Samir Lerić: Ni za čim ne žalim niti bih išta mijenjao, a moj Mostar najljepši je grad na svijetu · Intervju

Bio je igrač zadatka, zadužen za takozvane prljave poslove, blokove, obranu i sve ono bez čega nijedan tim ne može zamisliti svoju igru. Čvrsti Mostarac je uz Harisa Ovčinu jedini igrač u povijesti naše reprezentacije nastupio na 5 Europskih prvenstava a sa 107 nastupa i dan danas je bosanskohercegovački rekorder. Prve košarkaške korake Samir je napravio sada već daleke 1987 godine u mostarskoj osnovnoj školi "Osman Đikić" kod učitelja Zdravka Sušca u košarkaškoj sekciji s navršenih 14 godina. Kasnije, kako je priča s košarkom postajala ozbiljnija, Lera je počeo trenirati u mostarskoj Lokomotivi na betonskim terenima legendarnog mostarskog igrališta "Kantarevac". U dresu Lokosa već 1991 godine od strane sportskog saveza Grada Mostara izabran je za sportistu godine što je u ono doba kada je što se sporta tiče u gradu neprikosnoven bio FK Velež bila velika senzacija, što je za njega i za Lokomotivu bilo i više nego veliko priznanje.

Razgovor sa Samirom Lerićem otpočeli smo upravo na mjestu gdje je nekada bilo legedarno betonsko košarkaško igralište na "Kantarevcu", a kako i dolikuje, nastavili i završili na Neretvi, ispod Starog Mosta. Svoju veliku ispovjest za SportSport.ba počeli smo s najranijim danima Lerićeve karijere, samim početcima, a u redovima ispod, sigurni smo da ćete uživati i u nekim neispričanim pričama ovog sjajnog košarkaša i čovjeka.

"Svakako, košarkaška priča, onaj ozbiljni dio, počeo je na "Kantarevcu" 1988 godine" - otpočinje Lerić i nastavlja:
"Evo, posjetili smo sad taj teren, nisam bio mnogo godina, vjeruj da su me obuzele emocije. Vidim da je sve obnovljeno, osim košarkaškog terena. Teren za nogomet je urađen, ne znam zašto nisu obnovili i košarkaški teren za koji me vežu prelijepe uspomene i na kojem su se provodili i dani i noći. Sjećam se treninga na mostarskom "ćelopeku" na temperaturama od 40 stupnjeva pa i više. Ni ta vrućina nam nije pravila problem jer se igralo iz ljubavi. Poslije treninga se se ostajalo i igralo basketa, sve dok ne dođe starija raja, a imao sam sreće neke od tih basketa odigrati upravo s tom starom gardom i sjećat ću ih se dok sam živ. Sjećam se jedne prigode kada su došli legendarni Dražen Dalipagić Praja i Tomo Bubalo (Čitlučanin, neviđeni talenat, nekada nastupao i za sarajevsku Bosnu). Falilo im je igrača i poslije našeg treninga zamolili su našeg trenera da im da kojeg igrača da se odigra basket i imao sam sreću da izbor padne i na mene i odigram basket s Prajom koji je već tada bio velika legenda domaće košarke".

Kako si doživio Praju tada, kao mladić koji je pravio prve ozbiljnije košarkaške korake?

"Uživao sam. Gledao, slušao, upijao. U tom trenutku za mene svakako neopisivo. Praja je tada bio već etablirano ime kako u domaćoj tako i svjetskoj košarci, pa je za mene s nekih 16, 17 godina to svakako bilo iskustvo koje se ne zaboravlja".

Malo ljudi zna da je mostarska Lokomotiva pred sami rat imala sjajnu juniorsku generaciju koja se uspjela okititi 3. mjestom na završnici juniorskog prvenstva Jugoslavije (doduše bez predstavnika Slovenije i Hrvatske)?

