"Treba biti pošten, ovo je najbolje otvaranje EYOF-a koje smo ikada imali priliku gledati", šeretski je, u jednoj rečenici ceremoniju otvaranja Evropskog olimpijskog festivala mladih secirao izvjesni komentator na društvenim mrežama.
Sveopća je oduševljenost. Ako već niste bili na stadionu, pa uslikali kako sve svijetli i napisali da ste ponosni, morali ste to učiniti iz vlastitog doma. Ako ni to niste mora da je neka dijagnoza u pitanju.
Da ne bude kako kritikujemo napore organizatora da sve "podsjeća na Olimpijske igre" koje su prije 35 godina održane u jednom gradu, kao plod stanja tadašnjeg duha, karaktera, sposobnosti te društvene uređenosti i prvorazrednosti, ovdje ćemo tretirati malo sveprisutnu usiljenost da takmičenje za djecu - među kojima će istina biti i budućih šampiona - mediji, sportski radnici, a ustvari vlast predstave haman kao Olimpijske igre.
U prilog tome predsjednik Olimpijskog komiteta Siniša Kisić odvažio se na izjavu kako "organizacijski Eyof prevazilazi Olimpijske igre". Ma, hajte, molim vas...
Onda je jedan kolega, čisto rekreativno, podsjetio na nekoliko skromnih činjenica:
- Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu su najveće sportsko takmičenje ikad održano u Jugoslaviji.
- Organizacijski, tehnički, logistički, finansijski, pa i sigurnosno, Igre u Sarajevu bile su ogroman, divovski poduhvat za cijelu državu, najveći u njenoj historiji.
- 2 milijarde ljudi gledalo je prijenose iz Sarajeva.
- 1.272 sportista/sportašica učestvovalo na ZOI 84.
- 4.500 novinara pratilo je Igre.
- 142.5 miliona dolara koštala je organizacija Igara.
- 2.850 stanova izgrađeno u Sarajevu.
- renovirana Skenderija, renovirano Koševo, izgrađena Zetra, skakaonice, bob staza...
- 9.500 manje-više privremenih radnih mjesta otvoreno je u gradu i oko njega...
Od EYOF-a čije organizacije se prethodno laćao Beograd, Gyor, Erzurum..., ali shodno značaju ne s tolikim žarom, zbog čega ovo i jeste vjerovatno otvaranje kakvo prije nije zabilježeno, ostat će samo uspomene takmičara na vjerovatno dobrodošlicu kakva se rijetko doživljava.
Neće ostati ni renovirano Koševo, ni renovirana Skenderija, ni skakonica, ni bob staza. Niti ćemo zaslužiti neki final four Eurolige, o finalu fudbalskog Superkupa Evrope koji je pretprošle godine održan u ne tako dalekom Skoplju da ne pričamo.
Još malo činjenica...
Danas više ni zimske olimpijske igre nisu nikome zanimljive, osim onih koji znaju s projektima i da se danas na projektima zapravo uzima najviše novca. Samo apliciraj.
Izračunato je 2006. uoči Igara u Torinu da će kroz 50 godina postojati još samo nekoliko mjesta na svijetu gdje će one moći biti održane. I to su naravno mjesta u kojima su Igre ranije održavane. Neće biti uslova. Ko bude imao minimum istih bit će bitno samo da se kandiduje.
Drugo, zamislite u kakvom mi paralelnom kosmosu živimo, da nam je normalno se potenciraju dva grada i jedan san. Kakva bolan dva grada, jadan i kukakan ne bio. Možda nisu isti ljudi, mada se ni oni ne razlikuju previše. Možda dvije-tri konfesije, ili desetak političkih partija - jedan san.
Dok svugdje postoji jedan neki grad, pa se on širi, Sarajevo iz 1984. sada su "dva grada". Nisu to dva grada, već dvije gradske uprave se raspodijelile. U tome je kvaka.
I sada mi trebamo vrhunaravnim podvigom da smatramo kako divno, bajno sarađuju dva grada. Sve se može kad se hoće pjevuše i jedni i drugi. Dobro, zašto se onda neće kada se neće? Kada ima novca, sve se može, pravilniji je zaključak što ga jednom mudro lansira Rambo Amadeus. Kada ima novca, znate kome je nacionalizam bitan...
Manifestacija otvaranja bila je zaista šljašteća, da bogdo imamo priliku organizirati slična takmičenja češće, da se djeca igraju, da uživaju, strancima da ostane kao uspomena odlična atmosfera koju Sarajevo može da ponudi, ali možemo li se udostojiti pa da počnemo razlikovati bitno od nebitnog. I da ne pretjerujemo. Ili nam je samo malo potrebno da nas omađijaju. Tribinom, vrhunskim vatrometom, slatkorječivošću...
Stanje (olimpijskog) duha
E, čuj olimpijski duh je ponovo u Sarajevu. Baš se osjeti inače po raznim uspjesima i procvatu sporta u "dva grada", glavnom gradu BiH i drugom gradu koji nije glavni grad RS-a. Olimpijski duh je u Sarajevu postojao 1984. jer se radilo stvarno o duhu. Fudbalski klub Sarajevo se spremalo da osvoji šampionsku titulu bivše Jugoslavije, drugu u historiji.
Fudbalski klub Željezničar se malo više fokusirao na evropska takmičenja, pa je igrao polufinale Kupa UEFA, KK Bosna je i dalje punila dvorane nakon što je nekoliko godina ranije postala prvi košarkaški prvak Evrope iz Jugoslavije. Sarajevo je bilo ozbiljan grad, toliko ozbiljan koliko danas neozbiljnim zvuče kvalifikacije da je EYOF organizacijski iznad OI.
Suštinski, najponosniji EYOF-om treba biti Abdulah Skaka koji je za razliku od tromih i inertnih prethodnika, tokom svog mandata učinio ne samo da se priča o njegovim jezičkim vratolomijama već i da se nešto dešava u Sarajevu, da ljudi više dolaze, da se priča o Sarajevu izvan granica BiH. I naravno ovi u pozadini, volonteri što su iskrvarili da sve to izgleda respektabilno, a niko ih spomenuti neće.
Promo
Oprema sa znakom „M“ stigla u Kozarsku Dubicu, Prijedor i Gradišku
Novi Mozzart dresovi za tri kluba iz Krajine
Top Komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
