Evropa u Bakuu, naša fudbalska svita kod kuće

Plasmanom na Euro momci su već ostvarili istorijski uspjeh i našu zemlju predstavili na velikoj pozornici. Za nešto više, nedostajalo je možda malo dodatnog iskustva, više sportske sreće, a kao što vidjelo u utakmici sa Njemačkom i veći rejting u evropskoj fudbalskoj porodici. Međutim, i tri utakmice dovoljne se da se ostvari osnovni cilj koji svaka od zemalja učesnica ima na ovom takmičenju - da se predstave talenti i svaki od igrača pokuša progurati ka evropskoj klubskoj sceni.

U stvari, U-17 Euro nije ništa više od pijace mladih igrača gdje svako hvali i predstavlja svoju robu, te traži skriveno blago, ugalj koji će za par godina pretvoriti u dijamante. Na ovim utakmicama i nema publike osim lovaca na talente i ponekog roditelja, brata, djevojke… Skauti na ovim utakmicama imaju posebne ulaze na stadion, praktično se samo za njih i štampaju ulaznice. Takmičenje se održava kako bi veliki klubovi imali što bolji uvid u tržište mladih igrača i u svoje redove što ranije doveli talente na kojima će za 5-6 godina bazirati igru svog kluba i zaraditi milione.

U takvom okruženju i predstavnici manjih klubova, posebno onih iz manjih država, traže kupce za svoje igrače. Razgovori sa skautima vode se na tribinama dok utakmice traju, u hotelima, organizuju se ručci, večere, druženja… Sve sa ciljem da se mladim igračima obezbjedi što bolja budućnost.

I bh. navijači očekuju velike transfere

Međutim, razočaravajuće je bilo vidjeti u kojoj mjeri su izostali stručnjaci iz Bosne i Hercegovine. S izuzetkom Abdulaha Ibrakovića koji je nekolicinu mladića koji danas predstavljaju BiH svojevremeno doveo u Fudbalsku akademiju FK Sarajevo, nijedan sportski radnik iz BiH nije se našao na tribinama stadiona u Bakuu. Niko nije našao za shodno da sa skautima iz cijele Evrope, pa i svijeta razgovara o potencijalu koji leži u Željezničaru, Slobodi, Zrinjskom… Nema tu “Uprava”, predsjednika i članova raznoraznih “Odbora”, nema šefova omladinskih pogona, edukatora, nema skauta, nema menadžera, pa čak (uz izuzetak porodice mladog Hadžića iz minhenskog Bayerna) ni silnih roditelja koji se po bosanskim travnjacima lome da poguraju svoje dječake. Nema selektora U-19 selekcije koji će ove dječake preuzeti u narednom ciklusu, nijednog selektora starijih godišta da momke koji bi mu uskoro mogli činiti ekipu ohrabri na njihovom prvom velikom takmičenju. I bh. treneri su izostali, ne interesuje ih valjda kako igraju njihovi puleni ili oni koji umjesto njihovih talenata nose bh. dres, a uvijek će rado uz muziku, mezu i piće kritikovati selektorov izbor. Izuzev ekipe našeg portala SportSport.ba nema ni novinara, nikog od onih stručnjaka koji će vam sutra pisati o kalesijskom Messiju i vanserijskom talentu koji sjedi u Jajcu, a pregovara sa pola Evrope. 

Sva ta prateća mašinerija koji želi i trebala bi jednog mladog igrača lansirati među zvijezde izostala je u Bakuu i radije će svoje stručne savjete dijeliti u lokalnom fast foodu, a igrače za siću prodavati jednakim stručnjacima u PLBiH, dok talenti ne istrunu na bosanskim livadama.

Uložiti marku u sendvič, a naplatiti milione? Teško.

Let od Sarajeva do Bakua i natrag po najskupljoj tarifi iznosi oko 1.000 KM, a ako se planira na vrijeme moguće je proći i duplo jeftinije. Smještaj u vrhunskom hotelu uz doručak i korištenje bussiness sala za pregovore jeftiniji je od 100 KM po danu, a cijena poslovnog ručka ovdje teško može preći 50 KM po osobi. U normalnom danu, bez smještaja, život u Bakuu može vas koštati i manje od 5 KM. Sve u svemu, desetodnevni boravak na najvećoj smotri fudbalskih talenata jednog prodajnog menadžera ne bi trebao koštati više od 3.000 KM, a mogao bi donijeti stotine hiljada koje navijači najvećih bh. klubova s pravom očekuju od prodaje mladih igrača. Ako ništa, stavio bi imena pojedinih bh. klubova na evropsko tržište, ubacio bubicu u uho skautima iz Holandije, Portugala, Belgije, Njemačke…

Ipak, nije to izgleda zanimljivo našim fudbalskim znalcima. Magla se i u Sarajevu jednako dobro može uhvatiti u teglu i prodavati. Pa ko koga.