"I bez da si me pitao,lijepo da si me podsjetio i svakako bih nešto rekao na tu temu. 1992 godine u martu mjesecu smo osvojili to povijesno treće mjesto u Tuzli. Pamtit ću taj put u Tuzlu koji je trajao cijelu vječnost jer se već oblak rata dobrano nadvio nad našu zemlju. Imali smo problem u Živinicama gdje su već tada bile barikade. Vraćali smo se na Kladanj, Zvornik i u Tuzlu došli nekada kasno u noći da bismo sutra odigrali dvije odlične utakmice. Skupo smo prodali kožu, osvojili to treće mjesto. Osim mene bili su tu još Ivica Jurković, Amel Rogonja, Kristijan Marić, Luka Antunović, Doder, Šoše...trener nam je bio Semir Manjgo. Sve momci odreda za ustati pa im izgovoriti imena. Jedan klub koji je igrao 2. republičku ligu došao je do tog povijesnog uspjeha u konkurenciji beogradskog Radničkog, Užica i Sloboda Dite koja se na kraju predvođena Damirom Mulaomerovićem i Asimom Paščanovićem okitila titulom".

Košarkaški put te u ratu odveo u Sloveniju gdje si se u biti počeo i afirmirati kao ozbiljan košarkaš?

"Igrom slučaja 1993 godine, negdje u martu, s nepunih 20 godina obreo sam se u Sloveniji. KK Lokomotiva se okupila u Sloveniji, nas 10-12 momaka, na poziv prijatelja iz te zemlje, tj. našega predsjednika i direktora Gorana Janjića koji je već bio tamo. Dobili smo poziv da odemo na neke pripreme, odigramo par utakmica i izađemo iz ratnog vihora koji je bjesnio Mostarom. Na kraju sam tu i ostao i tu je krenula ta moja ozbiljna košarkaška priča. Godinu dana sam kao i svi pauzirali zbog rata i ona je itekako utjecala na sve nas jer izgubiti godinu dana je zaista mnogo. Ostao sam u Rogaškoj Slatini gdje je pored mene bilo još nekoliko košarkaša iz Mostara za koje nisam imao pojma da su gore. Dočekali su me Damjan Novaković, Tiho Tabak, Ivica Jurković i svi smo se obreli na jednom mjestu. 1994 sam bio posuđen u Satex iz Maribora. Tu sam bio u timu s imenima kao što su Predrag Benaček, Predrag Radan i Matjaž Tovornik, igrače koje stariji ljubitelji igre pod obručima pamte i znaju što su značili u bivšoj državi. I tu sam došao u situaciju da igram s ljudima kojima sam se do prije par godina divio preko TV prijemnika".

Tu počinje tvoja priča oko reprezentacije BiH, priča koja je trajala iznimno dugo?

"Tako je. Te 1994 godine stigao je reprezentativni poziv za Predraga Radana, odmah nakon najvećeg uspjeha na EP i osmog mjesta prethodne godine. Predrag Radan se nije mogao odazvati iz opravdanih razloga i na prijedlog Predraga Benačeka na pripreme sam umjesto njega otišao ja. Tada je izbornik reprezentacije bio legendarni Mirza Delibašić Kinđe. Nisam se dvojio ni jedne sekunde, iako je već tada bilo nekih kombinacija da dobijem slovenačko državljanstvo. Tada se organizirala utakmica u Bologni, utakmica humanitarnog karaktera između naše reprezentacije i selekcije Italije. Utakmicu je organizirala rahmetli Mira Poljo a akcenat na svemu bio je da se pomogne ljudima u BiH i da se zaustavi rat. Sjećam se da sam u toj utakmici iskoristio priliku i postigao 13 poena protiv tada strašne selekcije Italije za koju su igrali između ostalih i Gregor Fučka i Carlton Myers. Dvorana u Bologni je bila krcata i nikada neću zaboraviti tu atmosferu i veliki transparent na kom je pisalo "Zaustavite rat u Bosni i Hercegovini". Ta utakmica bila je mislim prekretnica za moju karijeru. Prije samo godinu dana to mi je sve bilo nezamislivo jer sam bio u Mostaru pod granatama. Mislio sam da je košarka tada gotova stvar, no eto, srećom se ispostavilo da nije". Utakmica je svakako bila stvar koja je prelomila priču. Bio sam potpuno nepoznat igrač, kržljav, sa samo 90kg na 205 cm. visine ali sa strašnom voljom za igrom, nadmetanjem, fajtom. Ostavio sam dobar utisak i na Miru Poljo koja je tada bila vrhunski manager. Malo potom nakon te utakmice sam umalo potpisao za veliki Fenerbahce , na stolu sam imao sjajnu ponudu, između ostalog i za uzimanje turskog državljanstva, no ispostavilo se da je papirologija veliki problem. Sve je palo u vodu i vratio sam se u Sloveniju gdje sam se zadržao sve do 1998. godine".

