Stanić: Niko ne zna šta je meni Željo i šta sam sve zbog njega prošao · Intervju

Nije to nimalo dobar spoj, iskusio je to i Srđan Stanić, 28-godišnjak koji je počeo u Sarajevu, ali kako sam voli reći, u simbiozi sa Željom proveo je trećinu života, onu najbolju.

Život mnogih ljudi na Balkanu može svjetskim režiserima da posluži kao tema za filmove koji počinju onom famoznom rečenicom: "Zasnovano na istinitom događaju".

Od malih nogu se tako i Stanić borio kroz život. Danas mu "njegovi" prebacuju da je "njihov" i obratno, a on je u suštini samo imao želju da radi ono što najviše voli - igra fudbal. Često u karijeri Stanić je mora da prelazi brojne prepreke kako bi uživao u toj čarobnoj igri. Uključujući i Olimpik, igrao je za tri sarajevska kluba, to ga svrstava u rijetke, ali poentu priče ste već skontali - ovdje je ipak bolje da niste rijetki.

No, kasnije o prošlosti. Krenimo o sadašnjosti. Ponovo si igrač Željezničara, kakav je osjećaj?

"Nakon godinu dana u Zrinjskom, koja je prošla tako-tako, moram reći da sam zadovoljan, s obzirom na sve privatne stvari i neki dalji tok života. Došao sam jer mislim da mogu još da pomognem i Željo ne zaslužuje da bude na ovom mjestu gdje se sada nalazi. Ovaj stručni štab i igrači imaju kvalitet, ali moglo je puno bolje u prvom dijelu sezone, no šta je tu je".

Je li bilo razmišljanja kada je stigao poziv s Grbavice?

"Nisam nimalo razmišljao kada sam dobio poziv iz Želje. Neki mediji su objavili da ću se vjerovatno rastati sa Zrinjskim i ja sam bio spreman na odlazak. Malo ljudi zna da ja imam evropski pasoš i da mogu da odem izvan BiH ukoliko se stvori odgovarajuća prilika, ali ja sam odlučio da se vratim u Sarajevo. Ovdje se osjećam drugačije, tu mi je i porodica, u svom sam gradu, a moj stil igre i moj taj suživot sa Željom mi omogućava da se lako uklopim u bilo koju ekipu Želje".

Šta za tebe lično predstavlja Željezničar?

"Predstavlja mi jednu trećinu mog života. Više od trećine života sam u Želji, a poznajem ovaj klub više nego većinu svojih današnjih prijatelja. Ovdje sam stekao reputaciju, izgradio ime u bh. fudbalu, imao sam prilike da nastupim za mlađe reprezentacija, a vrtio sam se i oko A selekcije, a ništa to ne bih mogao bez Želje. Moja ljubav prema Želji je samo moja i ne moram se nikome dokazivati. Ljudi svašta govore, ali samo ja znam šta sam sve preživio i koliko je taj Željo bio odličan prema meni ali i koliko sam nepravde doživio".

Pjevao si pjesme Zrinjskog nakon pobjede nad Željom i to je mnogima u Dolini ćupova zasmetalo. Kako to komentarišeš?

"Nikada nisam navijao protiv Želje. Nisam pjevao pjesme koje su mi stavljali u usta. Pjevao sam navijačku pjesmu Zrinjskog, jer sam tada igrao u Zrinjskom, a nisam slavio pobjedu protiv Želje, već protiv tadašnjeg predsjednika, koji me toliko degradirao i omalovažavao javno, a meni je bilo zabranjeno da bilo šta kažem u svoju odbranu jer sam bio pod ugovorom. Moja radost je bila usmjerena samo i isključivo protiv njega, tj .nepravde koja mi je učinjena, a protiv Želje nikad nisam niti ću reći bilo šta loše".

Titule sa Željom? Osvojio si ih već tri, nije to mala stvar...

"Ovdje je tako, ako nisi prvi - ne vrijediš. Naučen sam da moram da pobijedim, ovdje drugačije ne možete opstati. Kada igram i šah, moram da pobijedim. Nerviram se, svi me zafrkavaju kada izgubim, ali to je tako. Kada igraš u klubu kakav je Željo, kada osvojiš titulu, ne može ti biti veća satisfakcija. Kada ustaneš kao šampion ujutro, e to ništa ne može da zamijeni".

Možeš li nam pojasniti šta se dešavalo u proteklom periodu, zbog čega si odlazio iz kluba?

