Veljko Paunović je novi selektor Srbije?

Leskovac je sinoć disao teško, kao da je znao da se nešto završava. Svjetla na stadionu su tinjala, a u zraku je visio onaj osjećaj koji svi znamo, kad kraj nije rečen, ali ga svi već osjećaju.

Dragan Stojković Piksi govorio je kao čovjek koji zna da su mu riječi zadnje. Nije to rekao, ali jeste. Govor tijela, pogled u prazno, i ona tišina između rečenica, to je bila oproštajna himna.

I taman kad su se kamere ugasile, kad su novinari počeli sabirati dojmove, stiže udarna vijest. TV Arena sport objavljuje da će novi selektor Srbije biti Veljko Paunović. Da, onaj isti što je prije deset godina sa omladincima dotakao nebo.

Novinar Goran Svilar izgovorio je to tiho, gotovo ceremonijalno, kao da čita odluku o promjeni epohe.

„Prema našim informacijama, novi selektor biće Paunović“, rekao je, i studio je utihnuo.

Bio je to trenutak kad se fudbalska nacija podijelila između zahvalnosti i nestrpljenja. Piksi odlazi, Paunović dolazi – i svako već zna da je to priča koja će se prepričavati kao tranzicija iz sna u stvarnost.

Paunovićev uspjeh iz 2015. godine, onaj juniorski naslov svjetskog prvaka, i dalje se prepričava kao legenda, kao mit o generaciji koja je znala voljeti dres bez kalkulacija. On ih je vodio kao stariji brat, a ne kao trener.

Od tada se njegovo ime vraća u talasima, kao pjesma koja nikad ne izlazi iz etera. Svaki put kad reprezentacija posrne, kad nestane vatre, neko spomene Paunovića, kao čarobni recept.

Fudbal, kao i život, ne prašta lako. Bilo je pokušaja da ga dovedu, bilo razgovora i ponuda, ali sve se nekako rasplinjavalo. Sudbina ga je slala na druge strane u Meksiko, Englesku, Ameriku. Da se kalji, da nauči, da čeka.

I sad, kad se karte opet miješaju, kad Srbija traži novi početak, a on sam stoji na raskršću nakon rastanka s Oviedom, izgleda da je vrijeme napokon došlo.

Jer fudbal ima svoj tajming, svoje male drame koje uvijek završe logično, iako nas put do njih iznervira do suza.

Paunović je sa Oviedom uradio ono što se činilo nemogućim, vratio ih u La Ligu poslije 24 godine. Kada je krenulo loše, kada su se oblaci opet navukli, otišao je bez buke, dostojanstveno, kao što to rade ljudi koji znaju da se krug zatvara.

Njegov trenerski CV nije od zlata, ali ima onu nijansu borbe i putovanja, onu školu lutanja po svijetu koja zna biti dragocjenija od pobjeda.

Ako preuzme Orlove, to neće biti samo promjena selektora, to će biti povratak jedne filozofije i jedne generacije koja je vjerovala da se fudbal može igrati s osmijehom i suzom istovremeno.

Jer mnogi od tih momaka koje je Paunović vodio do svjetskog trona danas su stasali, i možda čekaju baš njega da ih opet pogleda kao nekad kao da su još uvijek dječaci s loptom i snom većim od terena.

A možda, samo možda, njegov dolazak otvori i vrata onima koji su otišli poput Sergeja Milinkovića Savića jer neki povratci, baš kao i neki oproštaji, ne dešavaju se riječima, nego pogledom.