Doima se da ne žališ za svim tim prilikama koje su se u to vrijeme otvarale i koje su podrazumijevala državljanstvo Slovenije, Turske...?

"Ma ni najmanje. Sve je bilo onako kako je trebalo biti. Da sam pošao tim putem vjerovatno nikad ne bih iza sebe imao ovih 12 godina reprezentacije gdje sam od 1994 do 2005 igrao s momcima s kojima sam iz ničega stvarao nešto. Momcima koji su kao i ja igrali srcem i koji su se odazivali doslovno i "bez ruku i bez nogu". Bilo je bitno samo da stigne poziv, tj. fax u klub i svi smo letjeli na te pripreme i okupljanja. Tada nije bilo interneta i svega ovog što postoji danas i ta okupljanja bila su nam jedina šansa da se nađemo i družimo. Opet poslije toga bi svi išli svojim kućama i čekali nove akcije i okupljanja".

Reprezentacija BiH

Dugih 12 godina reprezentativne karijere je iza tebe. Čega se najradije sjećaš iz tih dana?

"Da, u tih 12 godina je i 5 Europskih prvenstava, te kvalifikacijski ciklusi i svi su oni posebne priče za sebe. Ipak, ako nešto moram birati, to su utakmice i pobjede iz 1996/97 protiv tada superjakih selekcija Hrvatske i Litve koje su za mene sigurno vrhunac. To su bile svjetske velesile a u jednom tom kvalifikacijskom ciklusu smo uspjeli pobijediti Hrvatsku i kući i u gostima, te Litvance na njihovom terenu. U sjećanju je utakmica i ona s EP u Španjolskoj protiv Italije gdje smo ih imali u šaci do zadnjeg trena u utakmici koja je bila "biti ili ne biti" i za nas i za njih. Par nesretnih okolnosti nas je odvojilo od pobjede, bolje rečeno pobijedili smo sami sebe. Na kraju su oni otišli do zlatne medalje a mi smo otišli kući. Sjećam se i one legendarne utakmice protiv Grka gdje je došlo do sveopće tuče na terenu u kojoj su Grci dobili ali koju smo mi završili sa samo dva igrača na terenu. To je proizašlo sve iz tog inata, borbe i želje, pa su na terenu na kraju ostali samo Goran Terzić i Ramiz Suljanović. Sjećam se situacije iz 1995 godine i dokvalifikacija koje su se igrale u Bugarskoj. Bili smo u grupi sa Turskom i SiCG a tada je u Bihaću bio incident s rušenjem helikoptera i došao je fax u kojem je stajalo da se utakmica sa SiCG neće odigrati. Tako se automatski nismo ni kvalificirali za EP 1995 u Grčkoj. Pamtim situaciju iz hotela u Bugarskoj kada nas je ispred hotela dočekao legendarni Žarko Paspalj raširenih ruku. Prvo nas je on odveo na kafu i piće, pa smo tek poslije toga smješteni u hotel. Pamtim tu njegovu gestu koja se duboko usjekla u sjećanje. Također, izdvojio bih i činjenicu da nas je uvijek ta jedna utakmica dijelila od pravog rezultata, barem te generacije za koje sam ja nastupao. Prolazili bi grupnu fazu, ali onda bi se uvijek ispriječila ta jedna utakmica. No ipak, sretan sam iz razloga jer se igralo srcem, jer se igralo iz ljubavi. Niko nikada nije pitao za neke naknade. Tada smo sami uzimali avionske karte koje bi Savez naknadno refundirao. Sjećam se, 1994/1995, nije se imalo ni 100km u džepu, ali su se nalazili novci, posudili bi se, pa bi se kasnije vraćalo. Drago mi je što je to bio period kada niko nije gledao neki osobni interes, već je u prvom planu bilo samo da promoviramo Bosnu i Hercegovinu na što bolji način i da se čuje za nas u tim momentima. BiH se branila puškom, loptom, na sve načine na koje se moglo".

