Šta se desilo sa Alenom Halilovićem?

Sjedinjene Američke Države očajnički su trebale novu zvijezdu; zvijezdu koja će dodatno popularizirati fudbal u ovoj zemlji. Aduovo pojavljivanje poklopilo se i sa povratkom jednog od najboljih američkih fudbalera svih vremena, Landonom Donovanom, koji se nakon neuspješne epizode u Bayeru iz Leverkuzena, odlučio vratiti u rodnu Kaliforniju potpisavši za San Jose Earthquakes. No, Aduova zvijezda nije nikad zasjala punim sjajem. Tri sezone u kojima je postigao 11 golova i ubilježio 19 asistencija, bile su dovoljne da potpiše za Benficu, ali se u portugalskom klubu nije dugo zadržao, s obzirom da je nakon 11 utakmica posuđen Monacu.
Kako je vrijeme odmicalo, sve više se pričalo o Aduovom protraćenom talentu (od 2008. godine do 2011., bio je na posudbama u Monacu, Belenensesu, Arisu, Rizesporu, da bi se potom vratio u SAD u želji da, koliko-toliko, oživi karijeru).

No, na njegovu žalost, ni povratak u Sjedinjene Američke Države nije bio uspješan. Ubrzo je uslijedio transfer u Bahiu, zatim epizoda u Jagodini, pa još jedna (neuspješna) epizoda u KuPsu. Adu je svima (uključujući i samom sebi) želio pokazati kako nije bez razloga proglašavan novom nadom američkog (da ne kažem svjetskog) fudbala. Sve je ostalo na želji. Iako će neki reći kako Adu i nije toliko talentovan, da je (bio) produkt medijske napuhanosti i da zbog toga nije uspio, istina je ipak drugačija. Freddy je premlad zakoračio u svijet profesionalnog sporta u kome se jednostavno nije mogao snaći. Fizički možda jeste bio spreman, ali psihički nije – jednostavno, nije se mogao izboriti sa pritiskom koji ga je pratio od 2004. godine. Mnogo je ovakvih primjera (ne samo u fudbalu, nego i u drugim sportovima); primjera koji potvrđuju pravilo da je psiha naprosto najjače oružje.

Zvijezda u Dinamu

Deset godina nakon Aduovog uplovljavanja u profesionalne vode, na adresu zagrebačkog Dinama, stigla je Barcelonina ponuda za Alena Halilovića. Halilovićevi počeci dobrano su podsjećali na Aduove – odudarao je od svojih vršnjaka još od najranijih kategorija. Tehnički je bio nekoliko nivoa iznad njih. Fizički nije bio dominantan, ali je zahvaljujući tehničkim sposobnostima (driblinzima, vizijom, sjajnom kontrolom lopte) pravio razliku na terenu. U Dinamu su već tad znali da imaju “zlatnu koku” i da će se jednog dana obogatiti na Alenovom transferu. Halilović je sa navršenih 16 godina bio standardan član prve postave zagrebačkog kluba – rušio je rekorde (postao je najmlađi debitant i najmlađi strijelac lige).

Nastupajući za pionire, a kasnije i za kadete, Alen Halilović je, osim neospornog talenta, pokazao i mnoge nedostatke, nedostatke koji će ga pratiti u nastavku karijere. Bio je toliko bolji od svojih vršnjaka, da ga je to na koncu i koštalo – postao je nemaran (na taktičkog planu, prije svega). Naravno, to nije isključivo njegova krivica, jer u tim osjetljivim godinama treneri igraju ogromnu ulogu – trebali su mu otvoriti oči. Vjerovatno je tu bilo i nekih jasnih uputa sa vrha piramide (od braće Mamić), pomoću kojih su ruke trenerima bile vezane. Tim potezom zapravo su učinili kontrauslugu samom Alenu Haliloviću koji je već i ranije pokazao kako ima problema sa određenim defanzivnim zadacima koje (skoro) svaki igrač mora izvršavati: povratak u fazu odbrane, pokrivanje prostora, presing... Oslobođen od, uslovno rečeno, prljavih poslova na terenu, Alen Halilović je polako dobivao status zvijezde – postao je sveprisutan u medijima, veliki klubovi su “koketirali” s njim kako bi ga doveli, a sve to je iz prvih redova gledao Zdravko Mamić i zadovoljno trljao ruke. Dinamovi treneri, Ante Čačić i Krunoslav Jurčić, forsirali su Halilovića i čvrsto vjerovali kako će mladi Alen i Marcelo Brozović izgraditi nevjerovatno partnerstvo na terenu, s tim da će Halilović imati nešto slobodniju ulogu.

Tako je i bilo. U te dvije sezone (prva koja je bila svojevrsna adaptacija na pravi profesionalni fudbal), Halilović je dobio poziv i u reprezentaciju Hrvatske (bio je to period kad smo se i mi, navijači Bosne i Hercegovine, nadali kako će Halilović izabrati da nosi dres naše reprezentacije) – neki će reći kako je to bilo prerano, ali realnost je da je taj poziv morao uslijediti (medijski hype, Dinamo, Mamići...). Dinamo ga je prodao u pravo vrijeme; činilo se da Alen Halilović više ne može napredovati u ovom okruženju, a ponuda Barcelone bila je previše dobra da bi se odbila (istina, nije toliko visoka koliko su mnogi priželjkivali). Katalonski velikan dobio je Halilovića, a u Barcelonu je otputovala i njegova bliža porodica (mlađi brat dobio je priliku trenirati u mlađim kategorijama Blaugrane).

