Od Živinica do Groningena: Snovi su se srušili, bio sam spreman da radim kao konobar... · Intervju

A izgledalo je da je gotovo kada su mu na Tušnju čas govorili da ide, a čas da ne ide na pripreme, kada je u beogradskom Teleoptiku ispao iz lige, kada je u Bežaniji imao ružnu povredu i potom operaciju slijepog crijeva. Jedva je bio punoljetan, a već se susretao sa brojnim nedaćama koje život servira.

I kada je razmišljao da digne ruke od svega, da se jednostavno zaposli kao konobar, stvari su došle na svoje. Zadivio je bh. sportsku javnost igrama u Bijeljini u dresu Radnika s kojim je osvojio Kup, a nakon sezone iz snova otišao je u Groningen.

Memišević je ove sezone odigrao 95 posto utakmica Groningena, te kao defanzivac postigao pet golova. Najbolji je ocijenjeni igrač kluba iz Groningena, a često je i u timu kola. Za sve dobre partije nagrađen je pozivima selektora seniorske bh. reprezentacije Roberta Prosinečkog, ali i novim i boljim ugovorom u Groningenu.

Sav pakao koji je godinama ranije prošao, sada se isplatio. Smatra da je bilo najvažnije zadržati vjeru u sebe, okružiti se pravim ljudima i ne odustajati.

Kako je počela karijera i otkud ta želja za fudbalom?

"Iz fudbalske sam porodice i od malih nogu sam gledao svog oca kako igra. On me s pet godina odveo na stadion i sve je počelo na stadionu Slavena u Živinicama. Na početku je to bila neka dječja igra i vrsta zezanja, a na kraju je ispalo da mi je to čitav život".

Mnogi ljudi ne znaju da si otišao u Beograd sa 18 godina?

"Iz Slavena sam prvo otišao u Slobodu Tuzlu gdje me otac poveo sa sobom, ali onda su došli ljudi poput Krstajića i NebjšteTomića koji su me odveli u Teleoptik u drugi tim Partizana kako bih okušao svoju sreću. Tada sam imao 18 godina. Igrao sam pola godine, a kada je Teleoptik ispao iz lige, otišao sam u Bežaniju. Međutim, već u prvoj utakmici mi se desila povreda zadnje lože, a kada sam se oporavio, imao sam operaciju slijepog crijeva. Trebalo mi je vremena da se malo izdignem nakon svih tih problema. Vratio sam se u Teleoptik, odigrao sam nekoliko utakmica i na nagovor kapitena Slobode vratio sam se u Tuzlu. Trenirao sam 15-ak dana, povrijedio sam zglob...".

Period u Slobodi donio je i neka jako loša iskustva.

"Ta Sloboda je bila čudna. Obično dobijete spisak igrača koji idu na pripreme, ali to u Slobodi nije bio slučaj. Dotični gospodin trener, čije ime ne bih ni izgovorio, zvao je igrače pojedinačno da bi im rekao da li idu ili ne idu na pripreme. Mene je zvao na sastanak, pa mi je rekao da ja na idem, da na mene ne računa jer ima bolje igrače i da potražim novi klub. Poslije toga, nazvao me i rekao mi da idem na pripreme, a onda opet kroz dva-tri sata me nazvao i opet mi rekao da će mi javiti da li ću ići na pripreme...".

Nije bilo jednostavno dječaku iz Živinica doći u jedan velegrad kakav je Beograd. Kako si sve to prebrodio?

"Sjećam se kada me otac s Nebojšom ostavio u Teleoptik centru. Bio sam izgubljen, samo sam gledao kako da uđem u autobus i da odem do trening centra. Beograd je bio velegrad, ali s vremenom sam se adaptirao na sve to. Imao sam i tu mentalnu snagu da sve istrpim. I u Holandiji sam sam, ali zahvaljujući toj mentalnoj snazi prebrodim sve te moguće krize".

Koliko je psiha bitna za karijeru igrača?

"Mislim da je jako bitna. Kada pogledate na kakve sve stvari igrač može da naiđe, onda je psiha stvarno bitna. Ja sam imao razne torture u karijeri, ali sam uspijevao da sve to prođem. Imao sam veliku podršku oca i svog zeta, s kojim sam puno pričao i on me savjetovao u mnogim stvarima. Čitava moja porodica je uvijek bila uz mene".

Radnik kao prekretnica u karijeri

"Sjedili smo u Živinicama na kafi, gdje su se meni srušili svi ti fudbalski snovi. Rekao sam: 'Idem da radim kao konobar, više neću biti profesionalni fudbaler', a onda je došao Nebojša Tomić koji mi je predložio Radnik iz Bijeljine, koji je meni bio nepoznanica. Isprva nisam htio da idem tamo, ali hajde rekoh, da pokušamo. Kada sam vidio da je Nebojša sve već dogovorio, otišao sam tamo i onda vidio da su uslovi katastrofa. Na početku sam dao gol protiv Želje i osvojimo bod. Onda dođe Krstajić, trener Petrović, Tomić za sportskog direktora... Prvo ostanemo u ligi iako to niko nije očekivao, pa onda osvojimo Kup i tu se sve promijenilo u mom životu".

