Priča o malom klubu sa Sardinije
Oaza fudbalske romantike: Cagliari Calcio, grandiozno poseban
Čuli ste za Marca Saua? Dobro, nije se njegovo ime spominalo često kao Lionelovo, Messi, ili Cristijanovo, Ronaldo. I nije Sau pretjerano važan ikome do navijačima Caglijarija, predivnog malog kluba koji opčinjava svojom autentičnošću, posebnošću.
Činjenica da je klub sa pitoreskne Sardinije u startu bi trebala biti privlačna, pa je i to možda jedan od razloga zašto je nakon silnih godina u Šahtaru iz hladnog, metalurškog Donjecka, Darijo Srna otišao da igra za Cagliari.
Marco Sau i opjevanost ovoga omalenog fudbalera koji se godinama potucao po raznim posudbama i konačno se skrasio u svom matičnom klubu 2013. poslužila je kao šlagvort, ali nije Sau samo primjer za neizmjernu fanatičnost.
Cagliari je što bi narodski rekli "baška" i po ljubavi koju igrači pružaju klubu, po veličinama koje su igrale za ovaj klub, iako nikada ništa, osim jednom, isti nije napravio.
Štaviše, veći dio svoga postojanja proveli su po Serijama B i C, nego što su bili blizu vrhu tabele. Ipak, te 1969/1970 iskoristili su prisustvo italijanskog velikana Luigija Gigija Rive i okitili se naslovom Serije A. Bio je to zlatni period kluba.
Prvi put su u najvišem rangu zaigrali 1964. i trajala je uspješna era do 1976. kada je klub ispao. To je bila oproštajna sezona Luigija Rive.
Tih godina Cagliari je davao sijaset reprezentativaca koji su 1970. u Meksiku stigli do finala SP-a. Za Italiju su igrali Albertosi, Niccolai, Boninsegna, Gori, Cera, Domenghini i Riva.
Onda je uslijedio period karakterističan za neuravnotežene - malo dole, malo gore. Usponi i padovi totalno su tipični za Cagliari kroz čitavu njegovu historiju, ali ljubav, veliki majstori i suludosti raznih boja i lakova - također su kontinuirani.
Dolazak Ranierija
Cagliari je osamdesetih proveo dvije sezone u Serie C1. U prvoj je jedva izbjegao ispadanje u seriju C2. Godine 1988. Claudio Ranieri je imenovan za trenera i izvojevao je dvije uzastopne promocije, u Serie B 1989. i Serie A 1990. godine. Prve dvije sezone u Serie A predstavljale su pola puta do ozbiljnosti, da bi se u sezoni 1992/93 pod vodstvom Carla Mazzonea ekipa borila za evropska natjecanja. Borila i izborila. Slijedeće sezone Cagliari je igrao polufinale Kupa UEFA, što je bio uspjeh bez presedana za sardinijski klub.
U tadašnjem sastavu igrao je sadašnji trener Juventusa Masimilliano Allegri, a od igrača koji su kasnije tokom 2000-tih ostali prepoznatljivi bio je Giuseppe Pancaro. Cagliari je u prvom meču dobio Inter sa 3:2, ali je u revanšu na Meazzi izgubio 3:0 (za Inter su igrali igrači poput Wima Yonka, Dennisa Bergkampa, Rubena Sose...).
Bio je je to početak zlatnog doba Serie A i ne samo dominacije u marketinškom i finansijskom smislu (ko je iole valjao, išao je da igra u Italiju), već i evropskih uspjeha njihovih timova. Redovito je po nekoliko klubova dolazilo da samih završnica tri evropska klupska takmičenja. Milan je nekoliko godina bio evropski šampion ili finalista, potom Juventus, a Lazio, Inter i Parma "djelovali su u Kupu UEFA i Kupu kupova. Stoga je valjda bilo očekivano da neko ko se prethodno borio za izlazak u Evropu dođe skoro do samog kraja godinu poslije, pa makar to bio i Cagliari.
Poslije tog podviga, uslijedio je opet period prosječnosti, a onda je u 2000-tim Cagliari bio oaza istinskog, romantičnog fudbala kakav ne mari za rezultate i ne teži biti uspješan. Cagliariju su najbolji nadimak dali kada su ga prozvali klubom iz anonimnosti sredine tabele, ali zato su se smjenjivali fudbalski totemi. Nisu to možda igrači iz samog vrha svjetskog fudbala, ali su virtuozi i totemi koji su fudbalu udahnuli dušu i od ovoga sporta činili svojevrsnu umjetnost.
