Spasa nam nema, propasti nećemo

Možda ne veće i nevjerovatnije od pojedinačnog osvajanja Wimbledona Gorana Ivaniševića, jedinog čovjeka kojem je to pošlo za rukom sa wild cardom, ali globalno značajnije i marketinški višestruko isplativije.

Možda nema dovoljno lijekova u bolnicama, možda je i tamo najisplativije biti kriminalac, mirovinski fondovi sve su tanji, a javni dug sve veći, ali Hrvatska je sportska velesila. To je naprosto fakat, činjenica kao i ove prethodne.

Dojučer smatrali smo da su najveće sile Španjolska, Argentina i Francuska, ali kad malo čovjek odvrti film, zadubi se, prema veličini i broju stanovnika nema veće sile na svijetu od Hrvatske. Pa makar nemali normalnu planinu i skoro nikakve preduvjete, ljudi su kroz historiju iznjedrili čak i svjetske skijaške veličine - Kosteliće i njihovim zaslugama na nekakvo Sljeme od kojeg je brdo Mojmilo strmije doveli utrku Svjetskog kupa. Raznovrsniji su od ovih pobrojanih. 

Generacija košarkaša netom poslije rata, Rađa, Kukoč, načinila je prvu promociju države. Među prvima su odavde odlazili u NBA. Potom je uslijedila 1998. i brončana generacija koja bi da je bila predvođena Marijanom Mrmićem (ili Mijajlovićem, svejedno), bila identično uspješna jer se sve posložilo, fantastična skupina karakternih igrača zračila je nacionalni ponos, a motiv igrača bio je sukladan sa zrelošću. Tačno onoliko koliko treba, ni prevelik da ne bi izgorjeli, ni premali da bi prokockali idealnu priliku.

I sve ovo gore čega se prisjetismo, ne služi pukom hronološkom nabrajanju, niti je ono svrha sama sebi.

Naime, Hrvatska, koliko nas još sjećanje može da služi, graniči između ostalih i sa Bosnom i Hercegovinom. Državom, ponavljamo se, koju ne voli skoro pola njenih stanovnika. No, interesuje li političke predstavnike oni ostalih malo više od pola država u koju se toliko zaklinju? Na koji način oni pomažu svojoj domovini i rade na njenom učvršćenju i izgradnji nacionalnog ponosa? Ili barem na promociji? Ili, pojednostavljenije, kakvi smo mi to oupće ljudi?

Ta Bosna i Hercegovina, evo, trenutno sada ima dva NBA igrača i imala je još jedog koji se vratio. Ima i (samo) jednog euroligaškog igrača. Ima na poziciji selektora vrlo renomiranog stručnjaka. Nijedan od tih nije igrao u posljednjem meču kvalifikacija protiv Belgije. Nisu mogli. Uredu, oprošteno. No to je nažalost paradigma. Preduga je historija odsustvovanja da bi se kult reprezentacije uopće izgradio. Kakva reprezentacija, kakvi bakrači...

(Nijednom nijedna naša selekcija poslije Mirze Delibašića pa ni ona s Markovićem, Firićem, Bećiragićem... nije prošla prvi krug).

Od 1998. Hrvatska je samo jednom propustila učešće na svjetskim prvenstvima u nogometu, pa se ona nekadašnja poređenja s BiH sada doimaju neukusnim, bezobrazno prepotentnim. Kao što su i tada. Ni Srbija s kojom se ne možemo porediti ni po čemu u sportskom smislu, ne može se porediti s Hrvatskom u nogometu. To je kao da poredite Njemačku i Slovačku.

Ali, evo ne moramo se baviti više nogometom: BiH još nema olimpijsku medalju, a graniči sa svjetskom sportskom velesilom. Kako to uopće objasniti. Time što pola stanovnika ne voli BiH? Možda ratnim stradanjima i skromnom infrastrukturom? Uzeše nam sve što valja?

