Zašto oni dolaze? · Kolumna

Znao se truckati u autobusu po 12 sati, igrati lopte na rekuperacijskim treninzima, predlagati muška imena kćerkama u iščekivanju i tako.

Komunikacija s rukometašima zapravo je bila presudni motivacioni faktor da se opredijeli za spomenutu temu. Želio je istražiti šta to razdvaja dvojicu vrhunskih talenata od kojih jedan završi u Romi, Dinamo Dresdenu, nebitno, a drugi se posveti podupiranju šanka laktom i kićenju harmonikaša, sviraca što bi jedan otpjevao.

Moj glupane, pobratime mio

Koje su osobine presudne osim talenta i požrtvovanosti, koliko u svemu ulogu ima inteligencija, odnosno bilo koja njena "podvrsta". S fudbalerima, rijetkost je ući u bilo kakav dublji razgovor. Zapravo rijetki su oni koje krasi ta vrsta inteligencije, analitičnost, apstraktna misao, ali to uopće nije bitno da bi neko postao vrhunski fudbaler. Ne mogu svi biti Johan Cruyff.

Ljudi nerijetko griješe, smatrajući fudbalere glupanima, ne sluteći koliko inteligentan mora biti neko da bi igrao na nivou recimo Edina Džeke tolike godine. Šta ćemo onda s disciplinom, mentalnom kondicijom, da ti ne dosadi bjesomučno opetovanje jednih te istih stvari... Pa samo avionom koliko se provozaš, dozlogrdio bi "normalnom" čovjeku život nakon tri godine.

Druga nepoznata u jednačini "šta odvaja jedne od drugih" odnosila se na afinitete prema različitim sportovima. Šta je recimo natjeralo Ivana Balića da se umjesto košarkom počne baviti rukometom. Ili jednostavnije: podjednako si talentovan za većinu sportova, pa što si onda izabrao da budeš fudbalski golman, a dvojica braće ti već odavno igraju rukomet (slučaj sa trojcem Karačić, Goran, Ivo i Igor). Mogli su komotno biti i uspješni teniseri.

Elem, pokušao je ovaj autor saznati, trudio se, vodu tjerao na svoj mlin da ispadne kako su rukometaši među loptaškim sportistima najveći sportisti. Oni i vaterpolisti.

I bilo je tako nekako, krasile su ih generalno njemu draže osobine (a i sklonost ka mezi nije zanemarljiva), no i da nije radio nikakav diplomski, životni realitet to pokazuje i potvrđuje.

Koliko je danas roditelja koji će dijete odvesti na trening rukometa u odnosu na one što hrle da im djeca postanu novi neymari? Kolika je prosječna plaća rukometaša u odnosu na fudbalera i košarkaša? Šta to dijete voli u gombanju, čupanju, naduravanju...

Zašto se neko bavi sportom?

U trenutku kada se od dresa košarkaške reprezentacije oprostio divni Elmedin Kikanović sve se sjećajući svog debija koji kao da je jučer bio, a nije nego prije 12 godina, rukometni reprezentativci BiH mazali su se konjskom masti da im malo splasnu otoci s otrnulih nogu nakon 16 sati mrcvarenja do "susjedne" Bjelorusije.

Ostala im je negdje usput i torba sa šorcevima pa su malo kasnije nakon što se Kikanović zvanično oprostio zaigrali u nekakvoj raspar opremi, ali džaba - to gine jedno za drugo, ubiše se momci.

Ubiše se po milijarditi put, a samo oni koji su imali to zadovoljstvo da budu blizu njih mogli su osjetiti svu mizernost uslova i podrške kakvu oni imaju. Dovoljno da se čovjek zapita: Zašto oni dolaze? Koji je smisao postojanja njihovog, koji je smisao pogibije u tom dresu svaki put. Otkud motiv, otkud snaga?

Nakon što čovjek sam sebe upita, ne traba ga drugi pitati, sam sebi može lakonski da odgovori: U istinskom doživljavanju sporta!

To su najiskreniji, rafinirani sportisti koji ne znaju da kalkuliraju. Sve drugo im je postrani. I to hoće li dresovi biti od staklene vune ili žive gume i koliko će se voziti na gostujuće utakmice i hoće li im kreveti biti nedovoljno dugački. Njima je samo u glavi borba, da se nadmeću, takmiče, ispituju granice svojih mogućnosti.

Samo kad na taj način razmišljaš možeš skupiti snage pa se ponovo odazvati, nauštrb kolektivne eskivaže, nakon što Švicarskoj dobro očitaš lekciju, ali sve to uradiš badava - ni zbog čega. Kako li se tada čovjek mora osjećati...

Svima onima koji žrtvuju svoju karijeru nastupima za reprezentaciju, i oproste se pod izgovorom da treba dati priliku mlađima, ta je reprezentacija dala nešto, osim rukometnim reprezentativcima. A, oni uporni pa dolaze. Jedan Benjamin Burić koji u Flensburgu ima med i mlijeko ne žrtvuje svoju karijeru? Mirsad Terzić i ostali vrhunski rukometaši, znate šta mogu zaraditi u reprezentaciji? Samo to da izvrnu nogu ili ruku. Ali džaba, u krvi im da ginu.

Večeras će BiH u Mejdanu ugostiti Češku. BiH koja ove bh. rukometaše ničim ne zaslužuje. Dobit ćemo, remizirati ili izgubiti, ponovo će momci dati sve od sebe jer su takvi, a i da ne daju dosta su dali što uopće imamo priliku gledati ih.