"Poziv u reprezentaciju svoje zemlje je vrhunac karijere svakog košarkaša" · Intervju

Zlatko Jovanović u velikom intervju za SportSport.ba govorio je o svojim počecima, Borcu iz Banja Luke, mladim naraštajima, bh. reprezentaciji, te još mnogo zanimljivih stvari o kojima možete čitati u nastavku teksta.

Kako je krenula vaša košarkaška karijera?

"Sve se desilo u mom rodnom Novom Bečeju. Postoji jedan od prvih intervjua, sa početka moje košarkaške karijere, gdje piše 'sestra je kriva za sve'. Znate ono kada kao dijete krenete da se bavite nekim sportom jer stariji brat ili sestra igraju, tako sam i ja počeo ići na treninge da pratim sestru. Vrijedi istaći da je i moj tata igrao košarku, tako da je to sve vuklo jedno prema drugom da moje neko životno opredjeljenje bude košarka. Krenuo sam sa nekih osam godina, i do završetka osnovne škole sam se zadržao u Novom Bečeju. Poslije toga sam prešao u Novi Sad, gdje sam igrao sa sjajnim košarkašima, kao što je Darko Miličić i još njih par, dominirali smo u omladinskim kategorijama, i osvojili tadašnje prvenstvo Srbije i Crne Gore. Poslije toga se vračam u Novi Bečaj da igram tadašnju jaku Prvu saveznu ligu, a odmah nakon toga otvara mi se prilika da odem u Crnu Goru. Iskreno to mi je bilo prvi put da idem tamo, ne znam kako sam, gdje sam i zašto otišao, ali bilo je zaista nezaboravno to prvo iskustvo van kuće. Poslije Crne Gore kreće moja karijera po Bosni i Hercegovini, prva stanica je bio Borac, poslije toga Igokea, pa sam došao u Slobodu. Poslije Tuzle preselio sam u Bosnu, pa došla je na red i reprezentacija, pa sam se opet otisnuo vani, uglavnom jako sam zadovoljan kako je to sve ispalo, odnosno zbog onog što sam napravio u dosadašnjoj karijeri."

Zahvaljujući košarci, živjeli ste u mnogo gradova širom svijeta. Pa možete nam izdvojiti gdje vam je bilo najljepše?

"Pa kada bih morao da izdvojim onda je sigurno košarkaški najbolja sezona u Tuzli. Nije to sada neko laskanje što sam ja u Tuzli, nego zaista je tako. A što se tiče mjesta za živjeti sigurno da je najbolji grad Temišvar, jednostavno prelijepe četiri godine sam proveo tamo, to je grad koji je tako fin, divan i prelijep i svaki dan kada šetaš kroz njega imaš nešto novo da vidiš."

Da se malo vratimo na tu sjajnu sezonu u Slobodi kada si ti došao. Jednostavno kada si prvi put kročio na parket Mejdana, rodila se ta neka veza između tebe i publike u Tuzli, odmah si postao ljubimac Mejdana, što se mora priznati nije lagano.

"Znate kako od prvog trenutka i dolaska u Slobodu, ja sam se osjećao nekako slobodno. Svi smo mi jednostavno kliknuli i rodila se neka kohezija čak i na pripremama, bili smo svi kao jedan. Međutim moram da se sjetim te sezone i prve utakmice u Bileći, gdje su bili zaista nemili događaji i mislim da je taj prekid nas jednostavno još više spojio. Digla se neka atmosfera, hemija, ja sam se tada potpuno oslobodio pritiska. Poslije toga laganih devet mjeseci u Tuzli, gdje je bilo svega od pobjeda do poraza, ali zaista bili smo sjajan tim u svakom pogledu. Kada smo igrali na domaćem parketu publika nas je jednostavno nosila, bilo je dana kada ništa nije išlo, ali onaj huk Mejdana davao ti je dodatnu snagu da pružiš iznad svojih očekivanja."

Kada smo se već dotakli te sezone, ne možemo da ne spomenemo vašu maestralnu partiju u Mejdanu protiv Širokog Brijega kada ste susret završili sa nevjerojatna 42 poena, protiv tada jednih od najboljih košarkaša ABA lige Chestera Masona i Ivana Grgata, dok si sa druge strane imao veliku pomoć tadašnjih suigrača Samira Lerića i Ranka Velimirovića.

"Moram da napomenem da je moj sadašnji suigrač Josip Naletilić isto prisustvovao tom susretu, doduše ne znam da li je ulazio tada na parket. Bio je to jedan zaista fantastičan susret, ekipa Širokog Brijega došla je u Mejdan nakon velikog niza pobjeda, a Mason je bio proglašen više puta za MVP-a kola, dok su u reketu imali sjajnog Ivana Grgata koji je bio zaista nezaustavljiv. Međutim mi smo izašli na teren i samo jedna misao u glavama je bila - da ih pobijedimo. Dva produžetka u ovom susretu, sjećam se još kao da je jučer bilo, ja na prodoru pokušavam da dam loptu Ranku, ispada lopta, totalna konfuzija i na kraju ekipa Širokog Brijega uzima pobjedu. Iako smo izgubili taj susret sjećam se da smo dobili veliki aplauz u Mejdanu."

Poslije te fantastične sezone u Tuzli, stigao je i poziv za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

"Može da priča zaista tko što hoće, ali poziv za reprezentaciju je vrhunac karijere svakog košarkaša. Kada prije početka utakmice slušaš himnu, to je jednostavno sve, osjećaj koji se zaista ne može opisati. Bilo je zaista sjajno, ne žalim, možda sam mogao i više da dam, nisam bio ni pozivan redovno, ali zaista sve najbolje za taj period mog života, jedno zaista nevjerovatno iskustvo."

Neka anegdota vezana za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, u to doba kada ste dobijali pozive?

"Zaista svega je tu bilo, ne može u ovom trenutku ništa konkretno da imi padne na pamet. Od noćnih izlazaka, pa dalje da ne nabrajam jer toliko je događaja bilo da ih se teško svih sjetiti. Samo ću reći tada su za atmosferu bili zaduženi Ratko Varda i Kenan Bajramović i mislim da vam to sve govori koliko smo se dobro slagali."

Danas mnogi mladi košarkaši kada pređu iz nekog omladinskog pogona u seniorski odmah misle da su velike zvijezde i da sve znaju. Što je potrebno da bih se uspjelo danas, odnosno da bih što lakši bio taj prelaz iz neke omladinske košarke u seniorsku ?

"Prelazak iz juniorske košarke u seniorsku je korak od 100 hiljada milja. Prvi razlog je taj što juniorska košarka, odnosno igranje u omladinskim kategorijama nema veze sa seniorskom. Većina talentovanih košarkaša želi odmah da bude glavna, i ne može da prihvati da je njihovo učenje tek počelo. Znači samo rad, rad i opet rad i jednostavno zaboravi što si ti imao, odnosno što si radio kao junior. Seniorska košarka je tvoj novi početak gdje moraš tek da daš sve od sebe, pa nekada i više da bi zaradio određene minute na parketu. Mnogo košarkaša koje ja znam je uspjelo, a nisu bili dominantni u omladinskim kategorijama, pa su ušli u seniore i postali velike zvijezde. Ali ti ljudi su jednostavno radili, pa i više od toga da bi bili to što jesu. Najvažnije od svega da su slušali i upijali znanje. Najbolji primjer tog rada je svakako Bogdan Bogdanović, koji se nije isticao posebno u omladinskim kategorijama, ali kada je prešao u seniorsku košarku radio je do iznemoglosti, da bih bio danas gdje jeste. Rad je najbitniji u svemu, i kada misliš da te ne ide, jednostavno radi i uspjeh mora da dođe."

Nakon deset godina igranja vani ponovo si se vratio u Tuzlu. Dali možda razmišljaš o kraju karijere, da li ćeš nastaviti živjeti na relaciji Tuzla - Novi Bečej, razmišljaš li da se počneš bavit nečim drugim?

"Zanimljivo pitanje, ali zaista moram reći da još uvijek ne znam gdje ću živjeti i što ću raditi. Košarka mi još uvijek pričinjava zaista veliko zadovoljstvo i ne razmišljam još uvijek o kraju karijere, jednostavno uživam dok sam na parketu. Znate kako, i danas dan kada dođem na utakmicu, želim da pobijedim, pa o bilo kome se radilo sa druge strane. Dokle god je tako i dokle god ta želja tinja u meni jednostavno ću da se bavim košarkom."

Nakon prošle sezone i zaista razočaravajućeg nastupa košarkaša Slobode polako se približava nova sezona. Sloboda je trenutno pravi spoj iskustva i mladosti i koliko može u sezoni koja je pred nama?

"Baš smo totalno spoj iskustva i mladosti. Ne gledam šta je bilo prošle godine, jer sam jednostavno takav i nikada se ne osvrćem na ono što je bilo i prošlo. Ne mogu ništa konkretno reći,niti ništa obećati, a ovo kako sada radimo meni miriše na zaista dobre stvari, mislim da će svi koji dođu u Mejdan uživati u košarci. Pravi se jedna atmosfera, jedna hemija, u svakom trenutku se zna u ovoj ekipi tko što smije tko što ne, treniramo jako dobro i ako ostanemo svi zdravi u novoj sezoni lijepe stvari će se dešavati u Mejdanu. Moram također istaći da je veliko zadovoljstvo raditi sa Josipom Pandžom, svaki trening je drugačiji, jednostavno uvijek naučiš nešto novo, i zaista predstavlja mi zadovoljstvo raditi sa takvim stručnjakom, čovjekom koji živi košarku 24 sata na dan."

Za kraj ovog razgovora neka poruka mladim košarkašima, onima koji tek počinju da se bave ovim čarobnim sportom?

"Vjerujte u svoje snove, sve je ostvarljivo, ali uz dosta znoja, reda i discipline koji su jedini put ka uspjehu."