Lera, uporedo s reprezentativnom i tvoja klupska karijera je trajala jako dugo. Igrao si diljem Europe, Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji?

"Trajalo je dugo Bogu hvala, bilo je zanimljivih iskustava. Prije svih Surgut u srcu Sibira, gdje su temperature oko Nove godine padale na 40c ispod nule. To je teško prepričati, jednostavno moraš osjetiti da doživiš tako što. Košarka se igrala u gradu koji je doslovno zaleđen pola godine. Sa mnom su bili i Ivo Josipović i Nino Marjanović s ovih prostora. Ivo me doslovce i doveo. Pitao me jesam li slobodan jer klubu treba igrač mog profila koji voli kontakt i fajt, a pošto sam bio bez angažmana pristao sam, bez da sam i znao o kakvoj se priči radi. Bila je to velika avantura u zemlji s 10-ak vremenskih zona. Sjedneš u avion, ne znaš ni koliko letiš, ni koji je dan, odigraš 3,4 utakmice i onda opet u avion i natrag - pa kad se vratiš. Trebalo se prilagoditi na sto stvari, a k tome sam još bio i stranac. A s našim pasošem sam tada morao biti doslovce 3 puta bolji od nekog domaćeg igrača da bih našao mjesto u timu. Igrao sam i za Poloniu iz Varšave u poljskoj ligi koja je tada imala i par Euroligaša. Mi smo imali odličan tim, prepun stranaca, par puta smo uspjeli osvojiti treće mjesto što je bio veliki uspjeh. Zanimljivo, samo jedan Poljak je bio u timu i to junior. Interesantno, to je bio Lukas Koszarek, koji i sada nastupa za poljsku reprezentaciju. Igrao sam i u elitnom rangu Njemačke u Mitteldeutscheru gdje me vodio rahmerli Sabit Hadžić. Bila je tu i sjajna sezona 2002 u Laškom gdje smo pod vodstvom Predraga Kruščića igrali polufinale tadašnje Goodyear lige. Sve u svemu, gdje god da sam igrao, svaki tim je bio blizu vrha".

Spomenuo si rahmetli Sabita Hadžića, s njim si imao specifičan odnos?

"Dobro si to rekao, specifičan odnos" - kroz osmijeh kaže Lerić i dodaje:
"Od početka smo se "šmekali", to je istina. Dobro je znao ono što ja mogu uraditi na terenu i vjerovao mi je. Uvijek sam mu bio na raspolaganju i među nama nikada nije bilo nikakve tenzije. Znaš kako je u košarci, imaš umjetnike, strijelce, a imaš i radnike, fajtere. Mora se u svakom momentu znati ko šta radi. Uvijek sam volio igrati za ekipu, suigraču napraviti prostor da zabije koš. Često su me suigrači zadirkivali i govorili da sam od blokova koje sam napravio mogao napraviti jedan omanji grad. Nije mi bilo ništa teško uraditi za suigrača, za pobjedu, išao sam glavom kroza zid što se kaže. Sabe je to znao i vjerovao mi je kao i ja njemu. Odveo nas je na tri EP, a moja jedina titula u karijeri s Bosnom 99. godine, došla je također sa Sabetom na klupi. Bio je trener koji je bio jako detaljan, koji je išao do perfekcije. Za Sabita Hadžića kraj utakmice nije bio kad sirena odsvira kraj, nego tek nekad 5-10 minuta kasnije. Ostavio je veliki dojam na mene i beskrajno sam tužan što nas je prerano napustio".

