Zidane Zidane: Portret 21. stoljeća ili jednostavno - "Najvećost" · Kolumna

Međutim, film i Zinedine Zidane, pak, u svojoj suštini jedno su te isto. Zidane je film jer je govorimo o umjetnosti pokretnih slika. I jedno(g) i drugo dopušteno je isto definirati.

Zinedine Zidane je čovjek zbog kakvih su se uopće ikada počeli snimati filmovi. Ima jedan iz 2006, rekao bi "naivni um" dobogsačuva. Pitali su se ljudi kome je uopće ovo moglo naumpasti: Autor filma je snimao čovjeka 90 minuta kako se kreće, mršti, pratio kada će podići obrvu i gdje će skončati kapljica znoja koja se u padu penje od poluspojenih obrva, preko nosne kosti pa sve do vrha nosne hrskavice.

Film se zove "Zidane: Portret 21. stoljeća". Traje koliko traje posljednja utakmica u dresu Reala najboljeg igrača svih vremena po izboru ovoga autora i barem još stotinjak dvjesto ljubitelja larpurlartizma. Za razliku od Zica, Socrtatesa, Messija i inih majstora, nagrađenog svim mogućim trofejima. I u igračkoj i u trenerskoj karijeri.

Neke se noći naprosto dogode, mudro je i lakonski nekoć zaključio Dino Dervišhalidović. Neki se ljudi naprosto rode da bi o njima snimali filmove, da bi osvojili Svjetsko prvenstvo i da bi u finalu postigli dva gola - GLAVOM.

Pa onda da osvoje Evropsko prvenstvo dvije godine poslije. I to kako da osvoje. Jednostavno. Preuzimajući ulogu kista kojim upravlja Božja ruka, ne Maradonina već Božja sve sa palcem kažiprstom i srednjim prstom, i graciozno ga prvlači po zelenoj plohi. Hoćete li gol ovako, hoćete li onako.

Rode se tako ljudi koji zabiju gol nakon što im Bog preko Roberta Carlosa spusti s neba loptu na lijevu nogu koja je isto kao i desna precizna, pa tim golom Real osvoji Ligu evropskih prvaka. Da se ponovi milijardu puta ista situacija, nema tog igrača, nema tog Zidanea koji bi mogao ponoviti isti gol. Koliko god nas Ronaldinho ubjeđivao da je moguće četiri puta pogoditi prečku s 20 metara, a da lopta ne padne već se vrati tačno na njegova prsa.

To se desi jednom. Kao što se jednom desi Zinedine Zidane i kao što je Bog Jedan. Bog je sinonim za jednost i neponovljivost. Ne postoji repriza, ponavljanje, niti se jedan trenutak može desiti dva puta.

Tu se Zidaneova razlikuje od filmske umjetnosti. Filmsku traku možeš vratiti, iznova uživati, ali Zidane neće zabiti dva puta dva gola u finalu Svjetskog, niti će dva puta onako spotaći loptu na Hampden Parku.

Neće bome ni dvaput završiti karijeru prolazeći pored zlatom optočenog trofeja svjetskog prvaka nakon što glavom izvrne Marca Materazzija, prethodno se petnaestak dana poigravajući s ronaldinjima i ronaldima, kao dječarac sa šljivama i bananama.

Tako najveći završavaju karijere, ili nakon što nokautiraju nekoga u finalu svjetskog ili nakon što po njih dođe bolničarka i odvede usred utakmice da izmjeri nivo kokaina u krvi. Drugi recept za genijalnost ne postoji. Moraš biti ili lud ili prepametan (što se opet smatra ludošću) ili predodređen. Ili sve zajedno.

Zinedine Zidane je sve zajedno.

Što lud? Jer nakon tri osvojene Lige prvaka, a niko ne osvaja tri Lige prvaka zaredom osim Zidanea, napušta ovaj klub kao što "krv napušta ranu, kao prijatelj što odlazi drugu na ispraćaj".

Zašto prepametan? Zato što nakon tri osvojene Lige prvaka, a niko ne osvaja tri Lige prvaka zaredom osim Zidanea, napušta ovaj klub vjerujući da ne može otići u boljem trenutku. Ko to osvaja četiri zaredom...

Kako predodređen? Tako što niko ne osvaja tri Lige prvaka zaredom. I zato što malo ko, uključujući i ostale "najveće" ima osvojeno sve u šta se prstom može uperiti. I kao igrač i kao trener! A da je pritom umjetnik radi umjetnosti i budala i genijalac.

Zinedine Zidane internacionalna je kovanica od prezimena i imena koja označava ovozemaljsku najvećost, primordijalni mangupluk i najveće nivoe inteligencije ispoljene kroz umjetnost.

Zizou je fudbalski Rembrandt i Goya plus svi slikari romantizma plus Chopin, Čajkovski i Verdi. Fudbalski Hegel ili Schopenhauer koji u umjetnosti vidi jedini smisao bezrazložnog svijeta.

"Svijet je samo predstava".

Za ove koji smatraju da je u trenerskoj karijeri imao sreće i da nije osvajao znanjem. Ljudi, sreća je nedefinisana kategorija koja se nekako zasluži, nečim. Nama su te "zidaneovske" stvari nedokučive. Zato je nekima čudno što sada odlazi sa klupe. Kad će drugo nego sada. U pravo vrijeme, mangupski, na vrhuncu.