"Posebno pamtim noć u Turskoj, Ćiro nas je tada sve istjerao iz hotela"

Adis Nurković za SportSport.ba

Da je tada poljskom velikanu Wisli rekao 'da', ko zna u kojem pravcu bi otišla karijera Adisa Nurkovića, ali 32-godišnji golman kaže kako je sve bilo s nekim razlogom i da je to valjda bio neki zapisani put.

"Posebno pamtim noć u Turskoj, Ćiro nas je tada sve istjerao iz hotela"
S 32 godine ne razmišlja još o kraju karijere, pamti posebno partiju na Koševu, Ćirin ples na treninzima, najbolje odnose imao s Ibričićem i Džekom
Foto: E. Dindić

Ostvario je dosta toga - dijelio svlačionicu s velikim majstorima, nosio dres svoje zemlje, putovao po svijetu, zaigrao za čak dvije reprezentacije i kada podvuče crtu, ne može da se požali, ali priznaje - najveća greška je bila ta što nije ostao u Wisli.

Danas bivši reprezentativac BiH i Kosova brani za Tuzla City i želi da jednog dana i sam bude trener golmana, a za SportSport.ba je prepričao tok svoje karijere. Od Velike Kladuše i prvih koraka, pa Bihaća i prvog profesionalnog ugovora, preko Požege, Cazina, Vinkovaca, Travnika, Koprivnice, Zenice, Albanije, pa sve do Tuzle. Stotine utakmica u nogama i još više odbrana.

Sutra nas čeka borba za prevlast u Tuzli. Sloboda na Tušnju protiv gradskog rivala iz Simin Hana, pa kakva su očekivanja?

"Ovo je možda najmlađi derbi u Premijer ligi. Možda dolazi malo u lošem trenutku jer su obje ekipe u nekoj krizi rezultata, ali nadam se da ćemo u ovoj utakmici ipak napraviti neki dobar rezultat. Po meni je sve osim poraza dobro za City, a Sloboda igra pred svojim navijačima, imat će motiv više i sigurno pritisak veći, ali u ovakvim utakmicama se nikada unaprijed ne zna pobjednik".

Za grad Tuzlu je ovo dobra stvar?

"U BiH smo imali samo jedan derbi kako treba, a to su Sarajevo - Željo. Tuzla je veliki grad i zaslužuje da ima ovakav derbi. Ima ovdje prostora i talenata za dvije ekipe, a pune tribine za vrijeme derbija svakako su pokazatelj da je dobro što je ovako kako jest".

Jeste li ste dvoumili kada ste dobili poziv iz Tuzle?

"Zadnju godinu sam bio u Albaniji, ali htio sam da se vratim u BiH zbog žene i djeteta. Nisam puno razmišljao, želio sam da budem što bliže kući. Ovo su već neke zalazne godine u mojoj karijeri, pa je bilo poželjno da se vratim u BiH. S Azmirom sam u kontaktu još od kada je bio u Slobodi i na njegov nagovor sam došao. On je jako ambiciozan čovjek, voli sport i to pokazuje ulaganjem novca u ovaj klub. Osjećao sam da sam malo i dužan da prihvatim njegov poziv i sada mi je drago što sam član ovog zdravog sportskog kolektiva".

Fejzić je trenutno prvi izbor na golu i Tuzla City očito nema problema s golmanskom pozicijom?

"S Fejzićem imam kontakt već duže vrijeme, još od Travnika. Mi se dugo znamo, a on je jedan izuzetno fantastičan i golman i čovjek. Imao sam tu nesreću da se povrijedim, a on se dobro pripremio i dobio priliku koju je iskoristio. Također, imamo dobrog trenera golmana Mirsada Dedića, koji se trudi da napredujemo svakog dana. Ovdje vlada zdrava konkurencija, pošto smo mi prije svega pravo dobri prijatelji. I da ja branim umjesto njega, njemu bi, uvjeren sam, isto tako bilo drago".

Najbolji golman u BiH?

"Teško mi je nekog izdvojiti. Fejzić pruža dobre partije i mislim da ima malu nesreću što timu ne ide dobro. Da timu ide bolje i on bi se više istakao i imao bi veću pažnju. Ali evo mogu reći da je Vedran Kjosevski trenutno najbolji u Premijer ligi uz Fejzića".

Bh. reprezentacija je isto dobro popunjena među stativama?

"Šehić i ja smo se dugo družili, mi smo ta ista generacija i drago mi je što je stao na gol. I Begović je jako kvalitetan, mada njega malo slabije znam. Šeha je sada u zadnjem meču pokazao da se može računati na njega i jedan je od najzaslužniji za ove dobre rezultate bh. tima, a dobra stvar je što imamo više tako kvalitetnih golmana".

I sami ste svojevremeno branili za BiH. Poziv Ćire Blaževića teško da se može zaboraviti?