Igrao si tih godina i za Slobodu koja je imala sjajnu generaciju, ali se nije uspjela okititi naslovom prvaka?

"Da, bila je to sjajna generacija s Hukićem, Terry Castleom i Goranom Terzićem. Imali smo vrlo dobru ekipu za naše uvjete, s trenerom Draženom Pešićem koji nas je također prerano nastupio. A što nismo uzeli titulu? Pa ne znam, bili smo goropadni u Mejdanu gdje smo uglavnom dobivali, igrali i evropske utakmice u tom hramu košarke koji je sat vremena prije utakmice bio dupke pun. U Mejdanu se nije gubilo, no kad bi se otišlo dalje od Tuzle nastajali bi problemi. A to je već stvar za analizu pošto taj gostujući teren nije bio samo problem naše generacije u Slobodi".

Karijeru si na pragu 40-te godine završio u dresu Mladosti iz Mrkonjić Grada?

"E tu te moram ispraviti. Karijeru sam završio u KK Bosna koja je u to vrijeme bila u velikoj krizi. No kriza je u Bosni nažalost konstantna od 2006 godine. Iz Mrkonjića sam došao da pomognem golobradoj ekipi koja je tada nastupala. Ljubo Vidačić mi je sugerirao da poslije ostanem na klupi iako sam unatoč godinama sigurno mogao igrati još dvije ili tri sezone. Poslušao sam ga i krivo mi je što jesam jer je taj prelaz za mene bio bolan. Ljubo je otišao, klub je ostao bez ičeg. Par mjeseci smo doslovno trenirali jedan dan u jednoj dvorani, sutra u drugoj, prekosutra u trećoj i tako unedogled. Nikad nismo znali šta nosi novi dan. Nije bilo plaće, ali je u Ligi za ostanak proradio taj neki naš inat i mi smo uspjeli ostati u ligi. Moja zadnja godina tamo je bila 2014 a u klubu su i tada kao i danas bile trubulencije. U dva navrata sam igrao za Bosnu i što se tiče atmosfere i ekipe, time mogu biti zadovoljan. Na treninge se išlo autostopom, trolejbusom, tramvajem, nikada niko ništa nije rekao, ali smo na kraju zauzvrat dobili jedno veliko ništa. Bosnu nikada nisam tužio niti sam rekao ružnu riječ no Bosna je ostala dužna dosta toga. Za taj klub sam dao dosta toga, za klub koji je nekada imao zdrave temelje".

Savez je mogao i morao bolje

Spomenuo si nimalo lagan prelaz s terena u trenerske vode?

"Pa da, nije bilo nimalo lako pošto sam ušao u sve to bez imalo iskustva. Trenerski posao je posao koji zahtijeva zaista mnogo odricanja i puno rada a i puno sreće. Šta znači trener danas? Selektiraš ekipu i doslovno je napraviš u osmom, devetom mjesecu, uvežeš par poraza, odmah si donji. Trener je danas samo potrošna roba nažalost. Mislim da se taj zanat mora peći uz nekog iskusnijeg i to dugo vremena. Poslije Bosne sam kako i sam znaš došao u Mostar na poziv mog prijatelja Borisa Džidića i počeo raditi s njim u SKK Student. Rado sam prihvatio taj poziv jer Boka je momak koji je postavio dobre temelje u tom klubu. Tako je počela ta moja samostalna trenerska karijera iako sam tu bio sve i svašta. Od sportskog direktora, čovjeka za logistiku, ma sve. Radilo se po 4,5 poslova u jednom. A evo sad ću ovo tebi reći najiskrenije. Sa svojih 46 godina, ne mislim se ozbiljno baviti trenerskim poslom. Ja mogu pomoći. Ali samo individualno u radu s centrima, to je ono što najbolje znam. U ranijim godinama se nisam ozbiljno opredjelio za taj posao i ovo sve je samo pomaganje Studentu i predsjedniku Draganu Mikuliću. Student je klub koji je pomalo životario na relaciji Premijer Liga - Liga KSHB, klub za koji igraju uglavnom momci koji uporedo studiraju i igraju košarku. Košarka nije kao što je prije bila i vjerujte mi, malo tko će se od nje u budućnosti prehraniti. Suvišno bi bilo i spominjati probleme s dvoranom i uvjete u kojima radimo. Pravo je čudo koliko uspjeha Mostar ima u dvoranskim sportovima, a prave dvorane nema. Sad zamisli šta bi bilo da postoji prava, uvjetna dvorana. Kakvi su nam uvjeti, rezultati su po meni vrhunski".

