SFK 2000 - primjer sportske esencije: Šta bi tek bilo da je klub "profesionalniji"? · Intervju

Sarajevski fudbalski klub je kolektiv koji zaslužuje o njemu dobar dokumentarac da se napravi. Šta on simbolizira, kroz šta je prošao da bi dostigao 24. mjesto najboljih evropskih klubova, kako se odvija svakodnevni život i koliko je grandiozan njihov uspjeh u okolnostima u kojima klub egzistira - priča je na koju neutralan ljubitelj fudbala ne može ostati ravnosušan i reći "e, vala svaka vam čast".

Nismo jednom apostrofirali koliko je sociološki značajno kada neki naš tim u bilo čemu igra protiv ekipa kakve su Atletico Madrid ili u slučaju SFK 2000 protiv Chelesaja. Pa makar se radilo o takmičenju iz baždarenja tlakomjera, a ne fudbalskom.

Meč koji SFK 2000 iščekuje kruna je životne misije Samire Hurem koja je naprosto bila predodređena, predestinirana da bude pokretač razvoja ženskog fudbala u BiH.

Autor ovoga intervjua sjeća se Samire i njenih početaka budući da je u Olimpijsko selo dolazila sa svojom ekipom da učestvuje na turnirima koji bi se igrali skoro svakodnevno i na kojima nije bilo razlike između njene i ekipa sačinjene od dječaka. A igrala su tu mnoga poznata imena, Alen Škoro, Nermin Fatić, Semir Štilić, dolazili su Dražen Novoselac, Adis Salkanović, Ervin Zukanović...

"Ja sam zapravo počela igrati fudbal jer sam odrastala uz tri brata. Živjeli smo na Alipašinom polju i tamo smo se među prvima doselili. Nije bilo mnogo djevojčica, a kako nas je bilo četvoro, a fudbal bio osnovna zanimacija ja sam naprosto morala igrati sa tri brata, da bi mogli igrati dva na dva. Kasnije sam shvatila da sam talentovana i da se mogu nositi s dječacima, nije bilo nikakve razlike. To je bio najljepši period u mom životu i onda kasnije dok smo igrali na Mojmilu jer se tu igralo od jutra do mraka", priča Samira.

I tako godinu po godinu, dok se nije formirao najuspješniji ženski fudbalski kolektiv SFK 2000. Nakon nedavnog kvalifikacijskog turnira gdje su izborile učešće među 32 najbolje ekipe Starog kontinenta, a ne traba napominjati koliku ekspanziju u svijetu doživljava ženski fudbal, u septembru Koševo će ugostiti nogometašice Chelseaja.

Kako ste se osjećali kada ste saznali protivnika u šesnaestini finala?

"Teško je to opisati. Ja sam prvo željela da igramo s Barcelonom, sa španskom ekipom jer bi to zaista mnogo svima značilo. Da vidimo kako to izgleda. Ipak i ovako, sve ono što tvrdim da mora jedan ozbiljan ženski klub da ima - pokazat će se na primjeru Chelseaja. Tek ćemo tu moći da vidimo kako sve to izgleda na profesionalnom nivou.

Kolika je bojazan da li ćete se pokazati u dostajenstvenom svjetlu?

"Mi smo svoj cilj ispunile ulaskom u elitnu fazu, među 32 ekipe. Mi smo 24. ekipa u Evropi po rejtingu, i to su sve profesionalni klubovi, u kojima djevojke zarađuju solidne plate, gdje je sve na šnajvišem nivou. To su klubovi koji su organizovaniji od svakog našeg muškog profesio0nalnog kluba. SFK 2000 ima usku strukturu i kada se uzme u obzir da smo daleko od profesionalnog kluba, naš uspjeh je teško objašnjiv. Mi smo sada u fazi pripremanja organizacije utakmice i s te strane imamo ogromnu podršku FK Sarajevo i NSBiH.

Generalno, ne smijemo se želiti na uslove za trening, imamo dobru opremu, infrastrukturu, ali konkretno što se ove utakmice tiče bit će problem odlazak u London. Nagradni fond Lige prvaka u ženskom fudbalu nije toliki da može pokriti sve troškove. Mi tamo moramo povesti najmanji mogući broj igračica jer toliko se možemo pokriti, neko mora biti vođa puta, moramo tamo ostaviti lijepu sliku."

Koliko zapravo ljudi stoji iza SFK 2000 u tom organizacionom smislu? U našim muškim fudbalskim klubovi ne radi više od dva masera recimo, pa je razumljivo zašto igračima teško pada ritam srijeda - subota, za razliku od profesionalaca u Evropi...

"Ima nas troje koji radimo u administraciji, a Kristina Šešlija je zaposlena periodično, samo za Ligu prvaka. Imamo jednog fizioterapeuta, legendarnog Halima Loju, a Esad Ibrahimović je moj pomoćni trener i to je to. Njih dvojica su nekadašnji uposlenici Željezničara i oduševljeni su našim entuzijazmom, predanošću. Naravno, mnogo nam pomaže FK Sarajevo u tom administrativnom smislu kada su ovakve utakmice u pitanju, a posebno treba istaći ulogu predsjednika i generalnog sekretara NSBiH koji pružaju ogromnu podršku ženskom fudbalu u BiH. SFK i ja lično začetnici smo ideje razvoja, ali bez NSBiH ne bi ništa bilo moguće. Danas imamo mnogo klubova širom BiH i to je ono na šta sam lično ponosna."

Kako se uopće SFK 2000 "snadbijeva" igračicama. Kakvo je raspoloženje djevojčica da se bave fudbalom uprkos predrasudi da je to muški sport.