Ili pak grozomornim javašlukom u sistemskom kreiranju nesistema, brutalnoj devastaciji svakog vrijedonosnog kriterija, palanačkom isključivošću ("daj, ba, kakve Olimpijske igre, kakve medalje, ni puta nemamo"), nazovi pameću kojom se dičimo gdje god kojem Bosancu ili Hercegovcu dopuste da je ispolji dok se ovdje najveća pamet tretira glupošću, a manifestacija idiotluka društveni je imperativ. Nebrigom, ne samo institucionalnom, već istom onom kojom zagađujemo sopstvene rijeke - sveopćom.

Iako je Hrvatska jednonacionalna ni tamo ljudi nisu zadovoljni životnim uslovima. Pohlepa je imanentna balkanskom podneblju, ali nigdje valjda nije popularnija, milija i nezajažljivija i nego u Bosni (Hercegovini manje-više). I nigdje toliki otklon prema obrazovanju, usavršavanju, stručnosti nije zabilježen kao ni fokusiranost samo na sebe i svoj trbuh, nego ovdje.

U Hrvatskoj je malo šta sjajno, zaduženija je to država nego njen jugoistočni susjed, ali za Hrvatsku će se, ako se nikada nije za nju čulo, sada čuti. I ne da će to trajati pet, šest ili mjesec dana. Njena popularnost dosegnut će neslućene razmjere, bit će to za druge Raj na zemlji, a nije da se nemaju čime pohvaliti. I sve to preko sporta, a što reče Ivica Osim, ništa se ne dešava slučajno...

Prodavat će se piva svakako???

"Hrvatska je u svjetskim razmjerima mala država. Koliko ste puta na nekom domaćem portalu pročitali članak o državi poput Urugvaja a da nije bilo u kontekstu sporta? Kad kažete Monako ili Azerbejdžan, većina prvo pomisli na Formulu 1.

Prva asocijacija na Hrvatsku nakon 1998. godine strancima je bila 'football', 'Šuker', 'Boban'. Sad će se ponoviti isto, samo što će ovog puta govoriti 'Modrić', 'Rakitić'. S time da je učinak dvadeset godina kasnije puno jači", piše Index.hr koji neće objavljivati vijesti i o kakvim problemima dok ne završi finale SP-a.

Prije 20 godina, dalje se navodi, ljudi nisu mogli otići na internet i proguglati nešto o Hrvatskoj pa bi to ostalo na činjenici da znaju da postoji. Danas mogu - mogu i bukirati smještaj a da se ne dignu s kauča.

Hrvatska je medijski zanimljiva - ko su ti Hrvati? Čime se bave? Kako izgleda život u državi od četiri milona ljudi koja producira takve vrhunske sportaše? To niste imali prije 20 godina - imali ste tri-četiri novine i par televizija na kojima su se uopće mogle obrađivati te teme. Na internetu nema ograničenja - možete objaviti koliko god članaka hoćete, pa ako postoji interes za Hrvatsku (što očito postoji), odlučite pisati još da privučete još više publike.

U tom kontekstu, promocije i marketinga u savremenom dobu, zanimljiv je primjer što ga spominjasmo nekoć, primjer rukometnog kluba Bosna Sarajevo koji sada i ne postoji, nema prostorije, upravu, igrače, lopte...

Svojevremeno sposobna se ekipa bila okupila u upravi ovoga kluba, između ostaloga direktor Sarajevo Film Festivala koji je ljudima morao objašnjavati zašto je među najvećim sponzorima kluba jedna slovenačka pivara, a ne sarajevska.

A bio je to tada uspješan kolektiv koji je uz malo više ulaganja mogao biti poput makedonskog Vardara, prvaka Evrope zbog kojeg pitom svijet sada zna i za Skoplje i za Makedoniju.

Objašnjenje zašto se Sarajevska pivara ne reklamira, bilo je "ma prodavat će se piva isto, reklamirali je ili ne".

Da je ovaj bio dobar s onim, možda bi se i izdvojio neki novac, ali avaj... Ovdje je najbitnije ko je s kim dobar, gdje se šta može čvaknuti. Formula preživljavanja i propadanja. I tako je u svim društvenim segmentima, zato ne brinimo. Zna uvijek neko nekoga, spasa nam nema, propasti nećemo.