Srećo moja, tugo moja: Je li se iko od 550.000 ljudi jučer sjetio Zdravka Mamića · Kolumna

Nije li potpuni apsurd da su ponajbolji igrači Hrvatske (jedan je ujedno i najbolji igrač Mundijala) Luka Modrić i Dejan Lovren. Dva igrača koja su odigrala ubjedljivo najviše utakmica ove sezone jer su obojica igrala i finale Lige prvaka (blizu im je jedino Liverpoolov Jordan Henderson).

Dva igrača optužena za amneziju i lažno svjedočenje. S Lukom Modrićem pola Hrvatske se šprdalo, kreirali su se video-klipovi i crtići njegovog moralnog posrnuća sa svjedočenja Zdravku Mamiću, ali koga to danas zanima.

Svih onih 550.000 ljudi u Zagrebu što je egzaltirano pozdravilo najveći uspjeh u historiji sporta na našim prostorima otkako se igra fudbal, trebalo je zato ako ne pokoniti se najomraženijem čovjeku u Hrvatskoj, onda barem skandirati njegovo prezime zajedno s Dalićevim, Modrićevim, Mandžukićevim...

Nije, jer je situacija s Mamićem vrlo škakljiva. Da je hrvatsko društvo normalno, ne bi bilo moguće da taj, kako ga nazivaju kriminalac, išta umije. No, i hrvatsko i sva ova ostala balkanska društva moraju se pomiriti s činjenicom da nisu baš švicarska. Jedino što je isto ovdje i tamo je naziv globalno vladajućeg društveno-ekonomskog sistema: Kapitalistički.

Kapitalistički poredak i društvo zahtijevaju sposobne ljude (ljudski su ipak resursi u pitanju, ne mašine) za stvaranje i konstantno ukrupnjavanje sredstava, kolokvijalno - moneta.

To što je na našim hudim prostorima malo onih koji su sposobni proizvoditi novce i dodatnu vrijednost na dobrobit šire društvene zajednice, sociološki je i psihološki problem. Možda i problem podneblja. Uglavnom nespremnosti da se suoči s realnošću koja je daleko od prihvatljive, ali je takva.

Zašto psihološki problem? Zato što je kod nas najbolji čovjek onaj koji je bolestan i koji je umro. Dok se to ne desi on je lopov, gnjida, bezveznjaković, kloc, mrcina. Kada umre, taj je bio divan, baš nekako fin čovjek.

Možda je pretjerana, ali ne i tendeciozna paralela sa Muamerom el Gadafijem, "beskrupoloznim diktatorom" koji je svojim sunarodnjacima u Libiji dao sve. Ili skoro sve.

Prema sistemu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast, obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 odsto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 odsto Libijaca čita i piše, a 25 odsto ima fakultetsku diplomu. Za njegovo vrijeme nije bilo plaćanja računa za vodu, struju, održavanje, smetljarinu...

I šta se desi? Vidio nezajažljivi um kako su kod Gadafija zlatne česme i ostala preseravajuća čudesa, i onda se šačica nezadovoljnika koja je sve imala, ali je bila nezadovoljna, nakostriješila. Kao ne može to tako. Sada imamo poluraspadadajuću zemlju bez Gadafija kojeg su brutalno smaknuli.

Ne mogu ljudi da gledaju da neko ima više od njih, ili da je bolji, e to ti je. I ko god ima on je automatski kriminalac.

Ono što je zanimljivo i sa presuđenim i sa nevinim Zdravkom Mamićem, koji možda jeste ovakav ili onakav, sulud, bahat, možda nekome suviše sirov... je da ga ne voli - niko.

U Dalmaciji, ordinirajućem području Hajduka, ako ima ijedan čovjek koji je makar indeferentan prema njemu to je ravno drugom mjestu Hrvatske na Mundijalu. U Zagrebu, smisliti ga ne mogu zbog njegovog autoritarnog i privatnog odnosa prema Dinamu, koji zaboga nije privatna Mamićeva prćija. Ljudi osvojili stotinjak naslova prvaka u zadnjih 15 godina i igrali Evropsku ligu i Lige prvaka još pedesetak puta, ali nije to to. Kupio sudije.

Država ga ne voli radi navodnih marifetluka i jer se okoristio. Država je neumoljiva.

Šta je to Mamić uradio za Zagreb i Hrvatsku? Evo da nije ništa za Zagreb, 80 posto "njegova" reprezentacija napravila je najveću promociju u skoro tri decenije postojanja ionako prelijepe i turistički privlačne zemlje. I to može biti Mamićeva privatna satisfakcija jer je to nepobitna činjenica.

Između ostaloga, da niko poslije ovoga ne čuje za Hrvatsku (analize su međutim neupitne i pokazuju da se čulo za nju više u zadnjih desetak dana nego u posljednje tri godine), zbog radosti i ponosa koju su osjetili Hrvati širom svijeta ne da ga ne bi trebalo teretiti jer je oštetio državu za nekoliko miliona, već bi ta država njemu trebala još da da. Evo ti, brate, hvala ti.

A rezultati ulaganja u većinu ovih igrača, brižljivo i sistemsko selektiranje igrača u Dinamu, Hrvatska će osjetiti tek u narednih pet-deset godina. I onaj dole što izdaje apartmane treba da se pomalo zahvali Mamiću.

Šta je to učinio?

Od golmana da krenemo. Treći je samo Dinamov, Dominik Livaković. Danijel Subašić i Lovre Kalinić nisu.

Odbrana: Šime Vrsaljko - doveo ga sa 14 godina u Dinamo iz Zadra. Živi momak po studentskim domovima, prodao ga u Genou za 4,6 miliona eura. Sada igra u Atleticu.

Vedran Ćorluka - Izbjeglica iz Dervente u Dinamo je došao sa osam godina i nije bio pošteđen posudbe, kao ni Luka Modrić. Nakon perioda u Interu iz Zaprešića zaigrao je i poslije je otišao u Manchester City za osam miliona eura.

Dejan Lovren doveden iz Karlovca s 15 godina. U Lion otišao za osam miliona eura. Domagoj Vida, Josip Pivarić, Tin Jedvaj - sve su to Dinamova djeca. Nisu tek Ivan Strinić i Dule Ćaleta-Car.

U veznom redu je pola-pola. Rakitić, Perišić i Filip Bradarić nemaju veze s Mamićem. Svima ostalim Zdravko je bio "kum" u karijeri. Luka Modrić i Mateo Kovačić su danas igrači Reala, Marcelo Brozović je u Interu, a Milan Badelj u Fiorentini.

Bezobraznik Zdravko u igrače je pretvorio i pola napadača. S Kramarićem je pogriješio, ali ne može baš pogoditi sa sve i jednim igračem. Rebić nije "njegov", ali Pjaca i Mandžukić jesu.

Slučaj Mandžukić je zapravo najbolji primjer Mamićeve promućurnosti. 2007. postao je najskuplji igrač Zagreba. Dinamo se nije libio za njega izdvojiti 1,3 miliona eura i dovesti ga kao zamjenu za Eduarda koji je također valjao reprezentaciji svojevremeno, a otišao je u Arsenal. Prvo je Mandžo zamijenio Brazilca, a onda za sedam miliona eura i Edina Džeku u Wolfsburgu.

Još je igrača koji su se afirmirali u Dinamu. Duje Čop, Marko Rog...

Mnogima je Zdravko valjao i njegovih je barem pet posto u veličanstvenom uspjehu...