"Sada ću da vratim film unazad, jer malo ko zna pravu istinu. Ja sam u ljeto 2015. godine, 31. maja, bio na jednoj štaci. Bio sam povrijeđen, a upravo tada su počeli puhati neki novi vjetrovi na Grbavici. Meni su kroz ogradu kod fan shopa dali papire i poslali me na ulicu. Željo je imao novu upravu i mene niko nije ni zvao, niti me ko tražio. Također, povrijedio sam se kada sam nosio kapitensku traku, a jedan sam od rijetkih igrača koji nije dobio priliku da se oporavi u svom klubu i nastavim igrati, što je većina mojih suigrača koji su se našli u toj situaciji imala.
Zahvalnost dugujem Mirzi Varešanoviću, koji mi je u Olimpiku dogovorio ugovor bolji nego što sam prethodno imao u Želji, iako sam došao poslije veoma ozbiljne povrede. Sve što sam ja uradio, svi znaju, a tu nepravdu prema meni niko ne zna. Nas su, a tu mislim na Čolića, Zeljkovića i Hasanovića tada rastjerali i nastalo je gomilanje nekih igrača. Šta se poslije dešavalo sa tim igračima već je poznato".

Kostić je tražio da igram probu, a za Želju sam odigrao preko 200 utakmica

"Kada me Edis Mulalić kasnije nazvao, a njega strašno poštujem, odlučio sam da se vratim. Taj čovjek previše voli Želju (tada bi za džabe radio da je moralo) i zato sam želio da se vratim. Kada me je on nazvao, pristao sam i na manju platu. Tada je Gracić u Olimpiku tražio neko malo obeštećenje za mene, a na kraju sam ja obeštećenje morao sam platiti. Imao sam sastanak sa Misimovićem, koji je u tom momentu imao samo riječi hvale za mene. Rečeno mi je da će se klub pobrinuti za obeštećenje. Bio sam presretan da se vratim u Želju. Odigrali smo polusezonu kako smo odigrali. Dobijemo 10 utakmica zaredom, kiksamo jednu u Zenici i svi udare po nama igračima. Niko ne zna pod kakvim smo pritiskom mi tada bili i koliko je svakome od nas bilo krivo što se tako desilo. Pred tu utakmicu, uprava je održala niz sastanaka na kojima pokušaji motivacije igrača nisu bili primjereni izazovu koji je bio pred nama. Ekipa se nije uspjela psihički podići".

"Završava polusezona i tada dolazi Kostić za trenera i traži od mene probnu utakmicu iako sam za Želju odigrao 200+ utakmica u tom momentu. Ja mu fino kažem, uz dužno poštovanje, smatram da nije korektno prema meni koji sam tu godinama da igram probnu utakmicu kao da sam tek došao, niti da se prema meni odnosi kao prema igraču koji je tek doveden i u čiju kvalitetu se može sumnjati. Ipak, odigrao sam taj meč, namjestio gol, moja ekipa pobijedila, a sutra na treningu me čekaju Kostić i Ćenan, koji mi kažu da trebam otići i da raskinem ugovor. Rekao sam Kostiću da 4-2-4 formacija u Bosni i Hercegovini ne prolazi i da će biti smijenjen za četiri kola, a da ja ugovor raskidati neću. To se i desilo . Samo zamislite moj osjećaj u tom momentu. Da radite za nekoga godinama i da vas u više navrata tako ponižavaju, sklanjaju, vraćaju, a fudbaler ste sa najviše staža i dobar dio svog života ste ostavili tu".

"Nakon pobjede u Širokom svi smo bili doktori nauka"

"Tada sam suspendovan, ali i tada su mi pomogli Žerić, Šerbo, Čiča, Adžem... Oni su ostajali sa mnom poslije treninga jer nisam želio da se zapustim. Kada je Kostić otišao, vratio sam se u tim, opet da po ko zna koji put, krpim gdje nije valjalo. Pošaljem poruku tadašnjem predsjedniku u kojoj je pisalo "Dobar dan….". Bilo je to 25. augusta, želio sam da pričam o obeštećenju, ali nikada mi nije odgovorio. Obeštećenje koje sam za sebe dao Olimpiku, za naš standard je mnogo novca (10.000 KM op.a) to sam oprostio. Kasnije sam saznao koliko su tek novca davali nekim igračima, koji nisu ni par utakmica odgrali ili još mnogo gorih stvari i nije mi bilo lijepo kao nekome ko je tu sve te godine. Ali i preko toga sam prešao - Željezničar iznad svega. Onda imamo derbi na Grbavici pod vodstvom Slavka Petrovića, protiv Sarajeva. U Hotel Bristolu Misimović je imao sastanak sa svakim igračem posebno, ja sam bio zadnji na redu. Iz njegove priče ja sam naslutio da ću napokon, nakon 10 godina, biti cijenjen i da ću dobiti ono što me sljeduje poslije svih godina. Rečeno mi je da će mi se produžiti ugovor, ali o uslovima se nismo dogovarali".

