"Uvik kontra, uvik kontra" · Kolumna

Za navijače Barcelone ili Real Madrida zna se da prave pozorišnu atmosferu, osim u slučaju kada igraju jedni s drugima, a i ta se ljubav otprilike manifestira na počecima utakmica kada se isprezentuju koreografije. Malo se zaurla i poslije sve smiri, aplauzčić pokoji podijeli i to je to.

Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji najviše su svoje reprezentacije voljeli Južnoamerikanci, Latini. Uzavrela krv kakva kola i ovim našim podnebljima i koja pronosi ponos hrvatskim navijačima.

Tako su i došli u finale Mundijala. Ponos i neodustajanje u kolaboraciji s očitim kvalitetom i taktičkom posloženošću.

Kondicijski trener hrvatske reprezentacije objasnio je kako je moguće da Vatreni imaju toliko snage, odakle je crpe. Kaže, generalna fizička pripremljenost je temelj, bez nje nema krova, a krov u toj piramidi čine ponos, srčanost, nevjerovatna volja i zajedništvo.

Dakle, psihološki faktori koji te tjeraju naprijed. Kao ono kada čovjek pod naletom adrenalina može uraditi stvari o kojima nije sanjao da može, niti bi realno mogao uraditi.

Često su navijači ti koji dadnu igračima impuls, osjete krv, s navijačima je lakše iskoristiti "momentum" (počela se ta riječ češće koristiti) i za očekivati je da su najfrenetičniji Južnjaci.

U tom smislu, bar prema kriterijumima ovoga autora, tri su najvoljenija kluba u Evropi Napoli, Olimpique Marseille i Hajduk.

Navijačima ovih klubova, žiteljima gradova iz kojih potječu, oni su više od klubova, ljubav prema njima jeste jednosmjerna i zbog toga je dugotrajna. Fudbal za ljude iz Napulja, Splita i Marseilla ne da je najvažnija sporedna stvar u životu nego nema važnije i glavnije stvari pa čak i bitnije od samog života.

I otprilike sudbine svih tih klubova su slične. Njihove historije kao da su preslikane iz nekih udžbenika kosmičke nepravde, nesreće, nedostojnosti i nedostatnosti. Ako je nekad neko pomislio kako bi Bosanci i Hercegovci bili prvaci kad ne bi bilo onoga "malo" što uvijek fali, utješilo bi ga pogled na "malofalinke" Hajduka, Napolija i Marseilla.

Pa sve i kad bi Hajduk recimo sljedeće godine bio prvi na tabeli četiri kola prije kraja i igrao s posljednjeplasirana četiri tima do kraja desio bi im se garant opet neki Rudež koji bi sve to pokvario, izazvao kolektivnu histeriju i ludilo poslije koje bi se mijenjali predsjednici, treneri, ne bi bio Vučević, zamijenio bi ga Eduardo Reja, pa bi ponovo uletio Špaco Poklepović, pa ni on ne bi valjao i tako unedogled...

Jednom ne valjaju jedni, drugi put drugi. U jednom trenutku sposobni su pobijediti stostruko bogatiji Anderlecht golom u 95. minuti, no ništa to o njima ne govori jer su isto tako sposobni izgubiti od irskih ribara iz Shelbourna.

(Nakon tadašnje sulude eliminacije po Spitu su osvanuli grafiti "nerazumijevanja" prema Bosancima, nakon čega je nastao antologijski tekst Borisa Dežulovića u kojem Almira Turkovića naziva "jedinim igračem Hajduka koji je u stanju predriblati nešto što se kreće". U istom tekstu Hajduk gubi i od Intera iz Zaprešića koji se "valjda samo zbog autorskih prava ne zove Manchester iz Zaprešića". I gle čuda, samo nekoliko godina kasnije Senijad Ibričić postat će živa legenda, pjevat će mu pjesme i crtati grafite... To je Split, impulsivni, ters-grad s nenormalnom količinom duha i budalaštine.)

Takav Hajduk, ojađen do iznemoglosti u posljednjih 15-tak godina ima najviše navijača i najluđe navijače. Pokupovat će Torcida protiv bilo koga za tili čas 20.000 ulaznica samo jel' osjete naznaku euforije, no ti navijači nikako da osjete barem malu slast uspjeha njihovog kluba.

Super je to sve, sretniji su oni vjerovatno od navijača Dinama koji su nezadovoljni propuštali utakmice Lige prvaka, no uspjeha nema pa nema.

Da li možda što su naopaki, što su "uvik kontra", što je njima loše ono oko čega se milijardu ljudi složi da je dobro. Ili zato što Strinić ili Subašić ili Kalinić ili Čop odu za siću jer ih se ne smatra ultratalentovanim, a po običaju oni za koje procijene da su neviđene legende ili propadnu u Hajduku, ili umjesto u Inter odu u Gent, Genk, ko će više znati.

Kada u Splitu naprave oko nekoga halabuku i kada pod njenom artiljerijom privuku one koje treba da privuku, snopove svjetlosti okrećući da blješte na te za koje oni smatraju da bi mogli biti zlatna koka, "normalan" svijet uprati po običaju onoga za kojeg u Splitu i nemaju preveliko mišljenje. I to je možda sukus svega. Naopakost.

Gore spomenuti Duje Čop i Nikola Kalinić otjelotvorenja su Hajdukove nesreće. Prvi, karakterističnog imena Zaštitnika grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije (Dan Svetog Duje najbitniji je za Splićene u cijeloj godini) jer je morao otići kad-tad u Dinamo da bi išta u svojoj karijeri napravio. U Hajduku pametni pa ga pustili u RNK Split, a u Dinamu glupi.

Drugi, ne kao igrač Hajduka, jer je on sad u Milanu, već kao nekadašnji njegov nogometaš i bivši reprezentativac zbog svog poteza koji je - nećemo mi u to nikada moći povjerovati - pomogao Hrvatskoj. Nije htio čovjek da uđe u igru i poslalo ga kući. Ostali se ujedinili, "galvanizirali", on platio cijenu.

To što je Kalinić učinio može samo neko takvog južnjačkog temperamenta, istog onog zbog kojeg cijenu neuspjeha plaćaju i "njegov" Hajduk i Napoli i Marseille.

Hajduk još uvijek nije čestitao hrvatskoj reprezentaciji odnosno HNS-u na plasmanu u finale, po Dalmaciji su igrače i stručni štab ispratili riječima i natpisima pogrde, "sve izgubili dabogda" kleli su se...

E sad zamislite nesreću tih navijača. Kluba vam nema na mapi već 15 godina i onda kada dođe trenutak da se istinski proveselite barem zbog reprezentacije, ne možete ni to. Tuga i prokletstvo.

Uvik kontra, uvik kontra, kad je' - nije, kad nije - je', je'. Uzavrela krv južnjačka i kapric dalmatinski.

P. S. Pitanje je sada može li se voljeti reprezentacija, iako one u Savezu ne možete smisliti, ali šta je god, ironično je.