Selektor za treću generaciju bh. fudbala

Oni malo stariji znali su šta ih očekuje, no svejedno su ponovo željeli čuti priče o velikoj i neuništivoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji.

Raspadom bivše Jugoslavije sa scene u Bosni i Hercegovini je i "nestao" 22. decembar, no spletom raznih okolnosti ponovo se s velikim nestrpljenjem očekuje, bar među ljubiteljima fudbala "jedne i jedine".

Zašto 22. decembar? Za taj dan zakazana je sjednica Izvršnog odbora Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine na kojoj bi se trebao, kažemo trebao, izabrati novi selektor našeg fudbalskog nacionalnog tima. Svečanosti kao prije 30-ak godina neće biti, no nismo sigurni da se govori neće uvježbavati, da li od čelnika FSBiH ili od strane Seada Kajtaza i Zvjezdana Misimovića, članova Komisije za izbor selektora. Koga god da članovi Komisije predlože, a IO izabere, napravit će grešku jer su ionako podijeljene stanovnike ove zemlje uspjeli još više podijeliti. Jedni su za ovog, a protiv onog, dok su drugi za onog, a protiv ovog tako da budućeg selektora, kako god se zvao, na samom startu očekuje težak zadatak.

Bivši selektori kao tampon zona FSBiH

Izbor selektora fudbalske reprezentacije pokazaće da li su u članovi IO uopšte svjesni problema koji kucaju na vrata krovne kuće bh. fudbala i situacije u kojoj će se naš reprezentativni fudbal sasvim sigurno naći ukoliko se ne napravi drastičan zaokret strategije.

Podsjetimo, od samostalnosti BiH pa do danas bosanskohercegovački fudbal obillježile su dvije generacije igrača. Prva je ona naslijeđena iz Jugoslavije. Igrači su to koji su prošli ex-Yu školu fudbala i već imali kvalitetne karijere kada je rat počeo. Tada smo okupili ono što se okupiti moglo i htjelo i krenuli u stvaranje reprezentacije. Sama činjenica da smo se kao Bosna i Hercegovina pojavljivali na utakmicama bila je uspjeh i iako smo sanjali više, to je u datom trenutku bilo dovoljno.

Ex-Yu škola je vremenom ostarila, a nakon Bolića, Konjića, Hibića, Šabića, Glavaša, Salihamidžića i Barbareza došlo je vrijeme da tražimo nove talente. Našli smo ih najvećim dijelom u dijaspori. Djeca koja su pobjegla pred plamenom rata u srcu su nosila Bosnu i Hercegovinu, a u glavi i nogama njemačku, francusku, američku pamet i vještinu. Uz Edina Džeku i još samo pokoji bljesak iz domovine, dijaspora je nosila bh. reprezentaciju na terenu. Na klupi reprezentacije raseljenih dječaka smo po pravilu imali provjerena igračka imena iz starog vremenam onog kada se svečano obilježavao Dan Jugoslovenske narodne armije. Teško se oduprijeti utisku da je njihova najveća prednost bilo veliko i časno ime, a u službi tamponu koji štiti FSBiH od negativnih komentara o neznanju i nestručnosti, nego što ih je u prvi plan izbacio taktički i strateški plan napretka reprezentacije.

Smajlović, Baždarević, Sušić, pa izuzetak koji potvrđuje pravilo Ćiro Blažević, prije njega Kodro... Zajednički imenitelj je velika igračka karijera, a ne veliki trenerski uspjesi, koja ih je učinila idealnim kandidatom za selektora bh. reprezentacije.

Sada, međutim, dolazi novo vrijeme i neminovna je smjena generacija – treća od nastanka bh. reprezentacije. I ovaj put gledaćemo prema dijaspori, ali teško da će dijasporski mladići oni koji su rođeni u EU deset godina nakon što su njihovi roditelji tu preselili sa prokletog Balkana sa nekim posebnim žarom gledati prema nama. Teško ćemo pronaći jednog novog Miralema Pjanića koji može igrati za Francusku, ali bira Bosnu i Hercegovinu ili novog Asmira Begovića koji BiH voli više od Kanade.

