Ćirinim stazama revolucije: U jedinstvu je snaga
Nakon Ćire ponovo imamo zamah i to s čovjekom kojeg je Ćiro svojevremeno izvrnuo ruglu kazavši da nikada neće biti dobar igrač. Prosinečki mu to nikada nije zamjerio.

Selekcija Roberta Prosinečkog za primjer

Ćirinim stazama revolucije: U jedinstvu je snaga · Kolumna

Kada je 2008. iznenada došao da zamijeni Mehu Kodru koji je smijenjen nakon samo tri utakmice, mnogobrojna javnost nije bila raspoložena prema Ćiri Blaževiću kao novom selektoru.

Smatralo se tada, barem među onim ljudima koji za neki red znaju, da je to jedini čovjek koji nije smio biti selektor. Šta je sve čovjek izgovorio tokom rata i u poraću, kako se ponašao, vrbujući čak i jednog Mešu Baždarevića da igra za Hrvatsku smatrajući da "oni nikad neće imati reprezentaciju"...

Pa ipak došao je Ćiro i poput osvajača, Fatiha, okupirao srca onih željnih da im reprezentacija bude kvalitetna. Donio sa sobom euforiju, ispadao iz sponzorskih ugovornih reklama. U suštini nikada veći zamah naš reprezentativni fudbal nije doživio. Rekli bismo idealan potez čelnika Fudbalskog saveza kojima je u tom trenutku Ćiro bio jedini spas.

U baražu za SP 2010. možda smo mogli više. Zapravo, naš je usud bio da ispadnemo kako smo ispali. Protivnik Portugal, ali ne toliko silan, štaviše vrlo ranjiv. Da smo imali kakvog drugog selektora što se još za taktiku i strategiju zanima možda bismo otišli u Južnu Afriku, no da nismo imali Ćiru ne bismo došli ni do baraža, pa džaba ti onda trener taktičar.

U to Ćirino vrijeme mnogi su kao razlog dobrih igara navodili koheziju u ekipi i činjenicu da igrači svih naroda (mada su igrači svih naroda igrali i ranije) ginu jedni za druge. Vidite da se može, oni treba da nam budu primjer, opominjalo je političare, prstom pokazujući na fudbalsku reprezentaciju.

I sam Ivica Osim nebrojeno je puta poslije hvalio tu selekciju i ono što ona radi (što je nastavila raditi na krilima Ćirine euforije) ističiću koliko fudbal ustvari može doprinijeti boljitku, biti primjer, pa da se i mi malo među sobom povežemo.

I nevjerovatno je recimo kako dobro funkcioniše Nogometni savez BiH. Realno i objektivno ne postoji nijedna organizovanija i prosperitetnija zajednička institucija u BiH. Tamo se dogovore za tili čas, nema zatezanja, sve teče poput mlijeka.

Čitav taj sklop, ta dobra atmosfera i nikad bolja generacija, u kombinaciji, doprinijeli su najvećem uspjehu ičega iz BiH. Zajedničkim snagama predvođeni našim najuspješnijim selektorom Safetom Sušićem otišli smo u Brazil, ali onda su se iscrpile naše mogućnosti. Pokušao je Meša nakon Papeta vratiti nas na pravi kolosijek, ali nije imao hrabrosti.

I šta se onda dešava? Prevrat. Čovjek koji u prvi mah nije ni trebao biti selektor, baš kao što onda ni Ćiro nije trebao biti selektor, ali iz skroz drugih razloga, pojavljuje se da našem puku i političkim elitama kojima odgovara da puk bude razjedinjen i država nefunkcionalna, pokaže kako izgledaju stvari u normalnom svijetu. Kako bi se trebalo ponašati.

Samo sastav njegovog stručnog štaba to zorno ilustrira. Čovjek iz Dinama, pa iz Crvene zvezde, a onda i "nametnuta" dva bošnjačka člana, ne čine BiH u malom, nego čine jedan ljudski, proevropski, stručan, normalan evropski tim. Nije Robi rekao ne mogu Rahimić i Hasagić, što se mene tiče zaposlite još 15 ljudi, ali meni trebaju ova dva moja. A onda je na kraju izvukao koristi i iz Rahimića i Hasagića.

Njihovi međuljudski odnosi presudni su, a to će vam potvrditi i igrači, za pobjedničku atmosferu bez koje nigdje nikada ništa nije moglo. Upravo stručni štab s normalnim i karizmatičnim čovjekom na čelu zaslužan je što imamo danas ekipu u kojoj igrači ginu jedni za druge. I više nikome nije bitno koliko u ekipi ima jednih, drugih ili trećih. Niko ne broji više.

Najzanimljivije od svega je što lik Prosinečkog sve više poprima herojske i revolucionarne obrise u trenucima kada su politički odnosi u Federaciji možda i gori nego što su ikada bili. Hrvatska legenda predvodi reprezentaciju BiH. Apsurd ili čudna ironija sudbine.

Robert Prosinečki pokazuje da ovdje zapravo nije bitna nikakva nacionalna opredjeljenost, ko je odakle i šta je, ukoliko taj jedan koji vodi, bez obzira da li se on zove Ćiro, Pape ili Robi ima harizmu i zna znanje. Ukoliko je spreman otvoriti se prema svima, ukoliko ima pameti i toliko je jednostavan, ležeran i blag bez obzira na sve što je u životu napravio.

Robertova je sreća što reprezentacija BiH ne mora imati tri selektora, sreća je pa se u Savezu dobro slažu, a naša nesreća što je isti model neprimjenjiv u političkom i društvenom kontekstu. Pa da osim u fudbalu, Austriju nekad ostavimo iza sebe i u nečem drugom.

Potražite više informacija na temu UEFA Liga nacija:

Nakon Ćire dakle ponovo imamo zamah, s čovjekom kojeg je Ćiro svojevremeno izvrnuo ruglu kazavši da nikada neće biti dobar igrač. Prosinečki mu to nikada nije zamjerio.

Kad bi tako ljudi inače bili gospoda, pa ne zamjerali puno...

Promo

Top Komentari

ceSoloInter
tako je braco, samo SDA !
8 23
1981mostar
Kako okrenu stav, a do prije 2mj ga blajvao osimu mladjem. makar napisi pojeo sam govno koje sam posrao sam
22 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi