Trener koji je obilježio eru europske košarke

Ako u evropskoj košarci postoji figura koja istovremeno izaziva strah, divljenje i bezrezervno poštovanje – onda se zove Željko Obradović. Ili, kako bi rekli zaljubljenici u magiju igre pod obručima: Žeks, gospodar titula, strateg bez premca, autoritet iz sjene reflektora. Njegovo ime odavno je prestalo da bude samo trenersko – postalo je mjerilo, etalon, sinonim za uspjeh.

Željko Obradović nije samo trener koji je osvajao titule, on ih je oblikovao, stvarao usput i pretvarao klubove u fabrike trofeja. Nema kontinenta gdje nije ostavio svoj pečat, nema dvorane koja mu nije aplaudirala, ni poraza iz kojeg nije izvukao lekciju za sljedeću pobjedu.

A sada, kada se ponovo vratio u svoj beogradski Partizan, ciklus se zatvara – ali i otvara novo poglavlje koje se čita sa istim ushićenjem kao i njegovi raniji uspjesi. Ovaj tekst vodi vas kroz karijeru čovjeka koji je Euroligu pretvorio u svoju ličnu laboratoriju uspjeha.

Od Partizana do zvijezda Evrope: Početak legende (1991–1999)

Bila je 1991. godina. U zemlji koja se spremala za rat, u klubu koji je bio mlad, gladan i nimalo privilegiran, Željko Obradović je preuzeo Partizan. Bez velikog trenerskog staža, ali sa ogromnim znanjem i strašću. Već sljedeće godine, 1992, dogodit će se čudo koje se i danas prepričava. Željko Obradović postat će simbol.

Sa klupom koja se tresla u Istanbulu, sa djecom koju je oblikovao, Obradović je Partizan doveo do krova Evrope. Euroligaška titula 1992. godine bila je više od sportskog uspjeha – bila je kulturni šok, dokaz da ideja, disciplina i vjera pobjeđuju sve. U vremenu kada su se ljudi sklanjali od stvarnosti, mnogima su besplatne igrice bile bijeg od teških dana, dok su junaci poput Željka pravili historiju.

Ubrzo nakon toga, krenula je trenerska emigracija. Huventud Badalona – sa njima je već 1994. osvojio svoju drugu Euroligu. Pa Real Madrid – gdje je potvrdio da nije slučajan, već sistemski dobitnik. Gdje god je išao, uspjeh ga je pratio kao sjenka.

Klubovi koje je Željko Obradović vodio do 1999. godine

Tokom tih osam godina, Obradović je bio poput putujućeg profesora košarke – gdje god bi se pojavio, ostavljao bi za sobom medalje, znanje i respekt.

Panatinaikos i zlatna era (1999–2012)

Ako je ranije bio putujući genije, u Panatinaikosu je postao vječni gospodin. Tih trinaest godina u Atini nisu bile samo najuspješniji period njegove karijere – one su redefinisale standarde uspjeha u klupskoj košarci.

Obradović je u tom periodu sa Panatinaikosom osvojio pet Euroligaških titula (2000, 2002, 2007, 2009, 2011), više nego što mnogi klubovi sanjaju u cijeloj historiji. Njegov tim bio je sinonim za disciplinu, besprijekornu organizaciju i čeličnu volju. Titule su se nizale kao na traci, a njegovo ime bilo je sinonim za pobjedu.

Osim rezultata, fascinantna je bila njegova veza sa igračima. Bio je strog, ali pravedan. Glas mu se često čuo do posljednjeg reda hale, ali je svaki njegov učenik znao: iza grmljavine stoji ljubav prema igri.

Željko Obradović postao je legenda sam po sebi. A Atina – njegov drugi dom.

Povratak u region i novi izazovi: Fenerbahče i Partizan

Nakon odmora i kratke pauze, Željko nije mogao dugo bez adrenalina. U Fenerbahče je stigao 2013. godine, i u Istanbulu je ostavio novi potpis. Iako klub nije imao Euroligašku tradiciju, za sedam sezona od autsajdera napravio je šampiona – Euroliga je osvojena 2017. Fener je postao evropski velikan.

Ipak, ono što je mnoge dirnulo više nego sve titule jeste trenutak kad se vratio kući – u Partizan. Bilo je to 2021. godine. U klubu koji mu je dao prvu šansu, Obradović je vidio novu misiju: izgraditi tim, vratiti atmosferu i – ponovo sanjati o velikom.