Samire, idemo još malo na reprezentaciju. Čini se da Vedran Bosnić radi dobar posao i pomalo vraća, u jednom trenutku nažalost potpuno izgubljeni kult reprezentacije?

"Dobro si primijetio to i slažem se s tobom. Bio je taj vakuum koji je trajao nekoliko godina. Neću se vraćati na naš kontinuitet odlazaka na EP osim te 1995. Ne bih ulazio ni u razloge tog vakuuma pošto ih najiskrenije i ne znam. Meni je nepojmljivo da se neko tjera da igra za reprezentaciju. Mogu reći da neću igrati za taj i taj klub, ali reprezentacija je svetinja. Osula se paljba po Đedoviću, pa potom i po Gordiću. Po meni su ti momci dok su igrali za nacionalni tim davali svoje maksimume. Čak i preko toga. Izjava Nemanje Gordića je pogrešno interpretirana u medijima jer ljudi gledaju samo naslove i ne čitaju tekstove do kraja. Gorda je momak koji je uvijek bio tu na raspolaganju. Jedino je sporno to što je rekao da ga je reprezentacija unazadila. Reprezentacija nam je svima dala onoliko koliko nam je uzela. Zato ću se još malo vratiti na svoje dane provedene u njoj. Ja od 1994 do 2007 doslovce nisam imao nijedno slobodno ljeto. Odmah nakon prvenstva išle su pripreme za kvalifikacije pa potom za EP. To je bila kolotečina koja traje. On je vjerojatno mislio na taj aspekt. To što nije imao vremena za sebe, za odmor, za nadogradnju. I Nihada Đedovića u potpunosti podržavam. To je dečko koji je odlučio to što je odlučio. Bio je tu do trenutka kada je osjetio da nešto nije u redu. Zato se sad opet moram vratiti malo na sebe, ne zamjeri. Vidim, proteže se zadnjih par mjeseci priča "Lera na birou, Lera ovo, Lera ono...". Tu na kraju ima i istine. Svi smo mi ginuli za reprezentaciju, ali ima nas na koje se ne obraća nikakva pažnja. Nadam se da će ova postava s Mirzom Teletovićem uraditi nešto i na tom pitanju. Vidim da nešto pokušavaju. Ova garnitura prije njih je mogla i morala više. Ogorčen sam na Savez. Zašto? Pa ako čovjek ima najviše nastupa za tu državu, zaslužio je nekada neku šansu. Bilo kakvu. Niko ne traži posao da se leži, gleda u nebo, ispija kafa. Svi smo mi poslije karijera pomalo limitirani. Šta ja mogu raditi nakon 20 i kusur godina košarkaške karijere? Šta? Očekivao sam da će se nešto pomjeriti u košarci. Nisam previše mislio šta dalje nego sam se usredotočio samo na ono što je sad. Evo me sad tu, vratio sam se u svoj Mostar. Mogao sam ostati živjeti u par država, nudilo se da ostanem i radim s klincima, ali za mene je Mostar broj jedan, pa tri prazna mjesta, pa onda opet Mostar. Moje je sve tu. Roditelji, djeca, koja su velika i školuju se tu. Želio sam svoje znanje prenijeti na djecu u svom gradu. Probao sam, sa svojim kolegom Azerom Korjenićem pokrenuo sam školu košarke, no nije prošlo zbog nedostatka dvorana, sluha pojedinaca. Htio sam odmaknuti djecu od interneta i igrica odvojiti i prebaciti u dvoranu. No malo ko je od odgovornih ljudi ovdje imao sluha za to. Divim se svom kolegi, našem zajedničkom prijatelju Mariju Glibiću koji samostalno sa svojom univerzalnom sportskom školom dugi niz godina radi sjajan posao. Radi s toliko energije i entuzijazma da ga moram navesti kao rijedak pozitivan primjer u gradu Mostaru. Ja sam se želio vratiti i raditi nešto pozitivno s djecom u svom gradu, ali trnovit je put do toga".

