"Već petnaesti, ali najdraži trofej!" · Intervju

Potpisnik ovih redova Vedrana poznaje cijeli njegov život i dobro pamti njegova upadanja u teren u sred treninga KK Koš u kojem je lagano počinjao s košarkom i već tada, za dječarca od nekih 7, 8 godina, pokazivao fantastično baratanje loptom.

Naoko ozbiljan, pod krinkom te ozbiljnosti, uvest će vas u svoje područje i onda možete očekivati da ćete u nekoliko idućih minuta biti žrtvom svih mogućih i nemogućih smicalica, fora, dosjetki i "ložiona". Duga je lista mostarskih liski koji su bili žrtvama njegovih šala koje Vedran može zbijati vječno. Ovih dana, Vedran je kao kapetan HKK Zrinjski podigao svoj petnaesti trofej u karijeri, a skupljao ih je u dresovima Širokog, Cibone i Cedevite. Kako sam kaže za SportSport.ba, ova "kanta" koju je u smiraj karijere osvojio da svojim Zrinjskim, daleko mu je najdraža.

Razgovarali smo s Vedranom u slavljeničkoj atmosferi koja se, ni dok čitate ove redove, među njegovim suigračima ne stišava. Pričao je Veka o svemu pomalo, a o nedavno završenom prvenstvu i povijesnoj tituli za Mostar pričao je s velikim sjajem u očima.

Veka, prošla su nepuna tri dana od velike titule. Slavilo se punom parom, jesu li se emocije imalo slegle? Kakav je osjećaj donijeti svom Mostaru prvu košarkašku titulu?

"Nema slijeganja emocija, bar ne još uvijek, jer još slavimo - kroz smijeh počinje kapetan Zrinjskog razgovor za SportSport.ba - Slavilo se žestoko, dali smo si oduška nakon svega. Evo i glas mi je otišao, jedva pričam, ali baš danas na ručku sa suigračima pao je dogovor da i večeras nastavljamo. Što mogu? Ovi moji mladi suigrači puni su elana i želje da se slavlje nastavi, a ja ih kao kapetan moram ispoštovati. Energije i volje imamo i ne mislimo stati dok ne splasne slavljeničko raspoloženje, ali se bojim da se to neće baš brzo dogoditi", u dobrom raspoloženju nastavlja Princ i dodaje: "Nismo mi još ni svjesni kakav smo poduhvat, s obzirom na sve probleme koji su nas pratili napravili i za ovaj grad i za sam klub HKK Zrinjski."

Trofeja kroz karijeru ti ne manjka. U dresovima Širokog, Cibone i Cedevite naosvajao si se prvenstava i Kupova. Kažeš, ovaj sa Zrinjskim ti je najdraži?

"Sigurno da jeste. Znate kako govore igrači kad odu negdje iz matičnog kluba i kažu da će se kad tad vratiti i pokušati osvojiti nešto sa svojim klubom? E ja sam evo imao sreću da upravo to uradim. Vjerujte, nije fraza kad kažem da je osjećaj neopisiv. Ne pada mi na pamet omalovažavati ni podcjenjivati druge osvojene trofeje kroz karijeru, dapače, ali ovaj...ovaj će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Osvojen za svoj grad, osvojen za svoj klub, zaista predivno iskustvo", govori Veka s ponosom u glasu.

Idemo se malo vratiti u prošlost. Napravio si veliku pauzu u svojoj karijeri od čak dvije godine. Nekako je sve mirisalo na kraj karijere a onda si odjenuo dres Zrinjskog?

"Da, u jednom trenutku osjećao sam ogromno zasićenje košarkom i tim načinom života. Poklopilo se da je otprilike u isto vrijeme istekao moj ugovor s Cedevitom i da je moja supruga ostala u drugom stanju. Ponuda je bilo i više nego dovoljno, ali nekako mi se nije dalo ponovno putovati, ostaviti Vedranu (suprugu) i putovati po svijetu. Ali kako sve ima svoje, tako je valjda bilo i s ovim. Uspio sam se dogovoriti s upravom Zrinjskog, evo ispalo je da sam karijeru produžio do 36.godine i da sam možda upravo tome zahvalan na ovoj tituli i ovim danima slavlja, ponosa i sreće."

