"Mali mi trenira fudbal i uči kineski“

Mora se priznati da nekih posebnih transfera unutar liga petice i nije bilo ali su zato Kinezi opet bjesomučno kupovali igrače od evropskih ekipa. Opet, jer to čine već godinama.  

Kada je, prije nekoliko godina, Didier Drogba proslavljeni napadač Chelsea na vrhuncu karijere sa tek osvojenom LP potpisao za Shanghai Shenhua i tamo se pridružio Nicolasu Anelki još jednom osvajaču LP-a stvari su postale vidljive čak i onim koji fudbal prate površno. Kinezi su se ozbiljno uključili u veliki posao poznat kao fudbal. Kina je postala destinacija za top svejtsku klasu, a ne samo islužene nogometaše na zalasku karijere. Možda se sa ovom konstatacijom neko ne bi baš složio i suprotstavio joj tvrdnju da su i Drogba i Anelka u momentu potpisa za Shanghai već bili u godinama i formi koja ih više nije činila konkurentnim u ozbiljnim euro ligama. Ali, posljednji talas igrača koji je tokom januara krenuo prema dalekom istoku izgleda da ipak demantuje priču o Kini kao mjestu za fudbalsku penziju.

Ramires, Brazilac koji već godinama zapaženo igra za Chelsea nezadovoljan statusom u klubu prihvatio je ponudu Jiangsu Suning iz Nanjinga u transferu vrijednom 25 miliona funti. Dakle, ne radi se o nikakvim malim novcima Chelsea koji je do juče bio jedan od većih svjetskih potrošača našao se u, za njih ne baš čestoj, situaciji da igrača proda i pri tome još i zaradi. Dolaskom našeg Edina Džeke napadačka formacija Rome počela se pomalo „gurati“ za prostor u ekipi. Gervinho već godinama važan napadač „Vučice“ i reprezentacije Obale Slonovače izgubio je svoju poziciju, ali uskočili su pogađate Kinezi i ne samo da su „riješili“ Rominu gužvu u svlačionici već su i sasvim lijepo „počastili“ sa 15 miliona eura za dotičnog igrača, više nego što je svojevremeno plaćen Arsenalu.  

Posljednja i do sada najveća u nizu kineskih kupovina definitivno je transfer mega zvijezde Kolumbijske reprezentacije i prošlogodišnje pojačanje Atletico Madrida, Jackson Martinez. Iako je doveden tek prošlog ljeta, tamnoputi napadač nije se odmah nametnuo no Kinezi više ni ne čekaju da igrač odradi staž u nekom jačem klubu, odmah su ponudili i kupili igrača „Jorgandžija“ za 45 miliona eura, dakle šta znaju na Istoku šta je to milion eura, neko bi rekao.

Invazija traje, još uvijek je teško osjetiti da ove transakcije mogu značajnije „oštetiti“ evropske lige i LP, ali pojedinim klubovima već je otežano održavanje kvalitetne klupe, a to znači i veću oscilaciju forme u slučaju povreda ili isključenja glavnih zvijezda. Osim toga u Kini je već godinama sasvim solidna kolonija  trenera i renomiranih imena iz svijeta fudbala poput  Luiz Felipe Scolarija, Sven Goran Erikssona ili do nedavno Marcella Lippija.

Dakle, jasno je da ova fudbalska priča ima veoma duboku pozadinu kao što i kineski politički i ekonomski rast nije nikakav splet slučajnih okolnosti. Iako je to nama  dalek i još uvijek relativno nepoznat svijet jasno nam je da se težište novog svjetskog poretka  već odavno pomjera prema istoku i pacifičkoj zoni. Ove redove, većina nas čita na uređajima koji su sklopljeni ili kompletno osmišljeni i dizajnirani u Kini. Hodamo u kineskim patikama, čak i ozbiljni skupi  brandovi sve češće nose famozni natpis Made in China. I ne samo to, sve češće na poslovne sastanke ili po „robu“ idemo ne u Italiju, Njemačku ili Ameriku već u Kinu. Naša egzistencija polako se veže za jednu ogromnu daleku zemlju do juče u našim glavama poznatu po velikoj kulturnoj baštini, bogatoj istoriji, a mlađima po borilačkim vještinama.

Nije baš izvjesno da ćemo na daleki istok, već sutra letjeti da bismo gledali Ronalda i Messija, ali da to postaje izgledna mogućnost, a ne neka nelogična fantazija više je nego jasno.

Dakle....“mali mi trenira fudbal i uči kineski“ više neće biti fraza iz nekog kafanskog vica.