Ipak, stanje u Mostaru je puno bolje nego što se preko medija stiče dojam?

"Naravno da je tako. Neki mediji nažalost i zakuhavaju i potenciraju to. Iskreno, ne volim se baviti s tim. Imao sam jednu neuspjelu političku avanturu i izbliza sam vidio šta je to. Ljudi se iskoriste i doslovce se šutnu. A da je Mostar ovakav ili onakav, grad slučaj, to mogu govoriti samo oni koji nisu tu i koji ne znaju. Za mene grad nije podijeljen. Nama je Neretva jedina "granica". Ja nikad ljude nisam razdvajao po vjeri, naciji. Bitno je jesi li čovjek ili nisi. Još bih nešto naglasio. Igrao sam u Istočnom Sarajevu, Mrkonjić Gradu, u Čapljini. Nikad nigdje nisam čuo nijednu pogrdnu riječ. I gdje sam god gostovao, ako nisam dobio aplauz, onda nisam dobio ništa negativno. To su stvari koje prolaze ispod radara. Tako je i s Mostarom koji se potencira kao grad slučaj, a on je sve osim to. Naš narod nažalost veruje svemu i svakom. Političari zato i mogu što hoće. Njima je dobro dok je ovakvog naroda. Dok je njima dobro mi ćemo se boriti za golu koricu hljeba".

Lera, ne možemo se ne dotaći pandemije koja nas je zahvatila?

"Posljedice su već sada katastrofalne, ali ne one od virusa, nego ekonomske. Na kraju je sport taj koji će jako ispaštati. Klubovi su bili oslonjeni na ove manje i srednje firme koje su poticale njihov rad, a koje već sada trpe ogromne gubitke. Volio bih da se varam ali period ispred nas će biti vrlo težak. Po prirodi sam optimista, ali mislim da ćemo mi ovdje u Bosni i Hercegovini izvući deblji kraj. Apsurdno je po meni u ovom trenutku i nastavljati prvenstva. Vrijeme je u kojem moramo misliti na svoje zdravlje. Bit će teško nastaviti jer kao prvo igrači su rasuti, prošlo je više od mjesec dana, to nije nimalo lako opet pokrenuti. Laici misle da jeste, ali nisu džaba pripreme, nisu džaba trenažni procesi. Sve je to sada veliki proces koji će se teško pokrenuti. Ako se nešto ne promijeni, crni su dani ispred nas nažalost".

Samire, hajde da završimo u vedrijem tonu. Veliki si navijač mostarskog Veleža koji je do trenutka zaustavljanja prvenstva proživljavao možda i najbolje dane u svojoj postratnoj povijesti?

