Zašto je Zinedine Zidane napustio klupu Reala · Kolumna

Zinedine Zidane nije fudbalski Jordan; nije najbolji fudbaler svih vremena, ali i on je, baš poput Jordana, osjetio zasićenje te nakon tri uzastopne titule prvaka Evrope sa Realom iz Madrida odlučio uzeti odmor, napuniti životne baterije i pronaći inspiraciju za naredni posao. Napustio je najteži posao u svijetu fudbala; posao u kome je svakodnevno suočen sa gomilom egoističnih manijaka u svlačionici, predsjednikom koji je možda i veći egomanijak od svih zvijezda koje ima u svlačionici, gradskim rivalom Atletico Madridom i najljućim protivnikom Barcelonom. Trener Reala po običaju je između (barem) četiri vatre, stoga i ne čudi što su mnoga velika trenerska imena bila otjerana (neki i dva puta) sa Santiago Bernabeua. Zidane, kao i njegovi prethodnici, u startu se suočio sa vatrom, ali za razliku od Ancelottija, Beniteza, Mourinha, Capella i drugih trenera koji su prodefilovali Kraljevskim klubom, činilo se kako se Zidane ne može opržiti i kako u svakom trenutku zna kako se zaštititi od problema s kojim se suočava. Upravo to ga je i držalo u Madridu.

Protiv čega se bore treneri Reala

Prije tačno dvadeset godina, svega osam dana nakon što je Real Madrid osvojio sedmu titulu prvaka Evrope, predsjednik Lorenzo Sanz odlučio je otpustiti tadašnjeg trenera, Juppa Heynckessa. Real je pod Juppovom palicom završio kao četvrtoplasirana ekipa u prvenstvu, zaostavši čak 11 bodova iza prvoplasirane Barcelone. Ni Mijatovićev pobjedonosni gol (iz ofsajda) protiv Juventusa u finalu Lige prvaka nije bio dovoljan da Jupp ostane na klupi i naredne sezone. Zanimljivo, u tom finalu učestvovao je i Zidane, ali tada kao igrač Juventusa.

Nije samo Jupp “neslavno” završio karijeru u Madridu. Sličnu sudbinu doživjeli su Vicente del Bosque, s kojim je Real u četiri sezone osvojio dvije titule prvaka Evrope, ali i Carlo Ancelotti koji se na klupi zadržao godinu dana nakon što je u Madrid donio La Decimu. Fabio Capello se, nakon osvojenog domaćeg prvenstva 2007. godine, u klubu zadržao još samo 11 dana. Zašto je to tako?! Real Madrid je najveći klub na svijetu; klub koji je navikao osvajati titule, igrati napadački fudbal i ne bojati se nikoga. Od trenera se, pored titula, očekuje lepršava igra, udovoljavanje željama navijača, ali i poslušnost predsjedniku koji se miješa u trenerski posao dovođenjem zvijezda koje u datom trenutku (možda) i nisu potrebne treneru. Jednostavno, Real Madrid mora na svakom polju (kako na terenu, tako i van njega) pokazati superiornost. Ukoliko ste pomislili da je ovo lako, tu je i vječito nezadovoljna svlačionica - razmažene zvijezde koje (po običaju) ne prihvataju autoritet i često okrenu leđa treneru nakon samo jedne čudne odluke. Mir u svlačionici, nasmijan predsjednik, sretni navijači, trofejima ispunjene vitrine, lijep i lepršav fudbal, te pobjede protiv mrskih rivala (Atletico i Barcelona) spadaju u opis posla svakog trenera Reala. Dovoljno je da ne ispoštujete samo jedno od ovih nepisanih pravila i ubrzo ćete se naći na birou za zapošljavanje.

Zidaneova pobjeda

Zinedine Zidane u Madrid je došao kao vatrogasac (neko je morao ugasiti vatru koju je zapalio Benitez), a odlazi kao nekrunisani madridski kralj. Nakon 878 radnih dana u Madridu i samo pet dana nakon trostruke uzastopne titule Lige prvaka, odlučio je otići. Na konferenciji za štampu koju je sazvao Zidane, vjerovatno smo po prvi put svjedočili nemoći Florentina Pereza. Odluka u madridskom klubu koja je prošla bez njega. Presedan. Sam Perez dao je izjavu kako je nemoguće utjecati na Zidanea i kako je njegova odluka konačna.

