Rayo, radnička klasa i antifašizam · Riječ, dvije...

Nekadašnja općina u Španiji, danas velika četvrt Madrida u kojoj živi oko 300.000 ljudi, Vallecas, dom je španskog kluba Rayo Vallecana, po sportskim uspjesima "malog", no po mnogo čemu drugom, jednog od najvećih španskih klubova.

Rayo Vallecano osnovan je daleke 1924. godine, a kako je fudbal bio uvijek više od igre te je od njegovog osnivanja usko povezan sa politikom, tako su i navijači ovog kluba, ponajviše zbog mjesta u kojem je osnovan, uvijek jasno iznosili svoje političke stavove - lijevo orijentisane.

Oduvijek siromašno naselje, koje je u vremenu osnivanja kluba imalo status općine, bilo je plodno tlo za djelovanje brojnih sindikalnih i radničkih organizacija. Dvadesetih godina prošlog stoljeća u jednom od tih sindikata u Vallecasu bio je aktivan i učitelj Amos Acero, koji se 1920. godine priključio Socijalističkoj radničkoj partiji Španije, a desetak godina kasnije nakon što je ukinuta Kraljevina a Španija proglašena Republikom, postao je prvi demokratski izabrani gradonačelnik Vallecasa.

U tom periodu, odnosno iste godine kada je Acero stupio na dužnost osnovan je i Radnički fudbalski savez koji je amaterskim ekipama omogučio kontinuirano odigravanje utakmica, a tom savezu pristupio je i klub osnovan 1924. godine pod punim imenom Agrupacion Deportiva El Rayo.

Iako u tim godinama nije imao nikakvih uspjeha upravo će one oblikovati današnji Rayo Vallecano. Naime, 1936. godine nakon što su Francisco Franco i njegove falange izvele puč počeo je građanski rat između antifašističkih republikanskih snaga i Francovih fašista koji su imali podršku od vladara Italije i Njemačke, Mussolinija i Hitlera. Vallecas, po svojoj "prirodi" stao je na stranu antifašističkih snaga, a kako se nalazio na putu iz Madrida za Valenciju imao je i veliki strateški značaj. U Vallecas su se u jednom trenutku sklonili članovi republikanske vlade, pa je od strane fašista često bombardovan i gotovo skroz uništen.

Francova diktatura koja je trajala od 1936. do 1975. godine nije uspjela promijeniti političku volju stanovnika Vallecasa koja je prenesena i na sam klub koji se elitnog ranga španskog fudbala dokopao dvije godine nakon Francovog odlaska. Dobijao je Rayo na svom terenu u toj premijernoj sezoni i španske velikane Barcelonu, Real, Atletico Madrid, Valenciju i Sevillu pa je dobio i nadimak "Metagigantes" (ubojica divova).

Međutim, nije se dugo Rayo zadržao u elitnom rangu. Nakon tri sezone ispao je iz društva najboljih, pa se opet vraćao, pa ispadao. Pravi primjer "jojo kluba" (velike oscilacije u rezultatima).

Bukaneros - mnogo više od navijača

Svjetsko prvenstvo održano je u Španiji 1982. godine i upravo je takmičenja najboljih selekcija na svijetu u Španiji donijelo ekspanziju ultras grupa. Deset godina nakon Svjetskog prvenstva osnovana je navijačka grupa Bukaneros.

Radi se o najvjernijim navijačima Raya, koji zastupaju i promoviraju radikalno lijeve ideje, a prema količini političkih aktivnosti Bukanerosi su i danas na samom vrhu navijačke scene.

Neumoljivi su borci protiv komercijalizacije fudbala i ponose se antikapitalističkim, antirasističkim i antihomofobnim stavovima, a sve to zahtjevaju i od kluba. Njihove stavove podržavaju i oni navijači koji ne dolaze na navijačku tribinu i ponosni su na Bukanerose.

Na tribini na kojoj se nalaze često ističu transparente sa porukama, a svakako je najpoznatiji oni na kojima piše: "Rayo, radnička klasa i antifažizam", te "Siromašni, ali ponosni". Simpatije velikog dijela javnosti stekli su i u svojoj borbi protiv zabrane pobačaja kada su na domaćim utakmicama isticali transparent na kojem je stajalo: "Dalje od naših tijela", a veliku podršku daju i izbjeglicama koje stižu u Evropi. Transparent na kojem piše "Niko nije ilegalan" i danas se može vidjeti na tribini na kojoj se nalaze Bukanerosi.

Zapravo, nevjerovatna je ta povezanost navijača i zajednice, a mnogobrojni su primjeri koji Rayo izdvajaju od ostalih klubova. Samo oni najzagriženiji ljubitelji fudbala sjetit će se Willyja Agbonavbare. Radi se o nekadašnjem golmanu nigerijske reprezentacije i Raya Vallecana. Za klub iz Vallecasa branio je šest godina, a imao je nevjerovatnu podršku od Bukanerosa. Po završetku karijere supruga mu je teško obolila i na njeno liječenje je potrošio sav novac zarađen u karijeri. Supruga mu je preminula, a on je za život nastavio zarađivati radeći kao portir na madridskom aerodromu Barajas. Nažalost, i on se ubrzo razbolio i preminuo je u 48. godini. No, klub i navijači nisu ga zaboravili pa tako danas jedna od tribina Estadia Vallecasa nosi njegovo ime. Ali, ni to nije sve, odnosno iznad ulaza na tu tribinu nalazi se njegova slika sa natpisom: "Nikada nećemo zaboraviti kako si branio La Franju i tvoju borbu protiv rasizma".

Svoju povezanost navijači i fudbaleri Raya pokazali su i na slučaju penzionerke Carmen Ayuso. Naime, ova vatrena navijačica kluba iz Vallecasa trebala je biti deložirana iz svog stana. Bukanerosi nisu mnogo čekali. Odmah po dobijanju tih informacija krenuli su u akciju, a na jednoj od utakmica istakli su transparent na kojem je stajalo. "Izopačena država deložira, radnički kvart se solidarizira. Carmen ostaje." Lijevo orijentisani dio Španije bio je oduševljen ovim potezom natrenih navijača Raya, koji su zajedno sa igračima prikupili novac kako bi Carmen ostala u svom domu.

Svoje političke stavove Bukanerosi su istakli i 2017. godine kada su iz kluba najavili da su potpisali ukrajinskog napadača Romana Zozulyju koji je pola godine prije stigao iz Dnipra u Betis. Prilikom dolaska fotografisan je na aerodromu u Sevilli u majici sa logom jedne od neonacističkih ukrajinskih paravojnih organizacija. Došlo je do velikog potlitičkog skandala u Španiji, uključila se i ukrajinska ambasada, no Bukanerosi nisu popuštali. "Vallecas nije mjesto za naciste" stajalo je na transparentima koji su se pojavili na ulicama i tribinama. Uprava kluba nije imala izbora, ugovor je raskinut prije nego što je Zozulya obukao sveti bijeli dres sa crvenom prugom.

Sukobi s vlasnikom

Većinski vlasnik Raya danas je Raul Martin Presa, koji za razliku od navijača i zajednice, gaji desničarske ideje pa su Bukanerosi često sa njim u sukobu koji je kulminaciju imao u 2020. godini kada je Presa na meč sa Albaceteom u jednu od loža stadiona doveo specijalne goste, Santiaga Abascala i Rociju Monasterij, čelnike ekstremno desne stranke Vox.

Takav potez izazavao je bijes kod Bukanerosa koji su na narednim utakmicama isticali transparente na kojima je između ostalog stajalo: "Srami se predsjedniče" i "Prešao si sve granice koje si trebao preći u svojoj utrci prema moralnoj bijedi".

Presa je optuživan i za seksistički tretman kada su igračice Raya iznijele podatak da su auktuelnu sezone započele bez ugovora, a našao se na meti kritika Bukanerosa i lokalne zajednice zbog toga što je u jednom intervjuu iznosio laži vezane za samu četvrt.

On je istakao da je tokom odrastanja išao trenirati na terenima u Pozo del Tío Raimundu (dio Vallecasa) preskakajući šprice koje koriste ovisnici. Odgovor nije dugo trebalo čekati, a navijači i stanovnici Vallecasa su tražili do njega "više poštovanja, više obrazovanja i bolje manire".

Kako je crvena pruga dospjela na bijeli dres?

