Šta je pošlo po zlu u Chelseaju? · Kolumna

Ništa čudno za Englesku, naravno. Na konferenciji za štampu, Conte je govorio kako se ne plaši gubitka posla i kako će sasvim sigurno ostati na klupi tima iz Londona. Smjela izjava, posebno kad ti je gazda Roman Abramovich. Hoće li Conte nastaviti ovo, nazovimo ga, mini-prokletstvo koje napada branioce titule?

Jose Mourinho, nakon osvajanja ligaške titule u sezoni 2014/15, na svojoj je koži osjetio kako je to kad pukovnik postane pokojnik. Loša naredna sezona, negledljiva igra Chelseaja, konstantan rat u svlačionici bili su i više nego dobri razlozi da mu predsjednik kluba uruči otkaz i pošalje na biro za zapošljavanje. Na njegovo mjesto došao je poznati “vatrogasac” Guus Hidink koji je na kraju sa 16. mjesta doveo ekipu na, koliko-toliko, podnošljivo 10. mjesto.

U godini koju Chelsea (a ni Mourinho) neće pamtiti po dobrom, desilo se ogromno iznenađenje u vidu Leicestera. Ekipa koju je vodio Claudio Ranieri i koja se godinu dana ranije spasila ispadanja, igrala je iznad svih očekivanja i zahvaljujući Mahrezu, Vardyju i Kanteu osvojila titulu prvaka Engleske. No, već naredne sezone, desio im se povratak u realnost, mnogo prosutih bodova i tavorenje u donjem dijelu tabele, što je rezultiralo otkazom Ranijeriju. Jedan od onih koji su stali u njegovu odbranu bio je upravo Mourinho, doduše ne iz ljubavi prema Ranijeriju (dovoljno je samo pogledati portugalčeve izjave o Ranijeriju), nego kako bi oprao sebe i svoju neuspješnu sezonu kao branioca titule.

Conteova šampionska sezona

Od samog početka bilo je jasno kako je Hiddink prolazno rješenje i kako će Chelsea od ljeta 2016. dobiti novog menadžera. Izbor je pao na Contea, još jednog Talijana koji je dobio čast voditi ekipu. Prije njega, tu funkciju obnašali su Gianluca Vialli, Claudio Ranieri, Carlo Ancelotti i Roberto Di Matteo.

Conte je upisao pobjede u prva tri ligaška meča (West Ham, Watford i Norwich), da bi potom u mjesecu septembru izgubio od Arsenala i Liverpoola. Mediji su ga odmah razapeli na stub srama i govorili kako će otići jednakom brzinom kojom je i došao. No, Conte mijenja taktiku, vraća se svojoj provjerenoj formaciji sa trojicom igrača u zadnjoj liniji i do kraja kalendarse godine upisuje čak 13 uzastopnih pobjeda i preuzima vrh tabele. Igrači su prodisali, usadio im je (izgubljeni) pobjednički mentalitet, unio ratnički duh i učinio ih boljim. Moses, koji je u ranijim sezonama bio igrač koji je odlazio na posudbe, postao je jedan od najboljih bočnih igrača, a Azpilicueta, Luiz i Cahill izgledali su kao najbolji stoperi na svijetu. Kante i Matić činili su pluća veznog reda, a Hazard i Costa su se vratili starim navikama – izmišljali su golove, izluđivali protivničke odbrane i donosili bodove. Samo godinu ranije, (pre)često su izgledali poput Charlesa Barkleya, Patricka Ewinga, Muggsyja Boguesa, Larryja Johnsona i Shawna Bradleyja nakon što im Nerdlucksi ukradu talenat u filmu Space Jam.

Chelsea se odlično i prilagođavao protivnicima; Conte je pravovremeno odgovarao na rokade protivničkih menadžera i (skoro) uvijek imao najbolji odgovor na njih. Plavci su sezonu završili sa sedam bodova prednosti ispred Tottenhama i više nego zasluženo osvojili titulu.

Odlična sezona trebala je biti krunisana dvostrukom krunom. Uoči finala FA Cupa na Wembleyu, kompletna fudbalska javnost na Otoku bila je ubijeđena u ubjedljivu pobjedu Chelseaja nad Arsenalom. No, Wembley je poseban, često piše posebne priče. Tako je bilo i u prošlosezonskom finalu. Wengerova ekipa zatvorila je usta kritičarima i sa 2:1 slavila pobjedu nad ljutim rivalima. Moguće da je upravo taj poraz bio jedan od pokazatelja Chelsajevog pada koji traje do dana današnjeg.

