Posljednji pozdrav fudbalskom besmrtniku
Mnogi su pokušavali igrati poput njega, ali samo je jedan Ronaldinho Gaucho - čovjek kojem su se klanjali i protivnici.

Ronaldo de Assis Moreira - Ronaldinho

Posljednji pozdrav fudbalskom besmrtniku · Kolumna

J. Murselović, foto: EPA

Kada je Hugh Jackman umirao u filmu “Logan”, posljednjem dijelu trilogije o Wolverineu i, vrlo vjerovatno, jednom od najboljih filmova o superherojima, publika je ostala u čudu. Kako je moguće da Wolverine umire? Zar je to to? 

No, postalo je barem nijansu lakše znajući kako će Laura naslijediti Logana i nastaviti tamo gdje je on stao – izudarati, rasporiti i uništiti sve one koji to zaslužuju. Wolverine, iako nije najjači X-Men, sigurno je najpopularniji. Uostalom, prvi je dobio zaseban film. Antiheroj koji se vratio na pravi put i koji svakodnevno razbija zlikovce te tako pokušava ispraviti brojne greške iz prošlosti. Kako ga ne voljeti?!

Da postoje X-Meni u svijetu fudbala, vjerovatno bi Professor X bio Guardiola (ćelavost nije jedini argument), Mourinho bi utjelovio lik Magneta, a neponovljivi Ronaldinho bi sigurno bio Wolverine. Ronaldinho nije antiheroj; naprotiv, on je više od heroja. Neponovljiv, besmrtan, simpatičan, stvoren da bi narodu još više približio najvažniju sporednu stvar na svijetu – fudbal.

Prava fudbalska magija

Nevjerovatni driblinzi, “no-look” pasovi, ples s loptom, postizanje fenomenalnih golova, primanje lopte leđima, izgledalo je tako lako u režiji Ronaldinha. Notu jednostavnosti pojačavao je svojim zaraznim osmijehom. Uživao je na terenu. Igrao je fudbal i bio masno plaćen da radi ono što voli. Uživao je i van terena. Izlasci, karneval, djevojke, alkohol.

Vjerovatno mu je to bio izduvni ventil (kao uostalom i većini Brazilaca koji dođu u Evropu i zarade milione od fudbala); tu je pokazao da je samo čovjek od krvi i mesa. Poziv noćnih izlazaka bio je jači od poziva dnevnih treninga. Da li bi duže trajao da je više pažnje posvećivao pravilnoj ishrani i treninzima?! Možda i bi. Ali, postavlja se pitanje da li bi uživao u tome?! Da li bi nosio (prokleti) osmijeh na licu prilikom izvođenja novog mađioničarskog trika?

Ronaldinho (Ronaldo de Assis Moreira) je karijeru započeo u Gremiu. Iako je i u mlađim kategorijama važio za fenomenalnog driblera, pažnju na sebe skrenuo je driblingom kojim je osramotio bivšeg kapitena Brazila, Dungu. Za tri sezone provedene u brazilskom klubu, Ronaldinho je postigao 72 gola. Primijetili su ga evropski velikani, a problem sa dobijanjem radne dozvole bio su razlog zbog kojeg nije potpisao za Arsenal. No, te 2001. godine ipak je došao u Evropu i to u klub u kojem je zvjezdani status imao bivši selektor Bosne i Hercegovine, Safet Sušić. Došao je u Paris Saint-Germain.

Tamo je zatekao još jednog velemajstora s loptom, Jay-Jay Okochu. Ronaldinho je obožavao Okochu i njegove vještine s loptom. U Nigeriji kruži priča kako je upravo Okocha naučio Ronaldinha mnogim potezima. Poznavajući Okochu i njegove vještine, možda i ima istine u ovim pričama. Iako su samo jednu sezonu proveli zajedno u PSG-u, Ronaldinho je uvijek naglašavao kako je Okocha “desetka” kojoj se oduvijek divio. Nakon što je Okocha napustio Park Prinčeva i potpisao za Bolton, Ronaldinho je preuzeo njegovu desetku i nastavio uživati na terenu. U Parizu i dan danas prepričavaju njegov pogodak protiv Guingampa. Pojavljivao se u noćnim morama igrača Nantesa i Marseillea.

Uživao je i van terena do te mjere da je izazivao glavobolje tadašnjem treneru Luisu Fernandezu. Kada ga je Fernandez htio kazniti, umiješala se uprava. Smatrali su da Ronaldinho mora imati svu slobodu, kako na terenu tako i van njega i nisu mu željeli uništiti duh. Fernandeza je, nakon užasne sezone u kojoj PSG nije izborio evropska takmičenja, zamijenio naš Vahid Halilhodžić koji je znao kako treba sa Ronaldinhom. U prijevodu, što dalje od Parka Prinčeva, to bolje. PSG je u to vrijeme plaćao i Ronaldinhovog vrtlara, a kada je Brazilac saopćio da želi otići, Vaha je trljao ruke znajući kako će imati jedan problem manje.