"Jesam, veliki sam Veležovac. Tata me kao skroz malog vodio sa sobom na gradski stadion. S nestrpljenjem sam kao dječak čekao tu svaku drugu nedjelju da me vodi na utakmice. To je usađeno od malih nogu, ta ljubav. U međuvremenu se izdešavalo svašta ali sretan sam što se Velež vratio i što Mostar opet ima pravi gradski derbi. Pa naš derbi je jedan od priznatijih u svijetu, čitao sam da je uvršten među 40 najznačajnijih svjetskih derbija. Za Velež se ne navija, Velež se voli. I dan danas je to ime gdje se spomene ono je jedno od sinonima Mostara. Ne zanima me ono što je bilo prije, gledam u budućnost. Drago mi je da ćemo imati prave utakmice i na stadionu Zrinjskog i na Veležovom koji iz dana u dan poprima konture pravog stadiona i novo ruho i koji će za koju godinu biti po evropskim standardima. Uprava radi pravu stvar, čini se da je i onaj pakao Federalne Lige donio nešto dobro jer nekada u životu moraš napraviti i koji korak unatrag da bi došlo vrijeme za napredovanje. Opet, ponavljam, veselim se dobrom nogometu u budućnosti u Mostaru, na oba stadiona".

Lera, za kraj nam reci, žališ li i za čim u karijeri, u životu?

"Ma nisam, ne bih ništa ni mjenjao. Ponosan sam na sve. Potječem iz radničke obitelji, otac mi nije bio neko i nešto da me gura. Drago mi je što sam sve sam stekao. Niko me nije gurao ni usmjeravao. Ako sam napravio neku grešku napravio sam je sam. Ako sam napravio nešto dobro, opet sam to uradio sam. Pri zdravoj sam pameti, imam divnu obitelj, divnu djecu. Roditelji su još uvijek tu Bogu hvala. Nadam se jedino da ću dobiti priliku za taj neki normalan posao i stvarati budućnost svojoj djeci. Živim u najljepšem gradu na svijetu, grad koji ima potencijala da diše punim plućima. Jer imamo ono što rijetko ko ima. Preživio je mnogo toga pa će i ovo. Tužno mi je malo ovo gledati, evo, dovde smo prošli neki kilometar a nismo sreli žive duše. Nadam se da će se ovi ljudi što su ostali bez posla skoro vratiti na svoja radna mjesta. Uz malo sreće, razumjevanja i poštovanja jedni prema drugima, mi možemo biti metropola" - završio je Samir Lerić svoju priču koja ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.

Potpisnik ovih redova i ovog razgovora ima zadovoljstvo i čast te ga uz Samira Lerića veže dugogodišnje poznanstvo, suradnja, a najvažnije ljubav prema košarci. Tako je Lera, perfekcionista kakav je bio kroz svoju karijeru nakon našeg razgovora nemalo puta "uletio" s porukama u kojima je dodavao stvari kojh se nismo uspjeli dotaći u razgovoru sjedeći pod Starim Mostom. Tim putem je doputovala i ova poruka:
"Ej, drug, evo ti još koja informacija. Bio sam kapiten reprezentacije na EP u Švedskoj 2003. Velika stvar kroz reprezetativne tekme bila je što sam imao priliku kroz te nastupe igrati protiv Nowitzkog, Rađe, Sabonisa, Parkera, Raše Nesterovića, Fasoulasa, Galisa, Janakisa, Fučke, Myersa... I da sam u reprezentativnoj karijeri od 1994-2005 odigrao SVE moguće utakmice (prijateljske, kvalifikacijske i one na europskim prvenstvima)
Samo sam pred EP u Beogradu 2005 zbog ozljede propustio par kvalifikacijskih utakmica"

Karijera toliko duga, karijera kroz koju cijelim svojim tijekom kroz istu nije bilo nikakve packe. Karijera u kojoj je kratko vrijeme nosio i dres HKK Zrinjski 1992 po samom osnutku kluba. Mostarac od glave do pete, Lera, u dresu s grbom naše reprezentacije ostavio je pola života, ostavio i srce i dušu. Davao sve i pritom nije ništa tražio. Kada prođu problemi koje nam je donijela pandemija koronavirusa bilo bi dobro da se odgovorni u našem Košarkaškom Savezu dobro zapitaju bi li im čovjek njegovog znanja i njegovog iskustva donio što pozitivno. Ukoliko to urade, neće im mnogo trebati da okrenu njegov broj.