Koliko je Nebojša Tomić bio bitan u tvojoj karijeri?

"Nešo je neko ko je uvijek vjerovao u mene i koji me je sa svih strana 'pokrivao'. I u onim teškim trenucima je bio uz mene i normalno da je bio jako važan u mojoj karijeri. Imamo jako dobar odnos. Obojica smo iz Živinica i on mi je dao tu priliku da odem u Teleoptik. Nisam mu okrenuo leđa i nemam namjeru. Imao sam ponude svjetskih agencija, ali htio sam da ostanem vjeran ljudima koji su bili sa mnom i dok sam bio anonimus".

Dvije godine su u stvari prošle od kafe na kojoj si razmišljao o tome hoćeš li prestati da se baviš fudbalom do toga da napraviš transfer u Holandiju kao ponajbolji igrač Premijer lige?

"Moj san je bio da igram u Premijer ligi za klubove poput Želje ili Sarajeva, ali kada igraš na tom nivou i kada vidiš da možeš više, onda zašto ne. Male su razlike između vrhunskog i tog nekog prosječnog fudbala. Tek kada sam otišao iz BiH vidio sam gdje sam ja zapravo bio. Nije to stvar talenta i kvaliteta nego jednostavno uslovi za rad, infrastruktura, sam taj pogled na fudbal. Igrači u Premijer ligi možda zbog terena ne mogu da pokažu svoju vrijednost".

Je li se pričalo o odlasku u inostranstvo kada si igrao u Radniku?

"Odskakao sam u Bijeljini i uvijek su bile te priče o inostranstvu. To kada se čita u novinama izgleda tako jednostavno, ali ne ide tako lako. Znam ja sam koliko je bilo komplikacija dok sam trebao da idem u Groningen. Stvarno je teško napraviti neki inostrani transfer iz Premijer lige, pa Haris Duljević je kao najbolji igrač Sarajeva otišao u njemačku 2. ligu u Dynamo Dresden".

Nakon Živinica, Tuzle, Bijeljine... na red je došao Groningen.

"Mi smo u petak iz Beograda letjeli za Dizeldorf. U subotu smo gledali utakmicu Groningen - Southampton, a prije toga sam ja igrao utakmicu Radnik - GOŠK. Sjedim gore u loži, gledam utakmicu, pa se onda zapitam je li ja tu uopšte mogu da igram, gdje sam ja to došao, da li sam spreman za ovaj nivo... Međutim, čim sam ušao na teren, shvatio sam da jednostavno ništa ne odskaču od mene i da imam taj kvalitet da mogu da igram na tom nivou. Brzo sam se uklopio i debitovao sam nakon samo dva treninga. Nisam znao ni imena igrača u ekipi, a već sam bio u igri. Svi su bili prezadovoljni sa mnom".

Razlika u pristupu prema treninzima u Holandiji i BiH: Je li baš toliko ogromna?

"Kad se vidi način na koji ljudi pristupaju treningu i utakmici, mislim da je to ogromna razlika. U BiH sam imao status najboljeg stopera, a tamo kada sam otišao, bio sam taktički neobučen. O tome nisam razmišljao dok sam igrao u BiH, a onda sam u tri godine puno toga naučio. U BiH imaš jednog trenera i pomoćnog, a u Holandiji pet trenera brine o tebi i za svaki segment je zadužen nekoliko ljudi".

Nekad si igrao pred 200, a danas i pred 60.000 ljudi.

"Nemam problema s tim koliko ima publike na stadionu. Igrao sam i pred 60.000 ljudi, ali jednkao igram i kada je tu 500 ljudi na tribinama. Fokusiran sam na teren tih 90 minuta, ne zanima me ko je na tribinama, ali opet kada odeš na stadion Ajaxa, PSV-a, Feyenoorda... Naravno, ogromna je razlika kada igrate na takvim stadionima i kada igrate pred oko 200 gledalaca. Nego, ja sam takav, isključim se i trudim se biti profesionalan do kraja i jednako motivisan bez obzira na sve faktore".

Kako provedeš jedan dan u Holandiji?

"Imam dva treninga dnevno. Ustanem u 7:45, moram da budem do pola 9 u trening centru, pa onda imamo doručak. U 10 moramo biti u teretani, tu radimo pola sata, pa idemo na teren. Nakon treninga se vraćamo, onda odmor, pa ručak, pa drugi trening i onda nakon toga idem kući. E sad hoću li odmarati ili gledati neki film ili otići s društvom na večeru".

Koliko se pažnje poklanja na ishranu sportista?