Gianfanco Zola
O omalenom, briljantnom Zoli ne treba mnogo pričati. Njega je trebalo gledati i diviti mu se otvoreno. Ali evo samo jedan detalj:
U ljeto 2003. godine, nakon što su se proširile glasine da će Chelsea biti prodat, Zola koji je već odavno stekao status legende Plavaca napustio je Stamford Bridge i odlučio da karijeru nastavi u Cagliariju, budući da se rodio na Sardiniji. U roku od sedam dana Chelsea je pao u šake ruskog milijardera Romana Abramoviča.
Kada je čuo da je Zola napustio klub, barem tako kaže legenda, Abramovič je pokušao da kupi i Cagliari pored Chelsea, što je bilo nemoguće. Zola se odupro pozivima da se vrati. Ranije sve dogoviorio i nije želio ponovo u Englesku kako bi održao svoju riječ.
Da sve bude još nevjerovatnije i romantičnije, Cagliari je igrao Serie B i vodio je svoj tim suvereno do plasmana u Serie A. Nakon te sezone obnovio je svoj ugovor na još jednu godinu. U penziju je otišao 2005. i to sa stilom, baš kao što odgovara legendi: U posljednjem meču postigao je dva gola Juventusu i rekao zbogom.
Njegov broj 10 dres je bio povučen u njegovu čast, ali kako to budalašima priliči ponovo ga je obukao Andrea Capone 2006/07.
Zola i danas kotira kao peti najbolji strijelac iz slobodnih udaraca sa 20 golova. i trenutno se nalazi iza Francesca Tottija i Roberta Baggia (oba po 21), Alessandra Del Piera (22), Andree Pirla te Siniše Mihajlovića (oba po 28). Možda im se nekada približi naš MIralem Pjanić.
Andrea Cossu
Cossu je legenda novije generacije. Majstor koji vjerovatno ne bi mogao biti pojačanje u bilom kojem ozbiljnijem klubu, iako je bilo ponuda za njega, ali je zato legenda kluba u kojem je ponikao, grada u kojem se rodio. Nešto poput Haseta u Sarajevu. Ne može on, brate, igrati tamo gdje bi mu govorili kako da igra, on može samo u Cagliariju.
Cossu je započeo svoju karijeru zapravo u Veroni, ali bilo je to kratkog daha. Posuđivalo ga je nema gdje nije, ponajviše Lumezzaneu, a onda kada je Zola odlučio da ode, došao je on. Čovjek kojem je Zola bio idol. Do 8. avgusta 2018. Cossu, krilni igrač koji je uspio upisati dva nastupa za Italiju, jedan više od Saua, odigrao je 270 utakmica. Nema ni puno postignutih golova (12), ali imaju o njemu ispjevane pjesme. Gdje bi mu to drugo pjevali osim u Cagliariju?
Tokom godina otišao je ponovo da se oproba u Veroni, ali se ubrzo vratio. Ukupno je tri puta debitovao za klub, a oprostio se u prijateljskoj, oproštajnoj utakmici protiv Atletico Madrida.
Još jedna je poveznica između Zole i Cosssua. Naime kada je 2010. protiv Kameruna upisao prvi nastup za reprezentaciju, bio je tek drugi igrač sa Sardinije koji je ozaigrao u dresu Azzura, nakon - Zole.
Tokom karijere Cossu je važio za igrača koji namješta golove, igrača s viziom čije lopte, vole komentatori tu frazu, imaju oči. Posebno je dobar Cossu bio pod Allegrijevim vodstvom, kada su u napadu igrali Alessandro Matri i Robert Aquafresca.
Francescoli, Muzzi, Suazo, Ibarbo, Nainggolan...
Plejada je veličanstvenih fudbalera koji su igrali za Cagliari. Recimo čovjek koji je bio idol Zinedineu Zidanu, urugvajski vizionar i umjetnik Enzo Francescoli, legenda River Platea, nakon sezone u Olimpiqueu iz Marseillea gdje se Zidane zaljubio u njega, otišao je tri sezone u Cagliari. Odigrao skoro sto utakmica i uvršten je u Kuću slavnih Cagliarija i izabran u najboljih 11 startera svih vremena.
Tamo je otišao pod utjecajem atmosfere na Svjetskom prvenstvu 1990. a igrao je sa sunarodnjacima Jose Herrerom i Danielom Fonsecom. Prve dvije sezone stavili su ga da igra zadnjeg veznog, pa je sabio samo četiri, odnosno šest golova, ali je u trećoj sezoni se konačno aklimatizirao, u Kupu svojim golom izbacio Capellov MIlan, a timu pomogao da izbori Evropu šestim mjestom u prvenstvu.
