bili skidani goli za vrijeme kondicionih treninga. Vatrogasci su u tom periodu imali pune ruke posla. Bukvalno. No, Jones, Fashanu, Dawnes i ostali nisu prestajali.

Kada je Basseta zamijenio Bobby Gould, igrači su bili ti koji su njemu držali govor. Ne on njima, nego oni njemu. Dali su mu do znanja da se oni neće promijeniti i da im nije bitan njegov CV. Na tabli je bio napisan broj 44. Upitali su ga da li zna šta taj broj predstavlja. Naravno da nije znao, a onda su mu objasnili da je to zadaća krilnih igrača i da taj broj predstavlja broj centaršuteva upućenih napadačima. Ukoliko ne ispune tu kvotu, krilni igrači bi morali odraditi dodatni trening. Gould, u nevjerici kakvu je svlačionicu dobio, samo je klimao glavom.

Uspostaviti autoritet nad Ludom družinom bilo je nemoguće. Alan Cork bezuspješno je tražio povećanje plaće, a kada je svaki njegov zahtjev bio uredno odbačen, Jones, Fushanu i ostali zapalili su Corkov automobil kako bi predsjedniku Samu Hammamu predstavili Corka kao siromaha. Hammam je bio priča za sebe. Ekscentrik. Bolesnik. Znao je noć pred utakmicu stati pred igrače i reći kako će, u slučaju poraza, za večeru jesti mu*a od jarca i mozak kamile. Tako ih je motivisao. O fudbalu nije znao ništa. Više su znali Jones i ekipa koji su, priznat ćete, više poznati po nefudbalskim stvarima nego po fudbalskim.

Ukoliko se pitate kako je to izgledalo na terenu, pokušat ću vam dočarati. Fushanu je bio zadužen da laktovima teroriše svoje čuvare. Često im je zadavao užasne povrede nakon kojih bi se obavezno unosio u lice svima (sudijama, protivnicima, sopstvenim trenerima). Fushanu je govorio kako mu je Wimbledon sve. Otac, majka, brat. Zato je tako grizao na terenu – štitio je svoju porodicu. Jones nije bio ništa drugačiji od njega. Nijansu blaži, ukoliko je moguće koristiti ovaj termin prilikom opisivanja Vinnieja Jonesa. Jonesovi klizeći startovi bili su mesarski. Ubitačni. Doduše, možda je i pogrešno njegove startove nazivati klizećim, jer su se uglavnom dešavali metar iznad zemlje. Udarao je kako zna i umije. Veliku nadu engleskog fudbala, Paula Gascoignea, uhvatio je za genitalije toliko jako da je Gascoigne urliknuo. Beckhama je ganjao po cijelom terenu. Luđak koji je na taj (ulični) način ispoljavao nakupljeni bijes.

Napuštanje Plough Lanea i nastanak Milton Keynes Donsa

Wimbledon je od druge polovine osamdesetih godina prošlog vijeka postao jedan od simbola engleskog fudbala. No, (prokleti) novac prekida nesvakidašnju fudbalsku bajku. Nakon što su morali napustiti Plough Lane, Wimbledon je postao podstanar. Godine 1991. Hammam je prodao Plough Lane i klub preselio na Selhurst Park. Tad su krenuli pravi problemi. Dugovanja, dugovanja, dugovanja. Uprkos tim problemima, nekako su uspijevali ostati u Premiershipu sve do 2000. godine, kada sezonu završavaju na 18. mjestu, svega tri boda iza Bradford Cityja. Tada se, nakon tridesetak godina, opet javila ideja da se klub preseli u Milton Keynes, gradić smješten svega dvadesetak kilometara od Londona. Milton Keynes je tada bio najveće mjesto u Velikoj Britaniji bez fudbalskog kluba. S ciljem privlačenja mladih ljudi, fudbalski klub bio je prvi korak ka tome. Željeli su klub koji će odmah igrati u višim ligama Engleske, a poslali su ponudu manjim londonskim klubovima poput QPR-a, Lutona, Charltona, Barneta i Wimbledona. Na adresu Petea Winkelmana (čovjeka koji je na čelu MK konzorcija i koji je sagradio stadion sa više od 30.000 mjesta) stigle su odbijenice od svih klubova, osim od jednog – Wimbledona. Kako se tada govorilo, Wimbledon je dnevno gubio skoro 20.000 funti i tadašnji predsjednik Charles Koppel, u nadi da spasi klub, prihvatio je, “za dobrobit fudbala”, Winkelmanovu ponudu.