Neka nas još malo u prošlosti. Možeš li povući paralelu između lige BiH onda kada si kao mladi igrač nastupao za HKK Široki i kada si osvajao trofeje s njima, te ove lige danas? Malo stariji poznavaoci naše košarke još pamte tvoja slobodna bacanja koja su potvrdila simultanku Martina Vanjka i donijela titulu Širokom.

"Moram priznati da nisam siguran da mogu do kraja povući tu paralelu. Ja sam tad bio jako mlad, prošlo je 15 godina od tada. Sjećam se vrućeg terena Skenderije neosvojivog za tada i mnogo jače ekipe. Mi (Široki) smo tad imali odličan tim. Banjalučki Borac i Sloboda su imali također strašne ekipe. Danas je sve puno fizički naprednije, atletičnije,ali primjera radi govorim da su klubovi u ono vrijeme puno bolje plaćali igrače nego sada, komparativno s ovim vremenima možda su onda našu ligu igrala jača imena, ali kako rekoh, sada je sve to fizički na nekoj dosta višoj razini pa se ne bih za neko od dva vremena usudio reći koje je kvalitetnije."

Nastupao si i za nacionalni tim, nosio dres reprezentacije. Šta misliš o trendu koji u posljednje vrijeme zahvaća reprezentativnu košarku, posebno zemalja iz regiona, a to su sve češći i brojniji otkazi i izbjegavanje nastupa za nacionalne selekcije?

"Iskreno ne znam. Ja sam se odazvao na svaki poziv, to mi je bila velika čast. Evo, navest ću primjer svog velikog prijatelja Bojana Bogdanovića. On nikada, ali doslovce nikada nije preskočio nijednu reprezentativnu akciju, bio je na dispoziciji izbornicima i nikada nije tražio nikakav alibi. A igrač je iz same elite, igrač koji preko Lebrona zabija 30 poena. Vjerojatno tu postoje ultimatumi klubova, managera. Kada se igrači financijski obezbijede, kada se ostvare i kada osiguraju sve što žele, nekako mi se čini da tada dolaze otkazi. Dok su mladi, dok se probijaju reprezentacija je odskočna daska, kasnije to postane nažalost manje bitno. Čast iznimkama kojih srećom još ima dovoljno. Doduše, kako je košarka napredovala, sezone su duže, napornije, sve manje je slobodnog vremena za odmor, za obitelj, regeneraciju. Sve se to nekako akumulira u jedno i otkazi na nesreću postanu neminovnost. Možda bi promjene termina nekih natjecanja pomogle, na svojoj koži sam osjetio kako je biti u pogonu bez doslovce dana odmora pa u neku ruku i donekle razumijem. Košarka se igra za gledatelje, sva ta prvenstva bez najboljih igrača ne koriste baš nikome."

Godinama si bio euroligaški igrač, te reprezentativac. Igrao si protiv nekih momaka koje ćemo pamtiti kao najbolje europske i svjetske košarkaše, možeš li izdvojiti nekoga tko te se dojmio više od ostalih?

"Igrati Euroligu bilo je jedno neponovljivo iskustvo. Uistinu natjecanje za koplje iznad svega drugoga i poseban svijet za sebe. Nevjerojatan osjećaj je odavde upasti u takvu ligu, preko noći dobiti priliku zaigrati protiv svojih dojučerašnjih idola. Imao sam priliku u dresu reprezentacije igrati protiv selekcije Njemačke i protiv velikog Dirka Nowitzkog. Uhvatio sam sebe kako ga gledam na zagrijavanju i pitao se je li to zaista to, pratio poteze, to mi je tada bilo zaista neopisivo. Ipak, ako već inzisitiraš, izabrat ću Navarra. Nekako se potrefilo da baš protiv njega igram u velikoj minutaži nekoliko puta a La Bomba je jedno čudo od igrača. Milisekunda mu je dovoljna da digne trojku s 10 metara, a kad mu date imalo prostora gotovo sigurno će vas kazniti poenima. Govorim o vremenima dok je i on bio mlađi, dok je bio pun energije. Jednako je nevjerojatno bilo vidjeti i koliki je to autoritet među suigračima, redom milionerima, vrhunskim igračima, ali količina poštovanja koje imaju prema njemu je za ne povjerovati Igrao sam i protiv čudesnog Tonyja Parkera koji je također priča za sebe."