Radja Nainggolan također je jedan od omiljenijih igrača među tamošnjim navijačima. Došao je rano u Italiju, u Piacenzu, ali je debi u profesionalnom fudbalu i Serie A ubilježio u dresu Cagliarija, a navijači su ga uvrstili u njihov najbolji sastav svih vremena. Tamo, u tom sastavu, htio-ne htio nalazi se i David Suazo. Čovjek koji je ubilježio više od 300 nastupa u Serie A i zabio preko sto golova. Samo je 94 dao u dresu Cagliarija, gdje je proveo osam sezona, a 2006. ponio epitet Najboljeg stranog igrača, zajedno sa Kakom.
Suazo je najvećim dijelom bio partner u napadu sa Maurom Espositom.
Victor Ibarbo je Kolumbijac za kojeg su pojedini klubovi nudili tada izdašnjih 15 miliona eura, ali je čovjek odbijao igdje da ide. Pa krene da igra, pa se povrijedi, a nakon što se oporavi i opet ga mnogi počnu tražiti. Ali on jok, pa jok. Neće čovjek iz Cagliarija. Nakon Svjetskog prvenstva 2014. top-klubovi ponovo su se zainteresirali za njega, ali su ga povrede spriječile da napravi ozbiljniju karijeru. Završio je u japanskon Sagan Tosuu nakon serije posudbi, ali je Mundo Depotivo izvjestio kako se tamo "više ponaša kao turista, nego kao fudbaler".
Među brojnim zanimljivim i legendarnim igračima za Cagliari su igrali Pasquale Foggia, Daniel Fonseca, Roberto Muzzi, Jonhatan Zebina, Julio Cesar Uribe, Patrick M'Boma, Dario Silva kojeg se mnogi sjećaju iz Malage i njegovog prepoznatljivog načina na koji je proslavljao golove. Za Cagliari je igrao i nesretno preminuli bivši kapiten Fiorentine Davide Asori.
Igrati za Cagliari malo se kome doima interesantnim. Ko iole vrijedi težit će nečemu većem, ne sluteći da je Sardinija mjesto gdje se ulazi u legendu i gdje se o vama mogu pjevati pjesme izvjesnije nego bilo gdje drugo. Južnjaštvo je, n baš klasično, ali dovoljno posebno. I prava je enigma otkud toliko dobrih igrača kontinuirano, kako ih se iznalazilo i uvijek jedan-dva, nikada dovoljno za nešto više.
Božanstveno anonimni klub - Calgiari Calcio.
Boninsegna i američka turneja
Interesantno je i da je 1967. Cagliari otišao da igra ligu po Sjevernoj Americi. Ovu ligu igrali su pojedini evropski klubovi udruženi sa američkim, a takmičili su se u gradovima SAD-a i Kanade. Cagliari je bio Chicago Mustangs i završio je kao drugoplasirani u Zapadnoj diviziji sa 13 osvojenih bodova iz 12 utakmica, dva manje iza prvaka divizije Los Angeles Wolvesa.
Legendarni Roberto Boninsegna, koji je osim u Cagliariju igrao i za dva nbajveća italijanska rivala, Inter i Juventus i bio dva puta najbolji strijelac Serije A, tada je u Americi ponio epitet najboljeg strijelca zabivši deset golova iz devet utakmica.
Stadion Sant'Elia odlazi u historiju
Pogledaj mu obuću, pa ga pusti u kuću, kaže jedna stara narodna poslovica. Pogledaj kakav ko ima stadion, pa o tom klubu donesi zaključak, mogla bi glasiti izvedenica za ovu potrebu. Cagliari je godinama igrao na stadionu Sant'Elia, vjerovatno najosebujnijem stadionu u Italiji, možda i u svijetu. Sant'Elia je počeo da se gradi 1970. i njegov kapacitet je bio 60.000 gledalaca. Što? Pa, eto, onako.
Samo nekoliko puta je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, a poslužio je svrsi jedino istinski tokom Mundijala u Italiji 1990. Na njemu su bile odigrane tri utakmice. Od tada kapacitet je stalno bivao sve manji, da bi na koncu dostigao 16.000 gledalaca. Kako? Tako što su montirali dvije tribine iza golova. Nasred stadiona dvije tribine. Prvi je to takav stadion bio u svijetu, sa duplim tribinama. Na tom stadionu se više ne igraju utakmici budući da do 2021. treba na istom mjestu nići novi, ultramoderni stadion Cagliarija.
Trenutno, ekipa domaće utakmice igra na stadionu pored Sant'Elie, stadionu Sardinija, koji je izgrađen za samo 127 dana. Kapacitet mu je 16.000 mjesta, a izgradnja je koštala osam miliona eura.
Promo
Oprema sa znakom „M“ stigla u Kozarsku Dubicu, Prijedor i Gradišku
Novi Mozzart dresovi za tri kluba iz Krajine
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