Navijači Wimbledona nisu mogli vjerovati. Osjećali su se izdanim i prevarenim. Winkelman im je obećao pokrivanje troškova prijevoza i sve druge moguće i nemoguće troškove, no to nije bilo dovoljno. Nije bila stvar u novcu. Izdaja se ne mije mogla oprati novcem. Tako je 2004. godine nastao prvi pravi kapitalistički klub u Engleskoj; klub koji nema nikakve veze sa dokovima, avanturistima, već isključivo sa novcem. Klub koji nosi naziv Milton Keynes Dons F.C. Često se o Chelseaju i Manchester Cityju govori o vještačkim klubovima, no ako baš tjerate mak na konac – najvještačkiji klub je Milton Keynes Dons.

Osnivanje AFC Wimbledona i iščekivanje pravde

Nakon što je bilo objelodanjeno kako se Wimbledon seli u Milton Keynes, navijači su uradili jedinu moguću stvar – osnovali su svoj klub AFC Wimbledon (A fans' club). Krenuli su od nule. Navijači su bili osnivači, dioničari, činili su članove skupštine. Ekipu za prvu sezonu sastavili su nakon probe u parku na kojoj se pojavilo više od 230 fudbalera. Prvu sezonu krenuli su iz devetog ranga engleskog fudbala, a na prvoj utakmici (onoj prijateljskoj protiv Sutton Uniteda), gledalo ih je preko 4.000 ljudi. AFC Wimbledon imao je dušu, za razliku od kluba koji je navijačima (sada vlasnicima AFC Wimbledona) Wimbledona ukraden i preseljen na drugu lokaciju. Milton Keynes Dons promijenio je amblem i odbacio historiju Wimbledona koja mu, ako smijem dodati, nije pripadala. Dok je MK Dons ispadao u četvrtu ligu, da bi se opet vratio u treću, AFC Wimbledon je iz sezone u sezonu napredovao i postali su ekipa koja je u najkraćem roku napredovala do profesionalnog ligaškog društva. Uprkos malom budžetu, AFC Wimbledon nije ispadao iz profesionalne lige. Kao da su našli neku unutarnju snagu koja ih je vodila naprijed, a 2016. godine došli su i do trećeg ranga engleskog klupskog fudbala, gdje su ih sačekali njihovi smrtni neprijatelji, MK Donsi.

Ipak, njihov prvi međusobni susret dogodio se još 2012. godine u FA Cupu. Susret koji je iznjedrio toliko emocija. Onih najgorih, naravno. Uprava AFC Wimbledona odbila je sjediti u VIP loži, pokazavši šta zapravo misle o MK Donsima. Neal Ardley, menadžer AFC Wimbledona i bivši član Lude družine, naglašavao je kako je ovaj meč poseban i kako su, osim rezultata, bitni principi; principi koji se ne smiju pregaziti.

Sezona u League One je završena (osim za klubove koji su se plasirali u doigravanje). AFC Wimbledon je opstao, a MK Donsi su ispali, što znači da će naredne sezone po prvi put igrati u višem rangu u odnosu na smrtne neprijatelje. MK Donsi su ispali u četvrtu ligu po prvi put nakon 2008. godine.

Navijači, igrači i uprava AFC Wimbledona priredili su dvostruko slavlje – opstanak u trećoj ligi i ispadanje MK Donsa. Ukradene godine im niko ne može vratiti, ali ako postoji nešto što će, barem na trenutak, pokazati kako u surovom svijetu ima pravde, onda su to ovakve bajkovite priče. Priče o istrajnosti i snazi ljubavi. Najbolje i najljepše priče.