Od svog osnivanja 1924. godine fudbaleri Raya su potpuno bili odjeveni u bijelo. Sve do 1948. godine kada su se čelnici ovog kluba pritisnuti finansijskim poteškoćama sastali sa čelnicima Atletico Madrida.

Razgovarao se o saradnji dva kluba i na kraju je dogovor postignut. Nekoliko igrača Atletica u sklopu dogovora je stiglo u Rayo, a navodno je stigla i određena finansijska podrška, no čelnici Atletica su imali jedan uslov.

Tražili su da Rayo na svoj potpuno bijeli dres, veoma sličan Realovom, uvrsti jedan crveni detalj. Čelnici kluba iz Vallecasa su dugo "vagali", no odlučili su prihvatiti ponudu. Na dres su stavili crvenu prugu po uzoru na tada jedan od najboljih klubova na svijetu, argentinski River Plate.

Ugovor između Atletica i Raya trajao je samo godinu dana, no klub iz Vallecasa odlučio je na dresu da zadrži crvenu prugu.

Bolić, Baljić, Granov

U skoro 100-godišnjoj historiji dres Raya Vallecana nosilo je nekoliko ozbiljnih igračkih imena (Diego Costa, Toni Polster, Bolo, Michu, Saul Niguez, Jose, Luis Veloso, Raul Bravo...), ali i tri bosanskohercegovačka fudbalera. Radi se o Elviru Boliću, Elviru Baljiću i Emiru Granovu, a najveći trag u klubu iz Vallecasa ostavio je Bolić.

Bola je zapravo bio dio rezultatski najuspješnije generacije Raya koja je stigla do četvrtfinala Kupa UEFA. Bola je u Rayo stigao 2000. godine, a sezonu ranije klub je zahvaljujući Fair playu osigurao nastup u Kupu UEFA.

Svoj jedini izlet u Evropi započeli su kvalifikacijskim mečem protiv Constel·lacio Esportiva iz Andore. U dvije utakmice Rayo je slavio sa ukupnih 16:0, a čak pet pogodaka postigao je Bolić.

U 1. kolu su sa ukupnih 2:1 savladali Molde, u 2. su zahvaljujući golu u gostima bili bolji od Viborga (1:2 i 1:0), da bi u 3. uz pogodak Bolića sa ukupnih 2:0 savladali moskovski Lokomotiv. U osmini finala su bili bolji od Bordeaxa (6:2 ukupno), da bi ih u četvrtfinalu zaustavio kasnije finalist Alavaes (4:2 ukupno).

Popualrni Bola je za klub iz Vallecasa odigrao ukupno 108 utakmica u tri sezone i pritom je postigao 23 pogotka uz dvije asistencije. I upravo nam je Bolić govorio o fenomenu Raya, toj povezanosti zajednice, navijača i kluba.

"Sve što se piše o toj povezanosti je tačno. Za mene jedan od ljepših perioda, kako životnih tako i fudbalskih. Klub je u tom periodu kada sam igrao doživljavao neke najbolje momente u bogatoj historiji i doista sam sretan i ponosan što sam bio dio tog kolektiva", istakao je Bolić za SportSport.ba.

"Vjerujte mi da sam bio iznenađen sa svim što sam, da tako kažem, zatekao kada sam potpisao za Rayo. Atmosfera na tribinama je na svakom meču fenomenalna, tu se osjeti ta nevjerovatna povezanost. Teško je pronaći takvo mjesto, Vallecas je blizu Madrida, uslovi su odlični. Ne znam, fasciniran sam i Vallecasom i klubom, a i navijačima. Odnos zajednice, ljudi prema klubu je nešto što mi je i danas teško opisati. Ljudi jednostavno vole klub, žive za njega. Nije bilo nekog opterećenja. Klub je poseban, nije spcefičan, mislim na to kakvi su klubovi danas, a ima nešto posebno", zaključio je Bolić.

Na kraju treba dodati, da će Rayo i u aktuelnoj sezoni voditi grčevitu borbu za ostanak u društvu najboljih, a oni pravi ljubitelji fudbala će sasvim sigurno s mnogo pažnje pratiti rasplet u Primeri i navijat će za klub iz Vallecasa.