Izbora nemamo, moramo kopati po svom dvorištu

Ovaj put, želimo li nešto napraviti, moraćemo kopati po svom dvorištu. A želimo li izvaditi nešto više od raspale papuče, moraćemo prvo da preoremo, onda pospemo gnojivo, moraćemo posaditi i zalijevati. Međutim, prije svega, moramo shvatiti da imamo vlastito dvorište. Upravo to će biti prvi i najveći zadatak novog selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine kako god se on zvao. Ako ćemo uopšte razmišljati o budućnosti, novi selektor moraće prvo da nas natjera da se suočimo sa realnošću sadašnjosti, a ukoliko uspije posijati kvalitetno sjeme na naše, domaće tlo u prvom kvalifikacijskom ciklusu, moći će se to smatrati itekakvim uspjehom.

Ko nije shvatio do sada, govorimo o Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Da, o onim blatnjavim livadama na kojima igra 90% budućih reprezentativaca naše zemlje. Htjeli mi to priznati ili ne, sa tih oranica ćemo neminovno brati najbolje izdanke za reprezentaciju. A na IO je odluka da li ćemo koliko-toliko početi na vrijeme sa radom ili ćemo se sa surovom istinom suočiti tek u trenutku kada nas opali po nosu.

Naravno, možemo se sakriti iza još jednog velikog fudbalskog imena i nadati se čudu. Ako se čudo desilo Papetu, onda se može desiti i novom "Papetu". A ukoliko se čudo ne desi, lako ćemo i novog "Papeta" popljuvati, on je kriv jer ne zna, a nije kriv onaj ko ga je postavio za selektora u trenutku kada ga nijedan evropski prvoligaš nije želio ni za pomoćnog trenera na svojoj klupi i pored impresivne igračke karijere.

A možemo i razmišljati o budućnosti. Pronaći osobu koja konačno živi u Bosni i Hercegovini i kojoj potraga za budućim reprezentativcima u vlastitoj avliji neće zavisiti od gužve na putu ka aerodromu. Možemo pronaći osobu koja zna kako stoje stvari u Savezu ili ako baš hoćete državi. Od krucijalnog značaja može biti to poznavanje situacije, no pitanje je da li takva osoba odgovara bh. fudbalskim moćnicima.

Da bismo za budućnost u Premijer ligi BiH imali igrače za reprezentaciju, moraćemo promijeniti i način rada u bh. klubovima. Klubovi će morati pronaći svoj interes u proizvodnji igrača u vlastitim pogonima umjesto dovođenja isluženih polovnjaka iz Srbije i Hrvatske. Para vrti gdje burgija ne može, pa da bi se to desilo, klubovi će morati naći finansijski interes u proizvodnji igrača, a to je moguće jedino ukoliko imaju realnu nadu da će selektor reprezentacije zapaziti nekog njihovog mladog igrača i to dok igra za bh. klub, a ne tek kada ode "preko grane" u redove tamo nekog prosječnog kluba. Moraće i tom igraču pronaći odgovarajuće mjesto u svom timu, te mu tim potezom udesetostručiti cijenu na tržištu.

Tako je, iako će opštenarodnim masama zvučati nepopularno. Igrači se moraju (nastaviti) prodavati preko reprezentacije, ali u budućnosti bi od toga trebali zarađivati Sarajevo, Sloboda, Zrinjski, Široki, Željezničar, Borac... a ne Ferencvaroš, Dinamo, Hajduk...

Bliži se 22. decembar, odgovornost na članovima Izvršnog odbora, bez obzira što su je nevješto pokušali prebaciti na svjetske putnike Kajtaza i Misimovića, je ogromna. Prije svega na članovima iz reda bošnjačkog korpusa koji po nepisanom pravilu biraju selektora, a ovaj put nemaju pravo na grešku. Sve je u njihovim rukama, sudbina bosanskohercegovačkog fudbala možda i kao nikada prije, zavisi od ovog izbora.