Snooker, najsportskiji od svih sportova: Zavoljeh te ludo, čini mi se od protesta · Kolumna

Većinom su mladi ti koji se upuštaju u avanture, pa onda kažu mladost - ludost. Ludost je po tome ekskluzivitet mladih. Ako pokažete nešto što izlazi iz okvira očekivanog u godinama koje se udaljavaju od mladosti, onda ste "nenormalni", ludi, neobični, ekstraordinarni.

Mladi danas međutim nemaju vremena za upoznavanje. Brzo, kratko, ja, ti, Hamo, Pipa... znate kakvi su mediji. Tako je kod nas moguće da se ljudi čudom čude zašto je nakon finala Svjetskog fudbalskog prvenstva najgledaniji sportski događaj Super Bowl. Gdje ćeš to gledat', traje tri sata, malo-malo pa prekinu. Čitav koncept sporta je da se gledaoci najedu i napiju, a televizijske kuće paprepno naplate sekundu reklame, milijardicu-dvije.

Nije to baš tako kako se naivnom umu čini. Antologijsko je bilo objašnjenje jednog tada 33-godišnjeg novinara s vrlo izraženim analitičkim pristupom stvarima - primordijalnog istraživača koji će sve isprovjeravati i kada mu kažu da je nebo plavo, a sunce žuto - kad je naučio gledati američki fudbal.

Nakon nekoliko utakmica aklimatizacije na novo, uslijedila je potpuna egzaltiranost.

"Ja ne znam u čemu protraćih svoje 33 godine života..."

Nakon što ga je za stolom, u nevjerici šta priča i grohotom se smijući nekolicina kolega okarakterisala sumanutim on je dao plastično objašnjenje šta se to sinoć dogodilo između Patriotsa i Coltsa, koga li već.

"Znači osam sekundi do kraja, domaćin ima napad ispred end zone i vodi tri razlike. Znači samo treba da zadržiš loptu, nema potrebe ni za čim. Ovi im uzimaju loptu, odbrambena postava, runing bek pretrčava 90 jardi i gosti pobjeđuju. Znate li vi šta je to? To je kao kad bi u 90. minuti Oliver Kahn odbranio penal i odmah sa gola na gol škaricama zabio za pobjedu. To naravno nije moguće nigdje, samo u američkom fudbalu...", branio je svoju novopečenu strast.

Drugi je pak novinar, ovaj što piše tekst, nešto slično doživio u 21. aprila 2010. Tog datuma upoznao je otjelovljenu genijalnost i sport koji kao takav najbolje od svega odmara oči.

Tog dana svi uslovi da se autor zavoli snooker bili su prisutni, sve se poklopilo. Što bi rekao Predrag Vukanović, komentator Eurosporta koji je do tada izazivao pregršt nejasnoća da može to uopće prenositi, autoru su "bogovi snookera bili naklonjeni", imao je "sportsku sreću za saveznika".

Bila je srijeda. Pukim slučajem ili igrom sudbine na posao se trebalo doći kasnije zbog utakmica redovnog kola Premijer lige u fudbalu. Atmosfera je bila slipava, stepeni mnogo više nego je čovjek navikao. U zraku se osjećao srklet kao i na 28 spratu nebodera.

Nekoliko stotina metara zračne linije događalo se nešto nimalo neuobičajeno. Ispred zgrade Vlade FBiH odvijali su protesti. Za razliku od nekih prethodnih ovi su imali epilog u vidu razbijenih prozora i glava. Cjelodnevnim negodovanjima boraca, penzionera, obespravljenih i ugnjetavanih, više nije ni bitno ko je tog dana izražavao nezadovoljstvo, pridružili su se i navijači.

Na Koševu su igrali Sarajevo i Široki Brijeg, prvi put nakon utakmice u Širokom koja je imala tragičan epilog. Osim razbijenih prozora i glava, brutalno je hicem iz vatrenog oružja upucan Vedran Puljić.

Nizašta taj dan nije bio.

Sa 28 sprata visokospratnice dešavanja su bila praćena iz minute u minutu, šta psuju, čime gađaju, ko se obratio okupljenima, dokle su pregovori...Bilo je otprilike kao na protestima ispred zgrade Izvršnog vijeća 5. aprila 1992. Možda je do aprila, hormoni podivljaju...