Da se mi vratimo u prezent. Kraj sezone si nažalost propustio zbog ozljede. Kakvo je stanje s leđima koja si ozlijedio? Imaš li uopće, bez obzira na ozljedu motiva nastaviti dalje igrati košarku?

"Da, izletio je disk iz svog ležišta. Prošlo je dva i pol mjeseca, točno onoliko koliko su govorile prognoze. Ono što me malo remeti jesu različite informacije i prognooze od nekoliko liječnika pa neću žuriti, malo ću još pričekati. Srećom, tu je Babo (Bojan Bogdanović). Ponudio mi je da svoje nalaze proslijedi svojim liječnicima u Indianu, a poznato je kakve su liječničke službe u NBA ligi. Najbliže sam tome da ću sačekati i poslušati njihovo mišljenje kakvo god bilo. Motiv? Motiva ima naravno, a najviše ga crpim iz ljudi koji me na svakom koraku zaustavljaju i daju mi bezuvjetnu podršku. Na svakom koraku se vidi kako su ljudi prepoznali ovo što radimo, govorim o vremenu prije titule, raduje me što je grad uz nogomet počeo živjeti i za nas i za rukometaše. Čim dođu ti nalazi bit će mi lako, budu li dobri, sjesti s ljudima iz kluba i dogovoriti se šta ćemo i kako dalje".

Veka, za kraj, nezaobilazno pitanje. To jest, reći ćemo dvije riječi, a ti se nadoveži na njih. Mostar, dvorana? Je li ovo prekretnica da gradski oci konačno podare gradu kakvu i grad i vi zaslužujete?

"Svaki intervju i svaka priča o sportu u Mostaru ako ne počne, onda će sigurno završiti pričom o sportskoj dvorani. Djeca, pa čak i moja vlastita kćerkica koja nije navršila ni 5 godina konstantno mi postavljaju pitanja o dvorani. Poražavajuća je činjenica da smo jedino mjesto u regiji bez prave dvorane. Poći ću od rukometaša, osvojili su Kup prošle sezone, ove godine su treći u prvenstvu i ponovno na Final Fouru Kupa. Mi smo uradili što smo uradili. Da je sve regularno, igrali bi ABA ligu, a opet, ne bi je imali gdje igrati. Muka mi je pričati o uvjetima u kojima treniramo, posebno zimi, kada zbog malonogometnog turnira moramo trenirati u malim, derutnim školskim dvoranicama. To čini ovaj naš uspjeh sto puta većim. Samo ću kratko dodati, ako sada nije vrijeme za dvoranu, ja zaista ne znam kad će doći!"

Može se s Vedranom satima pričati o svemu. O svakom sportu. Malo je poznato da kapetan HKK Zrinjski sjajno igra mali nogomet, te veliki i stolni tenis. Njegova igra je puna vica, a njegove asistencije nerijetko iznenađuju suigrače. Pravi Mostarac i čovjek koji živi za svoj grad. Za svoju obitelj. Vekinim smicalicama, posebno baziranim na igrama riječi malo tko je pobjegao. Pa i novinar koji vam prenosi ovo sve je čestom metom njegovih verbalnih majstorija. No, tko se mača laća, od njega i gine. Tako je jednom prilikom Veka mislio da daje veliki intervju za jedne poznate dnevne novine, ali s druge strane slušalice nije bio nikakav novinar, već ekipa, mahom njegovih žrtava u osvetničkom pohodu. Jedan od najboljih košarkaša našeg prvenstva. Sjajan tip i sjajan sugovornik, mostarska liska i veliki autoritet u svlačionici. Vedran Princ!