"Imamo školu fudbala od sedamdesetak djevojčica i iz te baze logično je da će se neke od njih profilirati u jako dobre nogometašice. Bitno je da ima volje, da su one raspoložene. Mnogi roditelji dovode svoje djevojčice jer vlada slika da smo mi zapravo jedna porodica. U redu je kada neko napreduje do nivo da može otići u Juventus.

Naša golmanica Doris Bačić brani za italijanskog prvaka, živi od fudbala i ja sam ponosna kada imamo takve slučajeve. Arnisa Kuč je u Malagi, imamo dvije nogometašice u Norveškoj, međutim, nije samo to ono što je moj cilj kao trenirice. Mi sada imamo djevojčicu koja je sa devet godina ista kao što je Messi bio u tim godinama, ona je nestvarna, bolja od 90 posto dječaka u tim godinama, ali sam joj rekla 'sve je to uredu, ako me budeš slušala igrat ćeš u Barceloni, ali moraš dobro da učiš, da ne zapostavljaš školu.' Jer šta ćemo poslije?

Mnogo je djevojaka prošlo kroz klub i ja sam najponosnija što su odavde djevojke izlazile kao formirane ličnosti koje sada žive lijep život. Imali smo djevojčica bez roditelja iz SOS naselja koje ne možete kontrolirati u prostoriji koliko su bile hiperaktivne, no sada su one zrele, školovane, uspješne osobe, a u tome sigurno ima i naših zasluga. Dvije naše igračice su magisti ekonomije, jedna je zaposlene u NSBiH..."

Dobro, ali opet mi niste odgovorili, kako se crpi ta baza?

"Teško je malo jer treniramo u Butmiru i u Centru Safet Zajko, pa smo primorani računati samo na one djevojčice koje žive blizu, jer opet ponavljam, nismo profesionalni klub, teško je nekome ko je u Starom gradu dolaziti, ali evo sada je bilo 300 djevojčica na jednom festivalu u Centru Safet Zajko i od svih 300 nije bilo nijedne koja ne zna šutati loptu. Sva ta djeca vrlo su potkovana, usudit ću se reći čak i da je većina talentovanija od dječaka. Fleksibilniji su, što je bitno za tehniku, a zvuči pomalo čudno da je njihova igra glavom besprijekorna, što je prije bila zamjerka u ženskom fudbalu. Nekadašnji trener Sarajeva Mehmed Janjoš dolazio je na naše treninge i pokazivao igračima kako neke naše igračice igraju glavom."

Šta vam je najteže u radu sa djevojkama, ako uzmemo da su biloški različite od muškaraca?

"Radila sam i trenirala jedno vrijeme i dječake i mislim da su djevojčice puno odgovornije i disciplinovanije, lakše im je utuviti u glavu ono što im želite prenijeti, međutim djevojke su vrlo osjetljive. Znate kako kad muškarci igraju pa jedan drugome ne doda, ovaj mu opsuje... Kod djevojaka veliki je problem što ih je lako povrijediti i onda ako se jedna na drugu nešto naljuti, ova potene i ja onda imam tri dana problem da ih vratim u ravnotežu, da one to zaborave i da se više ne osvrću. Nastojim na trninzima da ih uvjerim da se ponašaju u tom smislu kao muškarci, tražim tu mentalnu čvrstoću, pa osim što sam trener ja moram biti i pedagog, psiholog, starija sestra, majka..."

Na kraju šta je perspektiva Vas kao trenerice, gdje se viditi u budućnosti, šta je Vaš cilj? Vidjeli smo na nekoliko primjera igračica da je moguće otići vani, riješiti egzistenciju, no naši treneri teško mogu otići i do Osijeka, kamoli negdje drugdje.

"Imala sam dosad raznih ponuda, iz Slovenije su me prije nekoliko godina zvali i rekli samo kaži koliku ćeš platu. Imala sam dvije unosne ponude iz Irana i Katara gdje ne bih bila samo selektor reprezentacije već i koordinator za ženski fudbal generalno, ali tada sam odbila sve te ponude jer sam u svom životu zacrtala da je ovo neka moja mislija. Uložila sam u ovo sve 20 godina života i ponosna sam šta smo stvorili. To je moja satisfakcija. Željela sam da pokrenemo ženski fudbal s mrtve tačke, on u posljednjih šest-sedam godina doživljava ogromnu ekspanziju i kada nakon svega budem zbrajala šta imam od svega imat ću iza sebe uspješan cjeloživotni projekat."

O ženskom fudbalu piše se sporadično, ovako kada naš prvak dođe u priliku da igra s engleskim. Eventualno kada treba ispratiti šturim izvještajima utakmice kvalifikacija za elitni rang Lige prvaka, a zapravo ženski fudbal je barem kod nas ostao jedan od rijetkih primjera sportske esencije.

Nijedna ta djevojčica koja u sebi prepozna talenat neće odlučiti da se bavi fudbalom zbog novca, jer rijetke su one koje mogu od fudbala živjeti (zbog čega Samira i govori da se moraju završavati škole i fakulteti), već čisto iz ljubavi. Kod dječaka pomama za fudbalom izvire iz težnje da se bude novi Džeko i Ronaldo, da se ima za Dolce&Gabbane, skupocjenog Maserattija, eventualno Porschea. Pratioci na instagramu također nisu nezanemarivi, bolje sedam-osam miliona nego tri, a dobar fudbaler po automatizmu je i ultraprivlačan, mogu se mijenjati partneri kao na traci.

Malo ko fudbal danas igra radi igre, a u SFK 2000 igra je od primarnog značaja. I sve te djevojke zaista treba da uživaju sada protiv Chelseaja, početkom septemba. Zaslužuju to. O tome da su pametnije od svojih muških kolega fudbalera, to je već za nekog drugog teksta i opsežnijeg medijskog tretmana.