Sarri - Godo kojeg nije vrijedilo čekati i Don koji to nije mogao biti

Uvod, netipičan za tekstove, ali proizlazi iz književnog ostvarenje pisca Samuela Becketta "Čekajući Godota", te je zapravo dijalog između Vladimira i Estragona koji čekaju misterioznog lika Godota. koji treba da dođe, a nikako da dođe.

Slično je i s Juventusom. I Ligom prvaka. Koja nikako da dođe. Ali se zna da postoji, da se može doći i blizu, čak i vidjeti trofej. Ali dugo vremena ne može da se dodirne.

Zadnji koji je u tome uspio bio je Marcelo Lippi, a nakon njega pokušavali su mnogi: Ancelotti, Capello, Deschamps, Ranieri, Conte, Allegri i Maurizio Sarri.

I bili se blizu. Pet izgubljenih finala od posljednjeg osvajanja. Nakon dva poraza u dva finala pod vodstvom Massimiliana Allegrija Juventus je odlučio da to mjesto ponudi Mauriziju Sarriju. Treneru koji je svoj prvi trofej u karijeri osvojio tek prošle godine, kad je s Chelseajem osvojio Evropsku ligu.

Možda su u službenim prostorijama tima iz Torina željeli da isprobaju novu krv na klupi, nekog ko je željan uspjeha kao i oni sami, no uspjeh u Juventusu nije uspjeh kao u nekom drugom klubu. Cilj je jedan. Liga prvaka. Liga je i onako već godinama unazad osvajana i prije početka prvog kola, a u kupu se daje i prilika drugim momčadima. I neosvajanje iste je neuspjeh. Svake godine sve veći i veći.

Drugim trenerima, nekom Jurgenu Kloppu, Pepu Guardioli, Zidaneu bi se ispadanje od Lyona i oprostilo, no Sarriju se nije moglo.

Naravno, uzeo je Talijan talijanski ligu, ali uz dosta muke, a da su u nebesko - plavom dijelu Rima imali više sreće možda je ne bi uzeo. Ni u Laziju ne znaju kako su veliki broj utakmica ispustili i propustili da se okrune titulom prvaka Italije.

Sarri je tako digao svoj drugi karijerni trofej, no ni u jednom trenutku nije ulijevao povjerenje da može nešto više. Da je on Godot kojeg su u Torinu čekali da dovede onog drugog Godota, pa da se njih dvojica u maniru starih rimskih careva pompozno ušetaju u Torino, ne u Rim, jer u gradu poznatom po proizvodnji FIAT-a podugo caruju talijanski vladari fudbala.

On je izgledao kao neko ko čeka da sudija odsvira 45 minuta, da otrči u svlačionicu, nervozno zapali cigaretu i pita: "Šta ćemo?", a nakon 90 minuta uradi isto, samo što umjesto pitanja šuti, gleda u oblake dima koji se stvaraju pred njegovim očima, vjerojatno i sam znajući da svaki taj dim predstavlja i odlazak povjerenja igrača, navijača i kluba u njega.

I kako takav čovjek, čovjek koji ne može da ode na Wikipediju i pokaže šta je uradio u karijeri, šta je sve osvojio i koga je vodio da ima poštenje od Ronalda, Pjanića, Buffona i ostalih fudbalera. Oni jesu profesionalci i ispunit će sve zahtjeva koji se pred njih postave i neće reći "ne", ali na terenu će to izgledati bezidejno, bez ideje i želje.

Tvrdoglavi Don

No, digao se Sarri kao trener u rangovima talijanskog fudbala. Kao neki mafijaš sa Sicilije koji od čovjeka za najgluplje i najsmješnije poslove postaje član šire obitelji, pa uže, da bi u Chelseaju postao 'consigliere', a u Juventusu je za krunu karijere trebao da postane 'don'.

Sarri nije postao 'don', a Juventus nije postao njegova obitelj kojom će rukovoditi do svoje smrti, pa čak i kad je napusti.

Sarri je došao sa svojim idejama, svojim načinom vođenja ekipe iz vikenda u vikend izazivao je bijes navijača Juventusa. Njegov sarriball nikad nije u potpunosti zaživio, nije želio da taktiku igre podredi glavnoj violini tima Ronaldu, mada na terenu su često igrači sami donosili odluku da se okrenu baš njemu.

Sve se to odlično vidjelo u petak, kad je u Torino stigao Lyon braneći veoma mršavih 1:0 iz prve utakmice. No, Depay je golom vjerovatno i ono malo dobre pripreme što je Sarri dao igračima za ovaj susret bacio kroz prozor. Igrači nisu znali šta i kako. Više od njih se pogubio i sam trener. Upute koje su stizale s klupe bile su nejasne i loše, te su se igrači okrenuli vođama na terenu. Ronaldu i Pjaniću. Njih dvojica uspjeli su skupa da kreiraju opasnosti pred golom gosta, te se činilo da će Juventus ipak doći do preokreta kad je Ronaldo sjajno pogodio u 60. minuti. I tad se činilo da će ipak pobjednički mentalitet svih u Juventusu, te onaj tipični talijanski koji je svakom klubu s Čizme utkan u DNA presuditi, te da će Stara dama ipak u četvrtfinale.

No, to se nije desilo, svakim trenutkom Juve je postajao sve gori i gori, bez želje, bez vjere i bez nade. Moguće je da su znali da i ako prođu Lyon s Sarrijem na klupi nemaju šta tražiti u Lisabonu.

Obitelj Juventus nije dugo čekala da pronađe novog potencijalnog dona. Stari je eliminiran, te je potrebno pronaći  nekog iz obitelji.

Kao i o "Kumu", nakon što je Don Corleone ranjen novi vođa se za spas morao tražiti unutar porodice, pa je i preskočen "consigliere" Tom Hagan, kao neko ko nije sposoban da u najcrnjim danima obitelji Corleone preuzme vodstvo, te je to mjesto pripalo Michaelu. Osobi van tog života, ali s dubokim razumijevanjem, inteligencijom i znanjem za mafijaške stvari.

I Agnelli se okrenuo opcijama unutar vlastite kuće, te je za nasljednika, za pravljenje evropski moćne obitelji okrenuo Pirlu.