Halilović je sezonu 2014/15 proveo igrajući za Barcelonu B koja se takmičila u Segundi. Mišljenja o ovom transferu bila su podijeljena – jedni su tvrdili kako je sezona u Segundi bila potrebna Haliloviću kako bi se pripremio za ono što ga čeka prekomandovanjem u prvi tim, dok su drugi, pak, bili mišljenja kako je prelazak u tako veliki klub i preskakanje nekoliko stepenica, Alenova najveća greška. Upravu tu na scenu stupa psiha. Halilović je došao kao velika zvijezda Dinama; mladi igrač oko kojeg se sve vrtilo i koji je imao svu slobodu, a sada je bio suočen sa činjenicom da “nije dovoljno dobar” za prvi tim Barcelone.

Od poređenja sa Zvonimirom Bobanom i Robertom Prosinečkim, do “običnog igrača”. Bio je to nevjerovatan šamar realnosti za Halilovića. Šamar od kojeg se mogu oporaviti samo oni koji su psihički jaki. Alen, kako stvari stoje, nikad nije bio takav. Nakon što je Barcelona B ispala u treći rang španskog fudbala, bilo je kristalno jasno kako će Alen Halilović na pozajmnicu. Izbor je pao na Sporting iz Gijona koji je tada vodio bivši defanzivac Barcelone, Abelardo. U Sportingu je oformio prililno dobro partnerstvo sa Jonyjem Rodriguezom i Antoniom Sanabrijom i na trenutke podsjetio na onog Alena koji je prije samo dvije godine dobivao hvalospjeve sa svih strana zbog igara u Dinamu. Sporting je uspio izboriti opstanak u društvu najboljih, a upravo je Halilović bio jedan od igrača koji su bili najzaslužniji za ovaj podvig.

Prelazak u HSV

Nakon dobrih predstava u Sportingu iz Gijona, Halilović je opet postao tražena roba. U prvom timu Barcelone i dalje nije bilo mjesta za njega, te je uprava odlučila prodati talentovanog mladića. Možda bismo upravo ovdje mogli okriviti i Alena Halilovića, ali i sve njegove prethodne trenere iz Dinama koji mu nisu usadili žrtvovanje za tim, niti su ga tjerali da promijeni radne navike. Naravno, u Barceloni nije mogao izbaciti nijednog iz MSN trojca, ali da je u mladosti radio na sebi i da je bio “manja zvijezda”, sigurno bi mogao imati ulogu kakvu su imali Andre Gomes ili Denis Suarez.

Ponuda je bilo, ali kad bi trebalo sjesti za stol i potpisati ugovor, tad bi Alen Halilović tražio mnogo veća primanja i sve bi palo u vodu. No, kad je došla ponuda HSV-a, Halilović se nije dvoumio. Barcelona je prihvatila 5.5 miliona Eura i dobila pravo da vrati Halilovića ukoliko to poželi, a Alen je dobio novu priliku da pokaže šta zna i umije. Istina, u potpuno drugom okruženju, u drugoj ligi i u klubu koji se tih godina grčevito borio da opstane u društvu najboljih. Alen je na debiju postigao pogodak zahvaljujući kojem se HSV plasirao u narednu rundu DFB Kupa. No, izuzev toga nije napravio ništa vrijedno spomena. Uostalom, dobio je šansu na samo šest ligaških mečeva na kojima je samo skupljao minute. Odlazak u HSV bio je greška. Još jedna u nizu. Želivši (još jednom) pokazati kako za njega i dalje ima mjesta na najvišem nivou, Halilović je isposlovao posudbu u Las Palmas. Tamo se zadržao osamnaest mjeseci, a onda je opet došao poziv jednog velikog kluba – Milana.

Halilović je kao slobodan igrač potpisao trogodišnji ugovor sa Rossonerima, ali nikako nije uspio da se izbori za status standardnog prvotimca. Godine idu, ali stare boljke i dalje su tu. Da li je prekasno za Halilovića? Postoji li mogućnost da će iskoristiti sav svoj potencijal ili ćemo ga spominjati kao novog Adua u narednom periodu?! Martin Ødegaard ima(o) (je) sličan put. Nakon što se nije uspio nametnutu u madridskom Realu (sam Ancelotti pričao je kako ga uopće nije želio u timu), sreću je pronašao na posudbama u Holandiji (Heerenveenu i Vitesseu). Tamo je bio nagrađivan nakon dobrih partija, ali i ostavljen na klupi nakon blijedih izvedbi na terenu. Ødegaard, za razliku od Halilovića, ima od koga naučiti kako da odbaci etiketu buduće velike fudbalske zvijezde, što se vidi na terenu. Nažalost, Alena Halilovića “pojele” su stvari s kojima se zaista teško izboriti. No, sa 23 godine sigurno da se može vratiti na pravi put. Daleko od velikih svjetskih klubova u kojima će biti “višak”, daleko od etikete buduće velike zvijezde (jer, ako ćemo biti bolno iskreni, on to neće postati), ali sa posloženim stvarima u glavi. Sve je do njega i do te (proklete) psihe.