"Razija da radi džaba, a drugi da sjedi i uzima pare? E, Boga mi, ne može..." · Intervju

I dok u rodnoj zemlji ne žele prepoznati Razine kvalitete, u normalnom svijetu njezina se dostignuća itekako cijene. Tako je posljednjeg dana septembra prošle godine primljena u FIBA-inu kući slavnih zajedno sa Tonijem Kukočem, Dušanom Ivkovićem, Shaquilleom O'Nealom, Valdisom Valtersom, Perom Cameronom i Mickyjem Berkovichem, što je svakako kruna briljantne karijere. 

Razija je u opširnom razgovoru za SportSport.ba ispričala kako se ništa nije promijenilo u njenom životu nakon grandioznog priznanja, a pričala je i o svojoj karijeri, o eventualnoj ponudi da radi u KSBiH, kao i o Mirzi Teletoviću. Bez dlake na jeziku.

"Prije dva dana se navršilo godinu dana otkako sam primljena u FIBA-inu Kuću slavnih. Od tada do danas se ništa drastično nije promijenilo u mom životu, otprilike sve je kao i prije. Kao i svakom drugom sportisti naravno da mi je čast što sam se našla u Kući slavnih, pogotovo s takvim veličinama. To je za mene vrh karijere", govori popularna Raza početku razgovora za SportSport.ba. 

Ko vam je prvi čestitao? Čiju čestitku ste očekivali, a niste je dobili?

"Uh... Mislim da je to bila Alma Dautbegović s N1 televizije, mada sam očekivala da to prvi učine ljudi iz Košarkaškog saveza BiH. No, svako ima svoj način ophođenja. Iskreno se ne opterećujem time previše, ko se god javio zahvalna sam mu..."

Koliko ste danas vezani za košarku?

"Sada imam mnogo više slobodnog vremena i naravno da pratim više nastupe naših košarkaša i košarkašica. S nekima se i vidim, razgovaram o košarci, kao recimo s Jusufom Nurkićem nedavno. Iz razgovora s njim shvatila sam kako nisu zadovoljni organizacijski kako stvari stoje u našoj košarci, stanje ako nije lošije nije ništa ni bolje nego kada sam ja igrala. Da li ljudi ne shvataju ozbiljno sve to ili ne, stvarno ne znam. Očekuje se mnogo, ali bez dobre organizacije teško je pratiti rezultate. Evo, nedavno smo bili u situaciji da uopšte nismo imali selektora. Nije se znalo ko će pripremati tim za utakmice, što je veoma važno. Mi imamo potencijal, vidjeli ste sami kakav je igrač Nurkić, pa i Musa... Treba to uigrati, da se zna šta ko radi, a jedan trener za dva-tri dana nema šanse da sve posloži."

Nedostaju li vam ponekad košarka, utakmice...?

"Kako da ne... Kada gledam utakmicu sa tribinama, uživim se toliko kao da sam ja na parketu. Dobijem taj neki adrenalin. Danas košarku rekreativno slabije igram, jer ja, recimo, ne znam igrati to 'onako', već se potpunosti dam u to kao da igram neku prvenstvenu utakmicu."

Kako danas gledate na sve te stvari koji ste napravili u karijeri?

"Dok je karijera trajala sve me je to nosilo, nisam razmišljala o nagradama koje sam osvojila dotad, već sam uvijek željela više. Vjerovatno iz te moje želje sam i uspjela sve to napraviti. Uvijek sam mislila da mogu više, bolje... i nisam bila svjesna svih tih rezultata dok nisam završila karijeru. Onda sam sjela i prebrojale sve te titule, priznanja (smijeh). Ponosna sam, naravno, na sve to. To mi je donijelo poznanstva s brojnim ljudima koji su me kroz sport uspjeli upoznati i kao ličnost."

Igrali ste kratko i u SAD-u, tačnije za Detroit Shock. Kakve uspomene nosite iz te ženske NBA lige.

"Meni se, iskreno, ta WNBA liga i nije specijalno dopala. Prvenstveno, taj način igre u Americi mi se nije dopao, jer se prvenstveno igralo za spektakl, dok rezultat u odnosu na Evropu i nije toliko bio u prvom planu. Koji je smisao onda toga, sutra niko vas neće pitati jeste li napravili spektakl ili ne. I s finansijske strane sam bolje prolazila u Evropi, mada, bez obzira na sve, to je bilo za mene jedno lijepo iskustvo. Jedina lijepa stvar bile su pune dvorane, znalo se desiti da po 20.000 ljudi dođe na žensku košarku."

Imali ste i epizodu u Brazilu. Razmišljali ste čak i da ostanete živjeti tamo?

