Luka s onoga svijeta · Kolumna

- Jel se sjećaš Saše Dončića? Eno ga tamo...
- Da, igrao je za Laško.
- Ma za sve klubove u Sloveniji. Ima sina koji je otišao u Real. Svi pitaju za malog. Taj će biti čudo.

To je bila 2013 godina. Kasna noć u Ljubljani. Luka je tada imao 14 godina. Informacija koju zapamtiš negdje, ali priča koja se čuje gotovo svake dvije godine kod nas za nekog dječaka koji je sin nekog bivšeg košarkaša i od kojeg se očekuju vrhunske stvari. Uglavnom ne ispadne dobro. Tata previše pritišće, mama drži drugu stranu. Teško je iznijeti breme koje na vas svali okolina, novinari, razni drugi predstavnici internet medija, skauti.

Otići u Real ili Barselonu kao mladi igrač pa bez obzira koliko talentovani bili uošte nije dobitna kombinacija. Jeste da vam zaposle mamu i tatu ako treba. Jeste da nude potpunu izolaciju od vanjskog uticaja i veliko ime ali uslovi su daleko od idealnih. Broj mladih igrača koji tamo dođu a vrlo često ne dobiju minutažu je frapantan.

Usamljenost, posebno za momke koji dolaze van Španije vrlo često lomi volju i onih najupornijih. Od prospekta koji se gromoglasno najavljuje kao slijedeći veliki, do igranja za klubove osrednjeg ranga vrlo je kratak put.

Uostalom Bojanu Bogdanoviću je karijeru spasio odlazak iz Reala. Teško je pobrojati sve bekove koji nisu pronašli svoj put kroz mladje kategorije Barse, a koliko ih je dovedeno sa oreolom zvijezda u nastajanju. Faktori su kao i kod svih velikih klubova koji traže rezultat uvijek isti. Trener nema prostora ili hrabrosti da gurne u vatru mladog talenta jer se traži rezultat svake godine. Pozicije su popunjene starijim, u datom trenutku boljim i skupljim igračima koji garsntuju određeni broj poena u svakoj utakmici. Frustracija zbog toga što ni kvalitetnim treningom ne možeš promjeniti razmišljanje stručnog štaba.

Na prostoru bivše Jugoslavije smo navikli da mladi igrač, bio on tinejdžer ili u ranim 20-tim bude dominantan na evropskom nivou. Tako su nas istrenirali Dražen Petrović, Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa, Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Saša Đorđević. Čak i generacije prije njih. Duga je lista. Osvojiti titule sa reprezentacijom i klubom sa 20 godina i imati jednu od glavnih uloga, to je nekako postalo normalno na ovim prostorima. Tako smo odrastali i tako mjerili sve igrače koji su dolazili nakon njih. Vrlo često nepravedno.

Ako osvojiš nešto u juniorima i kadetima, ako si tamo dominantan. To je ok, ali daj da vidimo šta možeš tamo gdje je bitno, gdje igraju odrasli. Bivša Jugoslavija je vjerovatno jedini prostor van SAD-a, gdje igrač od 23-24 godine ako nije osvojio neki seniorski trofej, ako već nije poharao ligu u kojoj igra ili otišao u NBA, odmah možete da čujete onu čuvenu "Ma ništa od njega, već ima 24 godine". Surovo ali je tako.

Luka Dončić je dodatno pomjerio tu granicu. Put kojim je prošao je najteži mogući. Doći u Real kao dječak nije lako. Ne znaš jezik, nemaš drugove. Ima tu ljudi koji brinu o tebi ali ne onako kako si navikao. Madrid jeste jedan od najboljih gradova na svijetu. Dotjeran, čist, ljudi obožavaju život, ne rade previše. Uvijek se nešto dešava. Ali šta sve to znači dječaku od 13 godina koji je došao da postane igrač, ozbiljan igrač. Dejan Bodiroga je svojevremeno najbolje opisao košarkašku sekciju Reala: "Svi kažu kraljevski klub, ali kada kročiš tamo shvatiš da to kraljevski ima veze samo sa fudbalom. Košarka je bukvalno bila u raspadu. Infrastruktura nikakva. Organizacija kluba negativno iznenađenje." Real je sve to značajno popravio u zadnjih deset godina. Podigli su uslove stanovanja za mlade igrače, stvorili infrastrukturu. Doveli ozbiljne igrače i napravili ogroman korak u trci sa Barsom koja je tu bitku dobijala do negdje 2011 godine.