"Nikada to neću zaboraviti. Tada sam igrao u Travniku i nisam to mogao ni da sanjam, iako smo tada i ja i moji saigrači igrali dobro. Nisam iskreno očekivao poziv i kada je on stigao, imao sam neki osjećaj koji ću vječno pamtiti. Mladom golmanu je to bilo nešto posebno, ja i Vasilić smo tada bili sami iz Premijer lige u reprezentaciji i to ipak nešto znači. Ne sjećam se ko mi je javio da sam dobio poziv, ali nisam na prvu vjerovao, mislio sam da se saigrači malo zezaju sa mnom. Kasnije, kada sam shvatio da je ozbiljna stvar, svima nam je bilo drago, prijateljima, mojim roditeljima, meni...".

Ko Vas je posebno dočekao u reprezentaciji?

"U reprezentaciji je tada bio moj najbolji prijatelj i kum Senijad Ibričić. Mi se znamo dugi niz godina, a u suštini smo ta neka generacija. Sve mi je bilo lako uz njega i s njim sam provodio najviše vremena. Uz njega normalno i Edin Džeko, s kojim se čujem i danas dan. Ta generacija je bila zaista jedinstvena i ujedinjena, a Ćiro je to sve znao da motiviše"

Kako se Edin čini privatno?

"Imamo taj neki kontakt još od mladih reprezentacija. Čujemo se baš često, družimo se kada nam je pauza. On je sjajan momak. Hiljadu puta sam rekao, njemu je najteže. Samo se zamislite da ste u njegovoj koži, kada vas svi znaju i svi gledaju u vas, od vas sve očekuju... On je jako društven, uvijek nasmijan, pozitivan..."

Je li bilo urnebesnih situacija s Ćirom Blaževićem?

"Svaki dan je s Ćirom bio šou. Zagrijava nas ujutro na treningu s nekim svojim peslovima. Znao je da baca satove, pa onda nam je pričao neke nevjerovatne stvari koje je radio u reprezentaciji Hrvatske... E da, jednom smo se vraćali iz Azerbejdžana i trebali smo da spavamo u Turskoj. Dogovorili su nam neki hotel, sve nas je čekalo, ali hotel je bio izuzetno neuslovan. Bili smo razočarani što moramo tu da spavamo, a onda je Ćiro sve nazvao, u svom stilu psovao sve redom, a nama naredio da odemo iz hotela i onda smo našli neki drugi. Eto takve neke stvari se ne zaboravljaju".

Mnoge je u BiH poprilično iznenadila vijest kada ste dobili poziv selektora Kosova. O čemu se radilo?

"Tu sam već bio u ozbiljnim godinama. Ni sam ne znam kako se to desilo. Probudim se ujutro, vidim pozive od jednog menadžera, a kada sam ga nazvao, on mi kaže da postoji mogućnost da branim za Kosovo. 'O čemu ti pričaš, pa ja sam branio za BiH', kažem mu, a on mi onda objasni da je to moguće, da je to nova reprezentacija i da joj treba neki iskusan golman. Moja supruga iz Zenice ima porijeklo s Kosova, pa se nekako sve posložilo i na kraju sam dobio papire. Prvu utakmicu protiv Hrvatske bio sam na klupi, a onda sam u kvalifikacijama branio protiv Turske kada se Ujkani povrijedio. Imao sam tu čast da igram pred 40-50 hiljada ljudi u Turskoj. Na kraju mi je drago da se to sve dogodilo i mogu da kažem da se nisam pokajao. Bilo je stvarno čudno sve to, ali ispalo je super. I danas dan se čujem s tim ljudima, čak sam opet kasnije trebao dobiti poziv, ali sam se povrijedio, tako da to je sada prošlost i jedno lijepo iskustvo":

Još jedna reprezentacija...

"Treća reprezentacija? Haha, teško, ali ko zna šta život nosi... Mada, stvarno mislim da je to nemoguće, sada sam već u godinama... Ali sport je pravo bogatstvo, proputuješ mnogo, upoznaš puno ljudi, na kraju krajeva mnogi od toga riješe egzistenciju. Ostaje ti jedna lijepa i pozitivna prošlost. Uvijek nosiš te neke uspomene i lijepe priče".

A da nam ispričate kako ste trenirali sa velikim majstorima dok ste još dječak bili?

"Uh, davno je to bilo. U Celtic sam otišao kao dijete, doslovno. Nije to bila ni proba, više neka Akademija, ali imao sam priliku da treniram sa Samarasom i Gravesenom i to je u tom trenutku djelovalo kao neki film. Jedno odlično iskustvo. Svi znate ko su ta dva čovjek tada bili".

Mallorca i Wisla nisu bili suđeni...