Problemi sa Costom i loš prijelazni rok

U periodu kad su navijači Chelseaja smišljali nove navijačke pjesme posvećene menadžeru koji ih je doveo do još jedne titule, počeli su problemi za Plavce. Conte je putem SMS poruke saopćio Costi da je nepoželjan i kako ne računa na njega. Costi, igraču koji je prethodne sezone svojim golovima donio ubjedljivo najviše bodova, igraču koji je bio udarna igla i koji je na terenu činio prevagu. Prgavi “Španac” nije nikako mogao preći preko toga, te je vrlo brzo počelo prepucavanje na relaciji Conte – Costa. Mediji su uživali u tome, baš kao i Chelsajevi rivali. Na jednom od sastanaka sa čelnicima kluba, Conte je dostavio listu igrača koji bi trebali uskočiti umjesto Coste. Na vrhu te liste bio je bivši igrač Chelseaja, Romelu Lukaku, a kao plan B stajalo je ime Alvara Morate. Ni Manchester United nije sjedio skrštenih ruku. Jose Mourinho je također vidio Lukakua kao spasitelja te je poslao ponudu koju su objeručke prihvatili Lukaku, ali i gazde Evertona. Bio je to drugi Conteov poraz van terena, a sezona još nije ni počela. Abramovichu se nije dopala situacija u Chelseajevoj svlačionici. Prošao je to već nekoliko puta i uvijek je stajao na stranu igrača kad su “okretali leđa” menadžerima. Tvrdoglavi Conte i još tvrdoglaviji Costa igrali su svoju igru. Talijan je bukvalno tjerao Costu, a ovaj nije želio ići u Kinu, zaraditi ogroman novac i usput napuniti Chelseajevu kasu. Costa je imao samo jedan cilj – povratak u Atletico Madrid, ne mareći za Chelseajeve želje.

Conte je i prije “epizode” sa Costom javno izjavio kako nema dovoljno jaku ekipu i kako niko ne bi trebao očekivati od Chelseaja da se bori za titulu, iako su samo par mjeseci prije toga suvereno osvojili istu. Izjava koja je pogodila kako Abramovicha, tako i igrače Plavaca. Da stvar bude gora, igrači koje je Conte želio, nisu uopće došli na Stamford Bridge; barem ne kao igrači Chelseaja (Lukaku je odabrao United, Candreva je ostao u Interu, Llorente je završio u Tottenhamu, a Leonardo Bonucci u Milanu). Umjesto Conteovih prvih izbora, u Chelsea su došli Morata, Rüdiger i Zappacosta. Situacija oko Coste nije se ni smirila, Conte se uspio zavaditi sa još jednim igračem koji je prethodne sezone bio nezamjenjiv – Davidom Luizom. Talijan ga je optužio kako ne daje sve od sebe na treninzima i kako ni za njega nema mjesta u Chelseaju, te je utakmice češće gledao sa tribina.

Matić - Bakayoko

Kante i Matić iznijeli su šampionsku sezonu na svojim leđima. Odlično su čuvali leđa jedan drugome, pomagali odbrani, prekidali protivničke napade i bili dodatni par pluća za Fabregasa koji je, igrajući uz njih, mogao dugim loptama pronalaziti Costu (zlobnici će reći i mnogo manje trčati i raditi u defanzivi), što je rezultiralo pogocima. Čelnici Chelseaja nisu u Matiću vidjeli nezamjenjivog igrača te su odlučili ući u pregovore sa Monacom kako bi na Stamford Bridge doveli Bakayokoa. Mourinho je zadovoljno trljao ruke shvativši kako u Chelseaju ne računaju na Matića i poslao ponudu koja je prihvaćena. Chelsea ne samo da je izgubio Matića, nego je isti pojačao direktnog rivala, ekipu Manchester Uniteda. Prodaja Matića nije bila Conteova ideja. No, kad uprava nešto odluči, to se naprosto mora ispoštovati. Bakayoko je imao veoma uspješnu sezonu iza sebe i sigurno da ima mnogo mjesta za napredak, ali (još uvijek) nije Matićev nivo. Fizički jeste jak, tehnički dotjeran, veoma dobro čita prostor, ali je u defanzivi često igrač manje, što u nezgodan položaj dovodi Kantea koji, ma koliko to legenda o njemu govorila, ipak ne može pokriti cijeli teren. Engleska liga mnogo je zahtjevnija od Ligue 1; trkački i taktički je na mnogo višem nivou, nivou koji je u ovom trenutku prevelik zalogaj za Bakayokoa.

