"Ne igra onaj ko misli da je bolji od nekoga, već igra onaj koji je stvarno bolji" · Kolumna

Lijep je film. Fin, koliko god nekome ne imponovalo i ne bilo drago kada mu uručiš kompliment da je fin. Neće se Baho naljutiti. Treba da postoji ovjekovječeno sve ono što se Štrausu sa Grbavice desilo od rođenja do danas, no svi koji poznaju Osima i njegovo djelo, nisu saznali mnogo više stvari od onih dobro poznatih.

Falilo je malo više metafizičkog, filozofskog pristupa koji bi s Osimove strane iznjedrio briljantnost njegove misli, "drukčijost" koja ga tako jasno (i nedvosmisleno, što bi rekao jedan ovdašnji političar ili više njih) razdvaja od svake jedinke na ovom svijetu te svrstava u onaj red nenadmašnih velikana. Životnih i fudbalskih. Velikana duha.

Ne ulazeći u estetiku i kompoziciju, nedostajalo je filmu više nepoznatih detalja, pikanterija. Pokušaja da se dopre do korijena misli i izazove emocija kao što je to učinio Peter Radovich Jr. u filmu o Džananu Musi "Something in the Water", snimljenom za vjerovatno kraće vrijeme. 

Nekog bi revnosnijeg dokumentaristu ili bar samo znatiželjnika zanimalo recimo kako je "skontao" Fiću Bahtića, ili zašto je pozvao Safeta Sušića s 35 godina na Mundijal 1990. ako već u filmu ima da mu je sinula ta ideja.

Ili možda kako je proveo prve sate i dane nakon Videotona, Argentine. Šta mu je bitno u životu, šta ga je odredilo i odakle mu dar da prepozna nekoga i od njega napravi igrača...

Sve što smo saznali novo, stiglo je od Osima samog. Zato što je on takav, prije svega sentimentalan i emotivan, pa voli da priziva sjećanja i da se na njih referiše. I najblistaviji trenuci u filmu su zapravo njegove interpretacije realnosti.

Pa se tako sjetio da je Refiku Šabanadžoviću koji je bio zadužen za Diega Maradonu u posljednjoj velikoj utakmici Jugoslavije na stadionu Artemio Franchi u Firenzi, rekao da mu se ne približava previše jer je ovaj "šlampav, bezveze će sam sebe saplest pa će onda i njega sa sobom povući i eto ti belaja".

Saznali smo isto tako da bi rado Osim ubacio nekog defanzivca protiv Videotona na 2:0, ali nije imao klasičnog. "Ne možeš ti od Bahtića praviti defanzivca kad on nije to".

Ipak, jedna misao nevejerovatno duboka i mogla bi poslužiti kao objašnjenje kada je nešto uspješno, zašto je to uspješno. Mogla bi svesrdno pomoći ostalim trenerima ili onima koji pokušavaju to biti.

Nikada nikome nije bilo teže u izboru nego Ivici Osimu 1990. Takav skup talentovanih igrača na jednom mjestu nije se zadesio "na svijet", a kada je tako obično se koncentracija ega u zraku može mjeriti u kubnim kilometrima.

I onda ide antologijska izjava, izjavu koju će trebati repetirat po hiljadu puta:

"Onaj koji misli da je bolji od nekoga taj ne igra. Igra onaj koji je stvarno bolji", reče Osim lakonski poput Jacquesa Derride, a nama osta da razmislimo šta je želio reći.

U slobodnom prijevodu, čim se kod nekoga u kolektivu pojavi misao da je bolji od nekoga, taj neko je sam sebe eliminisao. I osim što je sebe eliminisao unio je razdor. Kakav-takav, možda neprimjetan, ali razdor. Malo pomalo, atmosfera će da splasne, neko nezadovoljstvo će da ispliva. A kome treba nezadovoljan čovjek? Nikome i nizašta.

E, sad zamislimo kako je bilo teško i koja je majstorija pretvoriti toliki ego u harmoničnu kompoziciju.

Da se onaj koji nikada neće ući u igru osjeća jednako bitnim kao i onaj koji postiže golove i da je jednako zadovoljan. A tu je taj "zapostavljeni", priskočit će kada zatreba, legitimni je dio uspješnog kolektiva.

U još slobodnijem prevodu, čim počneš razmišljati, umjesto da radiš svoj posao - ništa od tebe. Još ako imaš visoko mišljenje o sebi, kod "Švabe iz Sarajeva" nećeš daleko dogurati.

S jednim izuzetkom, pristup Ivice Osima pije vode i moguć je ako ste odgojeni i naučeni na principu "ni po babi, ni po stričevima". A poštenje, iskrenost i pravdoljubivost je, vjerovali ili ne, lako osjetiti u zraku. Zato samo jedan Švabo ima.