Real je pod vodstvom Zidanea osvojio devet od mogućih 13 trofeja. Sloboda koju su imali igrači i odsustvo sistema činili su zapravo najsavršeniji mogući sistem za madridski klub. Igra možda nije bila u istoj ravni sa renomeom kluba, ali rezultati su bili nevjerovatni. Kako je onda moguće da trener nakon ovakvog uspjeha jednostavno napusti klub?! I, možda bolje pitanje, zašto?!

Zidane je otišao u pravom trenutku; visoko uzdignute glave. Kako je kontrolisao konce igre još dok je bio aktivan igrač, tako je kontrolisao i sve vezano za odlazak. Način i tajming. Otišao je na poseban način – kao pobjednik. U finalu je pobijedio Kloppa, a nekoliko dana kasnije i sve ostale. Zašto? Zbog načina odlaska. Nije bilo nikakve mogućnosti da bude otjeran; nije bilo potrebe za floskulama koje predsjednici klubova upotrijebe nakon što otjeraju trenera. Zidane to nije dozvolio. Razmišljao je nekoliko poteza unaprijed.

Ronaldo, Bale, transfer politika, zasićenje...

Sergio Ramos nije ni podigao trofej namijenjen osvajaču Lige prvaka, a Cristiano Ronaldo dao je izjavu kako ne zna gdje će biti naredne sezone. Tako je umjesto slavlja nakon spretno i sretno osvojene Lige prvaka, bačeno zrno sumnje u Ronaldov ostanak na Santiago Bernabeu. Zidane je ugasio i taj požar, ali vrlo vjerovatno da je tad shvatio kako je vrijeme da ode.

Realova sezona nije bila bajna. Od ligaške titule su se oprostili još prije nove godine, u kupu su ispali od Leganesa, tako da je sezona zavisila od rezultata u Ligi prvaka. Igra Reala na momente je bila bezidejna; često su pobjeđivali zahvaljujući trenucima imaginacije individualaca, a ne zahvaljujući timskoj igri. Zajedništvo koje su imali u prethodne, istina nepune, dvije sezone bilo je narušeno, igrači su se činili odsutni(ji)m, posebno (nezadovoljni) Gareth Bale, koji je često utakmice počinjao sa klupe za rezervne igrače. Ipak, Zidane je sve to nekako držao pod kontrolom. Znao je kako se postaviti i kako podilaziti egoistima u svlačionici. Znao je da je ključ uspjeha Reala održati sretnu svlačionicu. Taktički Zidane možda nije na nivou Guardiole (i Pep je iz Barcelone otišao zbog zasićenja, izgubivši u četiri godine i kosu), Allegrija ili Simeonea, ali je savršen za ovakvu ekipu Reala. Vjerovao je u svoje igrače, a zahvaljujući toj vjeri uspio je nekako odgovoriti Pereza od dovođenja preskupih pojačanja. Zidaneu nisu potrebne zvijezde, što se nikako ne podudara sa Perezovom transfer politikom.

Nakon svakog lošeg rezultata Reala, mediji su “smjenjivali” Zidanea. Perez nije izlazio ujavnost s pričom o Zidaneovoj smjeni, ali vjerovatno bi Francuz dobio otkaz da je ispao u Ligi prvaka od PSG-a ili Juventusa. No, nije dobio priliku da uruči otkaz Zidaneu. Ni u jednom trenutku.

Jedan od razloga Zidaneovog odlaska je vidljivo zasićenje kod svih igrača. Osvojili su sve moguće trofeje, a rezultati neće moći uvijek prikriti narušene odnose i slabe fudbalske predstave. Odlaskom je pomogao sebi, igračima, ali i voljenom klubu. Znao je da u motivacionom rezervoaru ne postoji ni kap goriva. A bez toga ne može. Ne ide.

Zidaneova budućnost

Zidaneu će odmor dobro doći. Vjerovatno ga čeka mjesto selektora reprezentacije Francuske. Pokazao je da može voditi najzahtjevniju svlačionicu na svijetu. Reprezentativci bi ga, baš kao i igrači Reala, dočekali širom raširenih ruku. Zašto? Zato što je njegovo fudbalsko naslijeđe ogromno. Za reprezentaciju je upisao preko 100 nastupa te osvojio Svjetsko i Evropsko prvenstvo. Hoće li dobiti priliku da ponovi te uspjehe, ali sada kao selektor?! Naravno da hoće. Iako ima ugovor do 2020. godine, posao Didiera Deschampsa nije siguran. Francuska ima nevjerovatnu bazu kvalitetnih igrača, mnogo zvijezda u svlačionici, a Zidane je, za razliku od Deschampsa, pokazao kako se vode takve ekipe. Pobjednički.