"Ponuda od Mallorce je bila nevjerovatna i neshvatljiva u to vrijeme za nekoga iz Premijer lige. Desilo se da smo dobili Želju 3:2 na Piroti i ljudi s Mallorce su došli da prate nekog igrača Željezničara, a na kraju su mene zapazili. Imao sam tada dobar dan, braio sam neke zicere kod 0:2, na kraju smo dobili i sutradan me zvao menadžer koji se tada brinuo o meni, pa mi je rekao da su ljudi zadovoljni i da hoće da me odvedu. I onda, moj život, pa ja odem kući na otvaranje dvorane u Velikoj Kladuši gdje sam rođen, a onda mi u trećoj minuti pukne ruka. Što se Wisle tiče, slična priča. Tu je bilo praktično sve gotovo, ja sam tamo bio 20 dana i ostalo je samo da potpišem, ali ja sam želio da o tome odlučujuće moj tadašnji menadžer u kojeg sam imao potpuno povjerenje. On je odlučio da je bolje da se vratim i bez sumnje je to moja najveća greška u karijeri. Ko zna šta bi bio kada bi bilo, ali sada se mogu samo prisjećati tih dana. Bilo, prošlo, idemo dalje".

Povrede su imale veliki utjecaj, karijera je mogla da bude i daleko veća.

"Vjeruujte mi, ja sam jako zadovoljan nakon svega. Dao sam puno, ali i puno više dobio. To iskustvo nikada neću da zaboravim i sretan sam u životu, ali istina je da sam imao dosta povreda. Ipak, vjerujem da je Bog dredio da sve to tako treba. Čovjek ponekad razmišlja da li je nešto napravio dobro ili pogrešno, ali eto, ne mogu ni za čim da žalim".

Posebna mjesta?

"Kladuša, jer tu sam se ipak rodio i odrastao, onda Bihać kao grad gdje sam napravio prve korake i koji mi je u srcu, zatim Travnik gdje sam proveo dosta vremena i gdje sam izgradio karijeru, a lijepo vrijeme sam proveo u Zenici. Tamo sam pronašao ljubav života. U svim tim gradovima imam puno prijatelja i poznanika i rado se vraćam u te gradove".

Igrali ste s velikim brojem igrača, a koji su na Vas ostavili najbolji dojam na zelenim travnjacima?

"U svakom klubu je postojao neki koji se izdvajao. Ali sjećam se, prije svih, Alena Mešanovića u Jedinstvu. Nije mi jasno kako nije napravio karijeru, činilo mi se da on s loptom može da napravi doslovno sve što poželi. Od novih generacija to su Ibričić i Džeko, ali to su klase i danas. Imao sam sreću da se družim s takvim igračima i ljudima i to ću moći da pričam i djeci".

Šta Vas je najviše nerviralo kroz karijeru?

"Najviše su me nervirale neke da li namjerne ili ne, ali pogreške sudija, a i tereni na kojima treniramo i igramo. To je sigurno jedan od glavnih problema i razlog što nema više boljih igrača".

Obično kažu da su golmani "ludi", šta kažete na tu konstataciju?

"Nas uvijek smatraju 'ludim', ali samo golmani to razumiju. Golmanska pozicija traži tu neku dozu ludosti, pa zamislite da glavom bukvalno idete na loptu koju neko opali s dva metra i koja može da ide 100 km/h. To je jako preodgovorno mjesto, golmani 90 minuta moraju imati koncentraciju".

Šanse jedan na jedan bile su česte, kako ste se postavljali u tim situacijama, da li je bilo nekada i straha?

"Nema se vremena za razmišljanje. U suštini, to se sve na brzinu izdešava i misli su daleko od toga i samo gledate da što bolje reagujete. Isto tako, bude situacija da se u zadnjoj minuti desi penal ili slobodni udarac, pa u momentima pomislite šta ako sada padne gol i slično, ali to je sve satavni dio života i sporta".

Posebna partija?

"Po meni utakmica na Koševu s Čelikom protiv Sarajeva je posebna. Tada smo igrali prvo kolo, Vlado Jagodić nas je pripremio za puni stadion i dobru atmosferu, a Čelik se tada bio malo izdigao iznad onog što je bio godinama unazad. Ja sam branio dobro, odbranio sam nekako laktom Hadžiću udarac i na kraju smo osvojili vrijedan bod. Sjećam se i penala koje sam imao u karijeri, pa opet nekih odbrana, pa kada sam Slobodi odbranio tri penala zaredom... Branim od 15. godine, svašta sam prošao".

Šta nakon karijere?

"Nadam se da će to biti nešto kroz sport. Iskreno, bilo bi mi žao da sve ovo što sam naučio od raznih trenera ne prenesem dalje na mlađe igrače. Razmišljao sam da upišem neku trenersku školu za golmane. Fanatik sam, ali ne bih ipak volio da budem trener čitave ekipe, već samo golmana. Volio bih jednog dana da o meni pričaju kao što ja sada pričam o svojim trenerima".

Nazire li se kraj ove pustolovine?

"Jedan dan se probudim i kažem da je to to, a onda se drugi dan probudim i pun motiva govorim da je ovo najljepša stvar u životu, osjećam se dobro i bilo bi mi žao da bude kraj. Pokušat ću što duže braniti, koliko god mi tijelo to dozvoli. Kada osjetim da više ne ide, odustat ću".

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Komentari (1)

Adis Nurković zvani Linda, dobar momak uvijek bio.

IzgubljeniSlon
Ostalo još 1500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.