Tu dolazimo do nevjerovatnog slučaja Luke Dončića. Real je iz svoje udarne generacije izvukao jednu titulu evropskog šampiona. Rudy je pao u formi, Nocioni otišao u penziju, Llull se povrijedio, Reyes ima 38 godina. Carroll nije daleko što se tiče rodnog lista iako je fizički spreman kao malo ko u Evropi. Ipak Real je na terenu još prošle sezone dobio novog vođu. Upućeni kažu da je Luka zgrabio i loptu i počeo da raspređuje saigrače, mnogo starije saigrače po terenu. To je bilo vidljivo i na utakmicama, gdje je Dončić odmahivao rukom prema nekim veteranima kada bi krenuli u blok a da nisu pozvani. Pomjerao svoje centre prema ličnom nahođenju i kreirao napade Reala sa brojnim driblinzima što su prećutno prihvatile i najveće zvijezde tima.

Privatno je teško naći pet trenera na našim prostorima koji poštuju način rada Pabla Lasa. Javno to nije kolegijalno izgovoriti, ali svako malo prostruji informacija kako ga Rudy ne zarezuje, kako mu je svojevremeno Chacho znao odbrusiti na svaku kritiku, kako nema disciplinu u igri ni neki valjan sistem. Koliko je to istina nije posebno bitno u ovom trenutku. Ono što je bitno je da je Pablo u sastavu prepunom dobrih domaćih igrača, otvorio prostor momku od 17 godina i dao mu loptu u ruke i dao mu pravo na grešku. Dončić je u Realu postao za godinu dana Lebron evropske košarke. Nema akcija za njega, nema posebnih kretnji. Nakon defanzivnog skoka on prevede loptu, ode sam do kraja ili postavi napad i onda kroz igru jedan na jedan ili dva na dva pravi prostor za šut sebi ili saigračima. Kada se završava napad lopta je uglavnom u njegovim ili rukama Sergia Llulla, ali je Luka Donočić postao opcija broj jedan. Čak ni one trojke od tablu nisu slučajnost. Previše puta se desilo da bi bilo slučajno.

Luka je za manje od godinu dana osvojio titulu evropskog prvaka sa Slovenijom koja je do njegove pojave i bez obzira na dobre pojedince redovno ostajala kratkih rukava i nakon toga Euroligu sa Real Madridom. Ako u repki nije bio najvažniji igrač, to je bio Goran Dragić ali je Luka bio odmah uz rame sada već NBA veterana, kako to amerikanci vole da podjele 1a i 1b. U Realu nema dileme ko je bio prva opcija ove sezone. Sposoban da pogodi kada je najvažnije, da se vrati i nakon vezanih grešaka. Sa gotovo savršenim pregledom igre i jednako dobrim pasovima za šutere i centre. Sa podmuklom efikasnim driblingom( Na prvu mislite da dribla u prazno ali onda prođete kao Claver). Gotovo uvijek u stanju dqa sebi otvori prostor za šut u vrijeme kada se u Euroligi na momente dopušta otvoreno čupanje i udaranje u odbrani. Dječak koji igra i nekada se poigrava sa odraslim ljudima iz protivničkih ekipa.

Brojni NBA skauti ga seciraju već četiri godine. "Mali" nema brzinu, nema skočnost, nema preciznost u šutu da bi bio bitan faktor u NBA. Tako su pričali na početku. Sada se utrkuju u hvalospjevima. Brz nije ali uvijek dođe do pozicije na parketu koju je zamislio. Skočan nije ali uredno završava u reketu pod kontaktom. Klasični šuter nije ali uvijek dotuče protivnika trojkom iz driblinga preko ruke (tako je slomio povratak Fenera trojkom iz polukontre).

Uopšte nije bitno koji izbor na draftu će biti Luka Dončić. Mnogi ga šetaju od prvog do petog mjesta, vjerovatno je realno da bude drugi. Uopšte nije bitno kakva će njegova karijera da bude u NBA, čak i ako tamo bude hvatao voleje sa kraja klupe to ne mijenja ništa. On u najjaču ligu svijeta ide kao apsolutni pobjednik sa samo 19 godina, težim putem. Zanemarite ove individualne nagrade kojima Euroliga trapavo pokušava da kopira NBA. Luka je sa Realom i reprezentacijom sa 19 godina skinuo breme trofeja jer je osvojio sve što je bilo moguće. I da do kraja karijere ne osvoji ništa njegovo ime je zavijek upisano u istoriju Slovenije i evropske košarke i može da nastavi da se bukvalno igra na terenu dok ga zdravlje služi. Luka put NBA ide stazom koju su utabali Dražen, Toni, Rađa, Đorđević, Danilović. Osvojiš sve i dokažeš se u evropi pa onda NBA. To je taj put, to je taj nivo igračkog kvaliteta.