Lakoća igranja

Tadašnji predsjednik Barcelone, Joan Laporta, obećao je navijačima kako će dovesti velika fudbalska imena na Camp Nou stadion. Obećao im je Beckhama koji je na kraju završio u madridskom Realu. No, na kraju su doveli igrača koji je, uz dužno poštovanje prema Beckhamu, rođen za Barcelonu, koja je u prošlosti bila “slaba” na Brazilce (Romario, Ronaldo, Rivaldo).

Ronaldinho je u Barceloni imao status boga. Bio je svemoguć na terenu. Elastico (potez po kojem je prepoznatljiv i koji je “posudio” od Rivelina), rabona, pasovi bez gledanja i dječački osmijeh bili su neizostavan folklor na Barceloninim utakmicama. Uživao je u tome. Svaki njegov potez bio je čaroban; nestvaran. Mogao je šta je htio. Slobodne udarce je doktorirao, postizao je golove šutajući i preko i ispod živog zida. I sve to uz osmijeh koji je davao poseban šarm svakom njegovom potezu. Nakon pogotka, obavezno je slijedilo “telefoniranje”. Njegova proslava pogotka. S kim je telefonirao? S višim silama? Doduše, u tom trenutku, on je bio ta viša sila. Barcelonine utakmice gledale su se najviše zbog njega; znalo se da će izmisliti nešto. Na Stamford Bridgeu izmislio je gol. Plesao je oko lopte, lomio kukovima, a onda iz koljena postigao prelijep pogodak ostavivši nijemim Cecha, Carvalha, Terryja i Mourinha. Umjetnost. Fudbalski tereni bili su Ronaldinhovo platno, a svaki potez i(li) pogodak pravo remek-djelo.

Ljubav koju je imao prema fudbalu bila je proporcionalna ljubavi koju su navijači imali prema njemu i njegovom fudbalu. Kad je Barcelona na Santiago Bernabeu razbila Reala, Ronaldinho je dobio ovacije cijelog stadiona. Najljući rivali odali su mu počast, ustali i zapljeskali nakon što je Ronaldinho “slomio” Ramosa i postigao gol nemoćnom Ikeru Casillasu (kad smo već kod Ikera, na lijep način pozdravio je Ronaldinhovo penzionisanje). Noseći dres Barcelone, dvaput je bio proglašen za najboljeg igrača na svijetu, osvojio je sve što se moglo osvojiti. Imao je priliku gledati razvoj Messija iz prvih redova. Učio ga je (srećom, samo onim fudbalskim stvarima) kao što je njega učio Okocha.

Ono što je Ronaldinho radio ne može se opisati riječima. Te godine u Barceloni bile su posebne. Magične. A onda... Onda je jednostavno prestalo biti magično. Napustio je Barcelonu i otišao u Milan da igra sa Nestom, Gattusom i Maldinijem; igračima koje je izluđivao kad je igrao protiv njih. I u Milanu je igrao, driblao, postizao golove, “telefonirao” i nosio osmijeh. No, nije to bilo ni izbliza kao u Barceloni. Sve više je uživao u noćnim provodima, a sve manje na terenu. Vratio se u Brazil gdje je narednih pet sezona proveo igrajući za Flamengo i Atletico Mineiro.

Igrao je i u Meksiku, da bi se opet vratio kući u Brazil, ovoga puta nastupajući za Fluminense. Na momente je znao podsjetiti na onog “starog”, svemogućeg Ronaldinha. No, ti momenti bili su sve rjeđi i rjeđi.

Ronaldinho je u 37. godini odlučio reći zbogom aktivnom bavljenju fudbalom. Iako je njegova zvijezda prestala sijati punim sjajem, Ronaldinho je fudbalu dao toliko toga. Mnogo više od trofeja, golova i asistencija. Fudbalu je dao duh. Zbog Ronaldinha su djeca (a i stariji) vježbali driblinge i zamišljali kako na isti način lome protivnike kao što je to činio Ronaldinho u tri nezaboravne sezone u Barceloni. S loptom je mogao sve, a upravo tako si je i kupio fudbalsku besmrtnost. Kao što će legenda o Wolverinu vječno živjeti, tako će živjeti i legenda o Ronaldinhu, fudbaleru koji je, kad je htio, mogao učiniti sve. Sve.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi