Zašto nije dobro navijati za Hrvatsku, a jeste za Englesku? · Kolumna

On ne želi da navija za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu i ne može čudom da se načudi zašto oko njega većina urla na svaki uspjeh Hrvatske. Kaže, dabogda im se srušio avion kad se budu vraćali iz Rusije. Jedan drugi, mnogo mlađi saputnik u efikasnom druženju, gorljivi je simpatizer Hrvatske jer mu je ispala Njemačka, potom i Švedska, a i dok nisu ispali nisu mu mrski bili Hrvati. Igraju lijepo, tu su u našem sudjedstvu, što bih imao ikakvog razloga da ih ne simpatišem, kaže mladac

Legitiman je i prvi, a ništa manje legitimniji nije ni drugi pristup problematici navijanja za Druge. Nas kao po običaju na Svjetskom prvenstvu nema, nema Bosne i Hercegovine od čijeg postojanja zazire skoro pola države i dva od tri konstitutivna naroda, pa smo u "problemu".

Šta formira Muhin i stav njegovog prijatelja? Emocije i to na osnovu privatnih, vlastitih iskustava, koje su tobože racionalne. Obojica imaju objašnjenje. Ja l navijaš zbog toga i toga, ja l ne navijaš. Emocije počivaju na iracionalnom, ali eto u ovome slučaju one su racionalne. Ne ide.

Zbog čega bi trebali ne navijati za Hrvatsku, a navijati za Englesku? Zato što smo imali negativno iskustvo u Hrvatskoj, zato što nas ne tretiraju valjano na Makarskoj rivijeri onih deset dana kada tu destinaciju izaberemo svojom voljom da tamo provedemo odmor (kakvog li mazohizma boraviti tamo gdje te ne benda niko ni pet posto). Ili zato što pola Širokog Brijega navijajući za Hrvatsku iskoristi priliku da pljucne malo i u Bosnu (ne i u Hercegovinu, što je također zanimljivo).

Da li bi mi trebali sad ne navijati za Hrvatsku zato jer neko u Širokom ne voli Bosnu. Pa valjda je u tome kolosalnija veličina onoga koji iz Bosne štuje ono što čine hrvatski fudbaleri (među kojima nije da nema Bosanaca).

Pripovjedao je svojevremeno lucidni Senad Avdić kako je bio u dilemi da li nastaviti pozdravljati svog komšiju i nakon što ga ovaj po hiljaditi put ignoriše. Prolaze svakodnevno jedan pored drugog i jedan je konstantno uljudan, drugi neotesan. Šta uraditi? I onda je shvatio da će pojačati svoju uljudnost, jer gdje ćeš dopustiti da budeš isti kao ovaj čije ti je ponašenje odurno, papansko, malograđansko. To što se ovaj ne pozdravlja ne treba od mene da učini seljačinu, koliko god ja ispadao besmislen...

Zato što neko u Širokom ne voli BiH treba mene da ponuka da ne simpatišem njenu fudbalsku reprezentaciju zbog igre, ponašanja, atmosfere? Ne govori li to o opterećenosti? (Da ne govorimo kako u Sarajevu malo ko voli Široki Brijeg, grad u BiH).

To što navijamo za Englesku je isto legitimno, ali evo lično za nju ovaj autor neće navijati jer Engleze smatra fudbalskim antitalentima, vrlo visprenim i duhovitim, ali fudbalski skromnima koji su samo jednom bili Svjetski prvaci a sami od sebe su napravili kao da su desetorostruki. Pa više je prošlo od njihovog drugog polufinala ikad (1990), nego što su Švedska, Bugarska i Južna Koreja igrale u polufinalu. Hrvatska na kraju krajeva od 1966. ima isto odigranih polufinala.

Sa novcem kojim barataju Englezi ni V od velesile nisu, a osim toga mogao bi nabrajati do prekusutra privatne razloge ne mirisanja Engleza. Njihove fudbalske reprezentacije. Kada bi se biralo između Alo, Aloa ili Mućki i Bitangi i princeza ili Naše male klinike, ne bih potpisnik imao nikakve dileme. Kao i u duelu Svjetskog prvenstva u snukeru između Engleza Ronniea O'Sullivena ili recimo Velšanina Marka Williamsa, makar mu je Vels draži od Engleske 700 puta.

Kada neko ko nema da navija za svoje izbaci iz glave privatne razloge, izignoriše one s kojima živi, a koji ga mrze, i kada mu ostane kao na pladnju ogoljeno Svjetsko prvenstvu u fudbalu, mnogo više smisla ima "navijati" za brojem stanovnika manju, globalmo neutjecajnu, svjetski nepopularniju, a sportski mnogo talentovaniju naciju. Makar i ne razumjeli njihov jezik i ne bili bliži dvadesetak sati vožnje nego preostalim polufinalistima Mundijala.