"Najljepše mi je bilo u Brazilu, vjerujte mi. Mentalitet kakav imaju Brazilci je poseban. Sjajan su narod, veseo, druželjubiv... Držali su me kao malo vode na dlanu. Još uz to vrijeme se igrala jako lijepa košarka tamo, poslije nogometa to je bio drugi sport po popularnosti. Razmišljala sam čak i da ostanem tamo, ali daljina je bila problem jer nije daleko već predaleko. I porodica je bila protiv toga, govorili su: 'Šta ćeš tamo, kako ćeš sama u Brazilu... Na kraju sam uz svu volju da ostanem u Brazilu odustala..."

Na nedavnoj utakmici protiv Češke sjedili ste u publici, sa uredno plaćenom ulaznicom, dok su prve redove u VIP loži zauzeli ljudi koji baš i nemaju pretjerano veze s košarkom.

"Upravo je to manjkanje organizacije o kojoj sam govorila. Ljudi koji vode Savez moraju razmišljati da ukoliko želite nekoga pozvati na utakmicu, da trebaju pripremiti pozivnice unaprijed, a ne da Sejo Bukva u posljednji čas, uoči same utakmice, kaže: "Razo, stavit ću još jednu stolicu da i ti sjedneš s nama u VIP." Meni to stvarno nije potrebno. S prijateljicom sam uredno kupila ulaznicu i pratila meč zajedno s ostalim navijačima. Prišao mi je kasnije na tribinama i jedan dečko, vjerovatno su ga poslali, i rekao da siđem u VIP, ali zahvalila sam mu se riječima da je meni mjesto među mojom rajom koja me voli i koju ja volim. Za svih ovih 10 godina koliko ne igram samo se jednom desilo da me pozovu. Šta o tome više trebam pričati? Smiješno...", govori Mujanović, pa nastavlja:

"Ko je bio od legendi? Niko! Kada sam vidjela ko je sve sjedio tamo, shvatila sam da mi baš i nije bilo mjesto tu. U svim evropskim klubovima se zna red neki, ko šta i kako. Neće vas niko sresti i reći vam: "E, hajde sa mnom u VIP". Tu ne može svako da sjedi. Pogotovo, recimo, Sejina supruga, sestra, pa njezin muž...Ali, kod nas je sve poremećeno nažalost."

Kakav je zapravo Vaš odnos s ljudima iz KSBiH? Mnogi se čude kako nemate angažman nikakav.

"S ljudima iz KSBiH se ne svađam, kažem im samo ono što jeste. Meni ne treba uopšte prisnost s njima, profesionalac sam bila u karijeri i želim u životu biti i dalje. Ponuda je bilo ranije, ali samo kroz priču, nikada nije zvanično ponuđeno neko mjesto. Sve se uvijek završi nekim smiješnima pričama poput onih da tražim veliku platu. S obzirom da je Savez u lošoj situaciji nije mi problem ni raditi besplatno, ali ako će i ostali, kako bismo napravili promjene. Saglasna sam, a jesu li oni? Teško. Ja trebam besplatno raditi, a oni da sjede i ubiru novce... E, Boga mi, ne može. Ne pada meni uopšte to toliko teško što nisam u Savezu, nego mi je žao što tamo uopšteno nema bivših igrača i igračica koji najbolje razumiju šta treba za reprezentaciju, mlađe kategorije. Imaju daleko više sluha nego neko ko je radi reda tu."

Kao novi predsjednik KSBiH se pominje Mirza Teletović.

"Meni bi bilo jako drago da dođe do toga, to bi bio pravi potez za razvoj košarke u našoj zemlji. O njemu ne treba trošiti riječi, naš je legendarni košarkaš, ima svjetsko iskustvo i uvjerena sam da bi svoj posao radio jednako kao igrač - maksimalno ozbiljno. Zato ima moju punu podršku i vjerujem da će, ako se ovo realizuje, a nadam se da hoće, pokrenuti bh. košarku."

Prepoznajete li neku od košarkašica u regionu koja ima potencijal da napravi barem približno ono što ste vi.

"Ako bih morala nekoga izdvojiti, to bi za mene trenutno bila Marica Gajić. Razgovarajući s njom sam shvatila da se radi o djevojci koja nikada ne odustaje, koja daje sebe za košarku i jedino je to pravi način kako napraviti vrhunski rezultat. Bilo bi mi drago kada bi me naslijedila jednog dana."

Čime se danas bavite, kada se ne bavite košarkom?

"Imam jako puno vremena za sebe. Dosta vremena provodim sa svojom porodicom, prijateljima, nekada i putujem. Nekada imam i višak vremena, pa odem i na koju utakmicu."