"Nakon pobjede u Kupu nad Širokim, svi smo bili već “doktori nauka”, inače malo prije toga, niko nije valjao. Predložio sam tada uslove koji su bili realni u odnosu na moje igre i na ranije dogovore i na ono što mi se duguje pri transferu iz Olimpika. Odgovor stiže: ne može, a ja kažem ok, dajte onda vi ponudite. Na kraju smo se otprilke dogovorili, ali tražio sam samo da stave klauzulu da me ne mogu kažnjavati tako da mi oduzmu platu. Nije problem u kaznama, bio sam i ranije kažnjavan, ali kazne i bonusi se izjednače, sve u skladu sa igrama pa to ima neke logike. Ali ove kazne su bile nehumane. Navijači misle da smo dobijali kojekakve premije. Dobili smo jednu premiju kada smo dobili Zrinjski i za sedam utakmica kod Edisa Mulalića još jednu premiju koja nije ni 10% od plate , a redovno su nas kažnjavali. Kad se sve sabere i oduzme, na kraju ispadne da par mjeseci godišnje igramo za džabe. Također, obezbjeđivanje egzistencije je za mene značilo da se mogu osloniti na svog poslodavca, te da ću za moj trud, napor i ispunjavanje svih svojih radnih obaveza, svaki mjesec primiti platu koja mi je zagarantovana Ugovorom, posebno u situaciji pred kojom sam se nalazio, a to je rođenje moga sina. Tu se ne radi o nekim astronomskim ciframa kako se špekulisalo. Oni mi nisu mogli garantovati da ću ja svaki mjesec dobiti platu, a s obzirom na situaciju koja mi je dolazila u susret, nisam mogao takav rizik sebi priuštiti. Mislim da svako ko želi svojoj porodici najbolje bi postupio isto".

Igranje desnog beka kao uslov?

"Smatram da je bitno da se dotaknem i priče o mom takozvanom uslovu da igram desnog beka. Devet godina sam u Želji igrao sve moguće pozicije. Nikada se ne bunim, niti ću. Mislim da je nerealno razmišljati da sam ja postavio ultimatum da igram određenu poziciju. Takav sam igrač da ukoliko trener smatra da u određenom momentu trebam igrati bilo koju poziciju, ja ću to ispuniti, dati sve od sebe. Svi moji prethodni treneri to mogu potvrditi kao i mnogo, mnogo utakmica".

"Oslonio se samo na sebe"

"Osvrnuo bih se i na to da mi je navodno, nuđeno dugoročno rješenje mog statusa u klubu, te ću samo reći da kada sam zamolio da me se podrži u mom putu ka dobijanju B licence, bio sam izigran, i mogao sam se osloniti samo na sebe kao i u mnogim situacijama prije pomenute".

I to što si bio u Sarajevu, pa prešao u Želju nekako je uvijek tema po kafama, forumima...

"Ljudi koji imaju trenutno određeni stav prema cijeloj situaciji nisu dovoljno informisani i samim tim, razumijem ih... Možda bih i ja isto mislio da sam u njihovoj situaciji i to pretjerano ne uzimam srcu. Moj život je uvijek bio pod pritiskom i ja sam na to navikao. Fokus mi je uvijek i isključivo samo na utakmici i ne obazirem se na dobacivanja i slično. A kada je u pitanju Sarajevo, trenirao sam sa sedam-osam godina s nekom C ekipom u Sarajevu, uz dužno poštovanje, s nekim debelim dječacima na parkingu Zetre, pa sam prekinuo treniranje zbog problema s bubrezima, ali kada sam počeo ponovo trenirati, imao sam sreću da naletim na trenera Sanjina Alagića, koji me spasio. On je preuzeo tu moju generaciju i dosta toga sam naučio od njega. Moram reći da sam njemu jako zahvalan. Odrastao sam na Bjelavama, iz moje ulice 14 drugova navija za Želju, jedan za Sarajevo. Ja sam išao u osnovnu školu i gimnaziju na Mejtašu. Koševo je odmah tu… Nisam nikada gledao gdje ću trenirati, meni je tada fudbal bio najdraži i jedino bitan. Ali jedno sa sigurnošću mogu reći, ljubav prema Željezničaru nikada nije bila upitna, sve godine dobrog i lošeg govore za sebe, šta god ljudi koji nisu upućeni mislili".

Jedno je sigurno, derbiji nisu kao što su nekada bili, zar ne?

"Nikada nisam bio neki fanatični navijač. Trenirao sam u Sarajevu i normalno da onda donosiš lopte na utakmicama Sarajeva i očekuješ da pobijedi tim u kojem treniraš.To je bar tako bilo dok sam bio dijete. Stvari su se kasnije promijenile. Sjećam se dana, sjedimo svi ispred džamije na Bjelavama, onda jedni odu na Jug, drugi na Sjever i svako svoje. Sada je skroz drugačije. Gledao sam na Grbavici kako se tuku pored semafora, mog jednog dobrog prijatelja su izboli nožem... To više nema smisla. Imam komšiju koji nije 30 godina propustio Željinu utakmicu, a već tri godine više ne ide na utakmice jer su mu pogodili dijete".

Kakvo danas imaš mišljenje o Zrinjskom i Mostaru?

"Moram reći da sam bio izuzetno dobro primljen kada sam došao u Mostar, ali imao sam neku nesreću da sam tada dobio poziv Prosinečkog da s igračima Premijer lige odem u Ameriku. Onda sam prilikom zagrijavanja pred revanš Kupa između Želje i Širokog šutnuo jednu loptu, zabolio me mišić i shvatili smo da je povrijeđen. Kasnije sam opet imao povredu mišića, nova povreda i to me nekako sputavalo. Ali zadovoljan sam, dao sam svoj mali doprinos u osvajanju titule. Odradio sam odlične pripreme, ali desilo se to što se desilo, a sada do koga je i zbog čega nisam igrao, to već nije pitanje za mene. Što se tiče samog života u Mostaru, bilo mi je jako lijepo. U zgradi u kojoj sam živio stekao sam dobre prijatelje i definitivno ću pamtiti taj dio života".

Šta je to što Zrinjskog čini tako moćnim i nezaustavljivim proteklih nekoliko godina?

"Nije to ništa posebno, nema neke tajne. Zrinjski je samo pametno radio. Napravio je srž od šest-sedam svojih igrača, potom su nadopunjavali svake sezone sa po 2-3 igrača sa strane. E sada im je teško. Uz dužno poštovanje, znam da su dobri, ali kada izgubiš igrače poput Bilbije ili Todorovića, to je onda teško nadomjestiti. Sarajevo sada igra dobro jer ima na okupu ekipu već dvije i po godine".

Nadaš li se prvoj postavi?

"Naravno da vjerujem i da očekujem da ću biti starter. Konkurencija je zdrava, momci dobro rade, imamo i mlade i motivisane igrače i svako od nas želi da se dokaže i igra što više... Moje je da pomognem. Pomoći ću sa dvije ili sa 25 utakmica. Nisam došao spreman na ove pripreme, ali sada polako dolazim sebi, to treneri znaju i znam da me čekaju za nešto više".

Najveća prednost ovog Željezničara?

"Prednost Želje je što sada ekipa ima šefa, glavu koja odlučuje o svemu i svi igrači slušaju ono što on kaže i upijaju to. Najbolji pokazatelj je Škendija. Ova ekipa je igrala protiv Tuzle Cityja, dobro ima i malo promjena, ali razlika je ogromna. Napravljena je takva atmosfera u klubu u prošloj polusezoni, da igrači nemaju pojma. Znam da će na moju izjavu biti komentara, ali treba stati u zaštitu igrača. Nisu oni za sve krivi".

Koliko za tvoju karijeru znači Amar Osim?

"Amar Osim je jako bitan čovjek u mojoj karijeri. Kada sam došao jako mlad u Želju, on je tada došao. Amar je obavio tada sastanke s nas nekoliko i rekao nam je da se ne boji staviti ni dječaka od 14 godina u prvu postavu ako to zaslužuje. Mi smo to ozbiljno shvatili. Amar Mehić je s 18 godina igrao pet utakmica kao prvi špic Želje kod Osima. On sve kaže u jednoj rečenici. Šturo i jednostavno Amar Osim sve objasni i svima bude jasno šta treba da rade".

 Najveći majstor s kojim si igrao?

"Hmm, najbolji s kojim sam igrao je Zajko Zeba iz sezone 2012. Ne mogu vam opisati šta je to bilo na treningu, on se šalio s nama".

Koga je bilo teško čuvati?

"Miloš Filipović iz Zrinjskog je jako nezgodan igrač, brz, dobar tajming, dobro upada iza odbrane... Nezgodno je kada protiv takvih igrača igraš visoko, moraš biti dobro skoncentrisan. A također, Tatar iz Sarajeva je strašan, dugo nisam u našoj ligi igrao s nekim ko ima bolji prvi kontakt s loptom, ima dobar pregled, dobro se kreće i teško ga je pratiti".

Je li se kvalitet u Premijer ligi poboljšao ili pogoršao?

"Kada sam imao 17-18 godina, svaka ekipa je imala po jedno 4-5 majstora, a sada se fudbal promijenio. Igra se jednostavno, trka, puno više se griješi i treneri puno više tolerišu greške. Prije daš jedan loš poprečan pas i nema te onda sedam utakmica. Sada treneri sve tolerišu i puno više se trči. Na treninzima možeš da vidiš kada neki igrači znaju, ali jednostavno, na utakmicama, ne mogu da pokažu najbolje jer im to takav sistem igre ne dozvoljava".