Nedostatak istinskog vođe

Nakon odlazaka Drogbe, Lamparda, Terryja i Colea, Chelsea je očajnički trebao novog vođu, gazdu u svlačionici. Kapitensku traku oko ruke nosi Gary Cahill koji, uz dužno poštovanje, ipak nije vođa ni na terenu, a ni u svlačionici. Tu ulogu mogao je i trebao imati Costa, ali on je i prije početka sezone prekrižen od strane Contea. Costa je jedini koji je u ovom Chelseaju biti alfa mužjak. Hazard je nedvojbeno najbolji igrač ekipe, posebno po odlasku Coste. Ali, Hazard nema Drogbinu ni Lampardovu karizmu. Istina, možda je po trenera i dobro što nemaju vođe kao u doba Terryja, koji je zahvaljujući svom autoritetu često znao “otjerati” trenera.

Osim očiglednog nedostatka liderstva, problem očigledno leži i u Hazardu. Zbog povrede članka propustio je pripreme Chelseaja i nedovoljno spreman ušao u sezonu. Ipak, uprkos takvom ulasku u sezonu, Hazard je i više nego dobro odradio svoj dio posla. No, sve češće se povezuje sa prelaskom u madridski Real, što sigurno, posebno u turbulentnoj sezoni poput ove, ostavlja traga na igraču.

Conteov rat

Kad rezultati nisu u skladu sa očekivanja, trener je uvijek prvi na udaru. Ništa drugačije nije ni u Conteovom slučaju. Prošle sezone, Conteove bitke bile su se uglavnom na terenu. Njegove bitke bile su isključivo taktičke prirode. Radio je ono što najbolje zna; pripremao ekipu, izvlačio ono najbolje iz svake individue i pobjeđivao. Bilo je incidenata poput onog sa Mourinhom koji je Talijanu prebacivao slavlje nakon četvrtog Chelseajevog pogotka protiv Uniteda, ali to je bilo kratkog maha. Ove sezone, to nije slučaj. Mourinho je uspio uvući Contea u psihološki rat. Isfrustriran zbog svega što se dešavalo ove sezone, Conte je odgovorio Mourinho, ali ne na terenu – van njega. Pristao je igrati na Mourinhov način i to na Mourinhovom terenu i izgubio. Izgubio je prostim ulaskom u ovaj dvoboj.

Chelseajeve igre na terenu bile su refleksija onog što se dešava unutar kluba. Conte je ostao vjeran formaciji koja mu je donijela titulu prethodne sezone. Gdje je problem? Chelsea je odlaskom Matića izgubio dosta na čvrstini i kompaktnosti, što u konačnici stvara rupe u defanzivi. Azpilicueta, ma koliko bio dobar, ne može zakrpiti taj prostor. To su ove sezone pokazali Chelseajevi protivnici koji su stvarali ogromne probleme korištenjem brisanog prostora. U utakmici protiv Crystal Palacea, Chelsea je pokazao kako ove sezone ipak ima problema prilikom iznošenja lopte pod presingom. Conte također voli graditi igru iz zadnje linije, ali Zaha i Benteke, zajedno sa ostatkom ekipe, vršili su presing na svim dijelovima terena, što je na kraju primoralo defanzivce Chelseaja da dugim loptama traže način da dođu do protivničkog gola.

U meču protiv Rome, Chelsea i Conte pokazali su brojne slabosti. Igrači su izgledali kao neki amateri koji su poslije posla došli na termin; bili su bezvoljni, bezidejni, mrtvi. Pobacili su. Svi do jednog. Conte, poznat kao trener koji ruši apsolutno sve zidove u glavama svojih igrača, nije mogao doprijeti do njih. Nije mogao probuditi glad za pobjedom, odlučnost i posvećenost. Činilo se kao da su to bili neki drugi igrači; neki drugi trener pored aut linije.

Chelseajevi bivši menadžeri često su gubili konce. Prvo su gubili nekoliko utakmica, onda su gubili svlačionicu, zatim su gubili igru i identitet, a na kraju su izgubili posao. Moglo bi se to desiti i Conteu koji, ma koliko to čudno zvučalo, kao da nema onu prošlogodišnju žar i žeđ u sebi. Pričalo se kako je htio otići zbog problema sa upravom i zbog njihovog nerazumijevanja. Nije otišao, nije pobjegao. Ostao je uprkos svim problemima sa upravom, igračima i, na kraju, sa samim sobom. Da li je donio pravu odluku? Da li je trebao otići nakon prve svađe sa upravom?

Plavci imaju težak raspored. U osmini finala Lige prvaka igraju protiv Barcelone. Sa ovakvom formom i sa ovakvim stanjen u svlačionici, teško da mogu proći Katalonce. No, Conte nikad nije bježao od borbe. Nikad nije unaprijed upisivao poraz. Bio je ratnik i u igračkim danima, ratnik je i sada. U narednom periodu vodit će možda i najtežu bitku u karijeri. Bitku za goli trenerski život. To su bitke koje pokazuju snagu i karakter. To su Conteove bitke.