Autor se do tada, kada bi nespretnošću prebacio na jedini kanal u historiji koji je prenosio snooker, na istome zadržavao u prosjeku sekundu i po. Onoliko koliko je dovoljno da promijenite kanal, a da nije brutalno munjevito.

Tog dana, snooker je bio jedini izlaz iz sveopćeg ludila. Iz kolopleta nimalo ugodnih dešavanja, cjelodnevnog kalabaluka i furtutme...

Isprovociran što gledamo protestnu frku i da to nema nikakvog smisla, onaj s početka priče, iznenadni ljubitelj američkog fudbala od prije nekoliko godina, okrenuo je kanal što je tada predstavljao raj za džehenem koji se odvijao nekoliko kilometara dalje.

Tad je prvi put zelena čoha imala nekog smisla u životu autora. Prvi put su kogle stajale u savršenom skladu. Crvene su blistale, bar one koje Ronnie O'Sullivan još nije potamanio. Taj prizor značio je masažu mozga u odnosu na sve dotad viđeno, toga dana. Uklon, sklonište od svega što dušu mori, ljepota u svom izvornom obliku.

Da tog dana nije igrao Ronnie koji je veći od sporta i kojem vlastita anksioznost ne dopušta ikakvo mrcvarenje i naprđivanje, impresije možda ne bi bile toliko kolosalne.

I pravila čijem učenju se autor dotad svesrdno odupirao naučio je za tili čas. Kao da su bila poznata iz prošlog života, samo se trebalo malkice podsjetiti. Još jednom se pokazalo da nikada ne zna čovjek kakva ga životna situacija može natjerati na njegovog najboljeg Sebe.

Od tog momenta, snooker je postao neizbježan sportski činilac u životu autora i ne što je postao neizbježan, kasnije je spoznao da je snooker zapravo najsportskiji sport od svih sportova. Najgospodskiji bez dileme. Samo u snookeru se gledalac ne može iznervirati zbog slabe igre njegovog ljubimca. Ljubimaca gotovo da i nema. Možeš simpatisati nekog igrača zbog određenih efekata koje proizvodi, ali snooker gledaš zbog snookera i jedino što te tu zanima je da vidiš dobru partiju. Nema urlanja, atmosfera je pozorišna, suštinski miroljubiva.

Snooker u sebi podrazumijeva nevjerovatnu vještinu, razmišljanje unaprijed, inteligenciju, logiku, sabranost, pravi izbor sljedećih poteza, a za one koji smatraju da je lako igrati - na stolu koji je dva sa četiri metra, umoriš se više nego na fudbalskoj utakmici. Fizička priprema neophodna je pa stoga najbolji redovno trče kao da se bave bilo kojim drugim sportom.

Snooker nije bilo lako izmisliti, crvene, obojene, koliko vrijedi jedna ovakva, koliko jedna onakva. Kako ćemo raspored, šta ćemo, koliko frameova...

Svjetsko prvenstvo koje se svake godine igra u doba kada drveće obehara (zlatno doba lukmire), uvijek u Sheffieldu, u čuvenom Crucible Teatru, najvrijednije je takmičenje u kalendaru i jedno od najstarijih. I posebno je jer za se za pobjedu moraš mnogo više naigrati, od prvog kola najmanje deset frameova dobiti, što nije slučaj na drugim turnirima. Pa onda izvoli, moj pobro. Prva sesija, druga sesija. A sve kao da se odigrava u nekom paralelnom svemiru, daleko od besmislene svakodnevnice, opterećene budalaštinama raznoraznim.

I onda u takvom sportu imaš čovjeka koji je veći od samog sporta - Ronniea O'Sullivana. Pomisliš na snooker, u glavi imaš lik Rakete, anksioznog genijalca kod kojeg nema cile mile. Kojeg kad gledaš misliš da je baviti se snookerom jedna obična trivijalnost. Onda pogledaš druge, pa i sam na kraju krajeva isprobaš i vidiš zapravo do kakvih granica seže njegova genijalnost. Ni do kakvih. Bezgranična je.

Počelo je danas novo Svjetsko prvenstvo. Miris behara u nozdrvama, okus lukmire na nepcima i oči naparene majstorijama sa zelene čohe... Predivan period.