"Mislim da moj klub Groningen baš gleda na to. Imamo nutricionistu i igrači imaju propisano šta će jesti. Naravno, onda je sve do osobe, šta ko želi da jede, ali u klubu se trude da nam serviraju samo zdravu i kvalitetnu hranu".

Popije li se ponekad neko piće u slavljeničkoj atmosferi?

"To nam je na kraju i pomoglo. Podigli smo timski duh do maksimuma, pa smo tim nekim druženjima i večerama podigli atmosferu. Ako nemate timsku atmosferu, onda je teško funkcionisati. Imali smo neke slučajeve da pobijedimo, pa da skupa s trenerom izađemo na piće. Kod nas se to možda drugačije tumači, no ovdje igrači sasvim normalno popiju neko piće nakon utakmice i odu kući".

Japanac i Australac bh. korijena najbolji prijatelji

"Najviše se družim s Japancem i sa Hrustićem, koji je imao šansu da igra za BiH a inače je iz Australije. S njima najviše provodim vremena, odemo na večeru. Igramo i Play Station u slobodno vrijeme. Sve zavisi od dana".

Ajax je ove godine nevjerovatan, a fudbalska javnost mogla je samo da uživa u njihovim igrama u Ligi prvaka.

"Totalni fudbal! Igraju jednostavno totalni fudbal. Tako se igra u čitavoj Holandiji. Ko prati holandsku ligu, zna da svaka ekipa ima barem malo te igre, ali Ajax je to sve doveo do savršenstva. Ajax je u stvari predstavio kako se igra u Holandiji. Ipak, pokazali su i neke mane, naprimjer duge lopte na lijevoj stoprea (Blinda)... Tako je i Tottenham igrao i dobio utakmicu. Uglavnom su loptama išli na Blinda. Mi smo ima zamalo nedavno uzeli titulu, malo je falilo da ih pobijedimo".

Postoji li realna mogućnost da negdje odeš iz Groningena?

"Izuzetno sam zadovoljan jer sam postao jedan od najplaćenijih igrača Groningena ikad. Odlučio sam da potpišem novi ugovor prije svega zbog svoje sigurnosti. Ako me neki klub želi, doći će s novcima po mene. Ja sam svakako spreman za neki novi korak, ali šta će biti, to samo dragi Bog zna".

Kako si reagovao na te promjene - stoper, pa zadnji vezni, pa opet stoper...

"Imali smo na početku sezone veliki problem u veznom redu jer nismo mogli sačuvati loptu. Onda mi je trener došao i rekao da ima zamisli da ja igram na zadnjem veznom, pošto imam iskustva, znam igrati lopte, mogu dobiti duele... Nisam se odmah složio s tim, ali naravno trenerova je zadnja. Odlučio sam da to pokušam i u prvoj utakmici smo izgubili 4:1 i svi su mislili da nije to to, ali onda smo odigrali perfektnu utakmicu protiv PSV-a i onda sam odigrao 15-16 utakmica na poziciji zadnjeg veznog. Počeo sam se sve više i više navikavati na zadnjeg veznog, mada najviše mogu da pružim na prirodnoj poziciji stopera".

Opet si na spisku Roberta Prosinečkog, a sada nam slijede dvije utakmice u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo i kakve rezultate možemo da očekujemo?

"Protiv Finske bismo realno trebali očekivati da osvojimo ta tri boda. Mi imamo svjetske igrače, mada treba imati na umu da su Finci jako nezgodni. Ako nešto želimo napraviti, moramo dobiti Finsku. A o Italiji se nema šta pričati, mada nije isto porediti Italiju od prije 10 godina i sada. Oni iako igraju kod kuće, igra će na neke polukontre i na sigurno, ali maju možda i najbolji stoperski par Bonucci - Chiellini. Međutim, imamo Džeku, Pjanića... Uz pravi angažman i podršku velikog broja BiH navijača, možemo se nadati nečemu u Torinu. Imat ćemo veliki motiv da pokažemo najbolje što možemo".

Kakav je osjećaj igrati za BiH?

"Kao dijete sam bio veliki navijač BiH. Prije četiri godine sam sa dresom išao da gledam reprezentaciju u utakicama baraža. Sada, kada sam reprezentativac BiH, mogu samo da se naježim. Nekada sam čekao da igrači izađu na teren i da ih pozdravim, a sada sam ja eto taj koji izlazi na teren".

Šta možeš poručiti mladim ljudima u BiH koji krenu da se bave fudbalom?

"Mislim da svako ima svoje snove. Mogu im samo reći da najviše vjeruju u svoje snove. Naravno, ne možemo svi biti i profesionalni fudbaleri ili šta ja znam, ali mislim uz sve to odricanje i maksimalan pristup, uz malo sreće, sve se može. Ljudi moraju da vjeruju u sebe i da istraju u tome, da se uvijek nadaju onom boljem".