Beogradski "večiti" za srbijansku sramotu

Gledali ste film „Gladijator“, režisera Ridleya Scotta, zar ne?! Neću (toliko) spoilati, za one koji nisu pogledali petorstrukog dobitnika prestižne nagrade Oscar. U filmu, Russel Crowe tumači lik generala Maksima Decime Meridija, koji odbija iskazati odanost novom caru Komodu (Joaquin Phoenix), jer je shvatio da je upravo on umiješan u očevu smrt.

Taktička sposobnost

Ubrzat ću, ne brinite. Ukratko, Komod popizdi i naredi pretorijancima da ubiju Maksimovu suprugu i dijete. Nakon smrti svojih najbližih, Maksim na kraju završava kao rob, kupuje ga Proksimo koji je zapravo upravitelj lokalne škole za obuku gladijatora. Istovremeno, Komod otvara borbe gladijatora u Rimu kako bi odao počast očevoj smrti, a poziv je dobila Proksimova družina.

Zahvaljujući taktičkoj sposobnosti (i činjenici da je glavni lik, naravno), Maksim iz borbe protiv mnogo jačeg protivnika izlazi kao pobjednik, izaziva veliko oduševljene publike zbog čega i ostaje na životu. Car je bio poražen. Nije smio protiv publike koja je klicala Maksimovo ime dajući do znanja kako je on njihov (novi) heroj i ljubimac.

Sinoć je FK Partizan igrao odlučujuću utakmicu protiv Young Boysa za evropsko proljeće. Jedanaest protiv jedanaest. Fudbal. Najvažnija sporedna stvar na svijetu i posljednja slamka spasa koja daje kakvu-takvu nadu ljudima sa ovih prostora da će sve konačno biti bolje. Partizan je na terenu zasluženo slavio. Gdje su onda izgubili?

Odgovor je jasan – na tribinama. Dok bi sportska bojišta trebala predstavljati isključivo to, kod nas je obično riječ o poligonima za političke poruke ili fašističke parole. Da li je to sportski? Ljudski? Ne i ne. Grobari su, po ko zna koji put, pali na najlakšem ispitu. U jednoj od najvažnijih utakmica Partizana u posljednjih X godina, odlučili su odati počast ratnom zločincu, generalu Ratku Mladiću koji je u srijedu osuđen na doživotnu robiju zbog genocida, progona i zločina protiv čovječnosti, deportacije, nehumanog djela prisilnog premještanja...

Gdje (još) leži problem?

Ovo nije prvi put i navijači Partizana nisu jedini koji šalju poruke mržnje ističući razne parole na tribinama. Gdje (još) leži problem? Iako to niko ne želi priznati, problem su i uprave tih klubova. Da Partizan ne bude sam u ovoj priči, pobrinuli su se i navijači njihovog najvećeg rivala, Crvene Zvezde. Delije su, baš kao i Grobari, odlučili odati počast generalu Mladiću i to transparentom „Hiljadu doživotnih da su ti dali, častan Srbin tebe slavi.“

Kako uprava jednog kluba može riješiti ovaj sveprisutan problem Ograđivanjem i javnim osuđivanjem svakog govora mržnje sa tribina. Lijepo zvuči, zar ne? To bi značilo da su svi svjesni problema i da su spremni uhvatiti se ukoštac s istim. Da li je to zapravo tako?! S obzirom da nakon ovakvih nemilih scena nema jasnih poruka od strane čelnih ljudi klub(ov)a, možemo donijeti dva zaključka:
1. Da su taoci navijačkih grupa
2. Da dijele svjetonazore sa vođama navijačkih grupa

UEFA zabranjuje (uslovno rečeno) miješanje politike u fudbal (znamo šta se kod nas dešavalo u trenucima kad nam je suspenzija visila nad glavom). Fudbal bi trebao biti iznad svega. Iznad besmisla. Nažalost, na ovim prostorima, fudbal i sve ono što ga prati, gubi svaki smisao. Klubovi plaćaju ogromne kazne i trpe velike finansijske gubitke zahvaljujući onome što se dešava na tribinama. No, izgleda da plaćanje tih kazni ide u opis posla. Bolje platiti kaznu, šutjeti i zadržati stolicu, negoli dići glas i javno se boriti protiv svakog izma. To je jedina poruka koju šalju čelnici klubova.

Gledati na tribine, osluškivati, slušati i čekati. Čekati palac gore ili palac dolje. Život ili smrt. Kao u prokletom Koloseumu. Gladijatorskih borbi možda nema, na terenu su igrači, golovi i lopta koja (bi) treba(la) završiti u mreži. No, sve to pada u vodu kad tribine kažu svoje. A tribine su, kako to obično biva u posljednje vrijeme, poslale poruku mržnje.

Mržnje zbog koje svi patimo i koja nas iz dana u dan sve višeuništava i vraća u vrijeme kad je jedino pravilo bilo – ubij ili budi ubijen.