Koliko u BIH kasni spoznaja: Ranko Čović je, izgleda, bio u pravu · Kolumna

Kod nas su sporedne stvari važnije od bitnih, vješto prokuži i izgovori jedan mladi fudbaler odrastao u Americi gdje nisu spordene stvari važnije od bitnih i koji će karijeru umjesto u BiH, gdje jesu, zamijeniti Slovenijom gdje isto kao u Americi nisu. Na njegovu sreću.

Na sedamdesetu godišnjicu ubjedljivo najsuspješniji sportski kolektiv u Sarajevu vjerovatno će ispasti iz Premijer lige. A iz ove lige kad ispadneš to je zaista pokazatelj kraha. Da se dalje ovako više ne može. ("Do zida, jarane, ne možeš dalje od zida", glasio je džingl kultnog radija Zid, kojeg isto odavno nema i koji je svoju ulogu ispunio ratnim postojanjem.)

"Nismo imali puno vremena za analizu budući da nas je čekao prelazni rok, u kojem smo bili primorani dovesti čak 11 novih igrača u seniorski sastav, s obzirom na to da je skoro kompletna ekipa iz prethodne sezone ranije napustila klub.

"Prvi dio sezone smo rezultatski katastrofalno odradili, budući da smo u dvanaest odigranih prvenstvenih utakmica uspjeli osvojiti samo četiri boda. Po završetku godine, ustanovljeno je da ekipa nije opravdala očekivanja te je svim igračima data mogućnost da promijene sredinu", piše u saopćenju koje je prije neki dan odaslano medijima.

Analizirajući prethodne sezone, navodi se dalje, postalo je jasno da Bosna već odavno funkcioniše po principu "čistog preživljavanja". Evidentan je izostanak sistematskog rada sa postavljenim dugoročnim ciljevima.

Ne bi u tome "otkrovenju" bilo ništa ni sporno, ni apsurdno, da prije nekoliko godina isto to nije ustanovio čovjek koji je iz najpoštenijih pobuda, pojavivši se nekako kao da je s Marsa pao, i kratkotrajni predsjednik kluba Ranko Čović, inače vrsni hirurg i bivši dogradonačelnik Sarajeva. Bilo je to u proljeće 2015.

Problem je bio što je on kada je to konstatovao i predlagao ispadanje ne u drugu, već u treću ligu ako ikako može,  doživljen kao grobar Bosne i njene dugogodišnje tradicije. Kao nije eto propalo sijaset preduzeća, firmi koje su othranjivale stotine porodica, pa što bi propao rukometni klub Bosna. Propala je Olimpija, KK Crvena zvezda, što ne bi i Bosna...

Kada je ušao u klub Čoviću i ostalima bio je cilj da ga spase propasti, iako je polusezonu Bosna završila na prvom mjestu s vjerovatno najtalentovanijom skupinom igrača iz cijele BiH (Perić, Građan, Halilković, Vranac, Zulfić, Delić, Efendić).

Svi su oni na zimskom odmoru napustili klub, a u proljeće je Čović shvatio gdje je došao. Dubioza je bila ogromna i svako "prebijanje" značilo je produžavanje agonije.

Sljedeće sezone bilo je još gore. Problemi od starta. Da nisu priletjeli ljudi što vole klub, veterani, bivši igrači da odigraju utakmicu koja je visila u zraku, Bosna bi bila suspendovana i izbačena u niži rang, jer već jedan meč nije bila odigrala. Tri naredne sezone ne bi se mogla takmičiti u najvišem rangu.

Da se to tada desilo, možda bi sljedeće godine imali posložen klub na stabilnim nogama koji bi vodili sposobni ljudi, a ne nesposobni entuzijasti. Ovako, ovi sada mogu biti ultrasposobni, ali su im svezane ruke i dovedeni su pred zid.

"Idemo na podmlađivanje, po cijenu ispadanja", poručuju. Tri godine nakon što je Ranko Čović objasnio da se mora žrtvovati nekoliko godina i tek onda krenuti ispočetka.

Najmanje tri godine u Bosni i Hercegovini kasni spoznaja. Neka kasni, šta ćeš, ali zašto onda one koji vide malo dalje označavati grobarima, neprijateljima, neznalicama i probisvijetom?

Sedamdeseti rođendan RK Bosna dočekuje s redizajniranim grbom, okrenuta ka Prvoj ligi FBiH. Ako je do grba i ako će on simbolizirati najavljeni zaokret po cijenu jednogodišnjeg nenastupanja u Premijer ligi, onda treba zdušno pozdraviti taj potez.

A ovi što se pozivaju na ljubav... Ne pije više vode ta priča. Ni onda kada nije bilo sve u novcu, ljubav je igrala sporednu ulogu u odnosu na stručnost i znanje.