U uslovima daleko od savršenih, u regionalnoj ligi punoj izazova, u Euroligi sa velikim ambicijama – Željko Obradović u Partizanu je više nego funkcija trenera. To je pokret. To je vjera da i ovdje možemo sanjati titulu.

Najznačajniji trofeji sa Fenerbahčeom i Partizanom

• Euroliga (2017) – Fenerbahče Istanbul

• Tursko prvenstvo (x4: 2013–14, 2015–16, 2016–17, 2017–18) – Fenerbahče

• Turski kup (x3: 2016, 2019, 2020) – Fenerbahče

• Turski Superkup (x3: 2013, 2016, 2017) – Fenerbahče

• ABA Liga (2022–23) – Partizan

• Četvrtfinale Eurolige (2022–23) – Partizan

Stil rada i trenerska filozofija

Ako pitate njegove bivše igrače – šta Željka čini drugačijim, prvo će se nasmijati, pa zatim reći: "On zna sve." To nije floskula, već činjenica. Željko Obradović je čovjek koji u svakoj sekundi igre vidi deset stvari koje vi nećete primijetiti ni nakon petog gledanja snimka.

Njegov pristup je precizan, studiozan, gotovo naučni. Prije svake utakmice se gleda snimak, a nakon nje — još tri puta se analizira. Statistika mu nije opsesija, ali jeste alat. Motivacija je konstantna potraga: ne postoji unaprijed snimljen motivacioni govor koji pali sve. Zato on i pravi različite, lične, ciljane poruke — nekad tiha šaputanja, a nekad su to eksplozivni rafali u svlačionici.

U tome ima i pomoćnike. Recimo, Bogdan Karaičić, koji u Partizanu važi za čovjeka zadatka kad je video-analiza u pitanju. „Majstor je da to pripremi“, rekao je Željko, ne štedeći komplimente. Tim je njegova produžena ruka — i u pripremi, i na terenu.

I kad svi oko njega govore o transferima, imenima, kombinacijama — Obradović ostaje fokusiran. To nije ignorisanje stvarnosti, već svjesno gašenje buke — da bi se čulo ono što je važno: ritam ekipe, govor tijela igrača, hemija tima. To je njegova filozofija. I zato on još traje.

Željko Obradović i reprezentacija – nacionalna ponosna priča

Prije nego što je izgradio dinastije po Atini, Istanbulu i Beogradu, Željko Obradović bio je dio jedne druge bajke — reprezentacije Jugoslavije. Prvo kao asistent uz Dušana Ivkovića, a zatim i kao prvi čovjek na klupi, vodio je "plave" kroz jedno od najuspješnijih poglavlja u historiji balkanske košarke.

Pod njegovim vođstvom, reprezentacija je igrala brzo, pametno, efikasno. Bilo je tu pregršt emocija, sjajnih igrača — i, naravno, medalja. Posebno se pamte zlatne godine kada su padali i SAD i Rusija, kada se u finalima čula himna i kada se znalo: mi smo najbolji, jer imamo tim i trenera koji zna kako da od igrača izvuče ono najbolje.

Najveći uspjesi sa nacionalnim timom

• Zlatna medalja – Europsko prvenstvo (Atina, 1995, kao asistent)

• Srebrna medalja – Olimpijske igre (Atlanta, 1996)

• Zlatna medalja – Europsko prvenstvo (Španija, 1997)

• Zlatna medalja – Svjetsko prvenstvo (Atina, 1998)

• Bronzana medalja – Europsko prvenstvo (Francuska, 1999)

Bio je to period kada je Željko Obradović na klupi nacionalnog tima bio više od selektora. Bio je simbol zajedništva, mentor generacijama i garant toga da, bez obzira na rivala, imamo šansu da pobijedimo. Zato što imamo njega.

Kritične situacije i trenerska hladnokrvnost

Nema trenera koji nije doživio poraz. Ali rijetki su oni koji znaju kako da iz poraza kreiraju lekciju i da tim bude jači u sljedećem kolu. Jedan od njih je, naravno, Željko Obradović. Primjer? Poraz od Virtusa u Beogradu, 31. januara 2024, sa rezultatom 88:86.

Utakmica je odlučena u posljednjim sekundama. Četvrta četvrtina puna preokreta. Problem u odbrani, napad koji nije tekao glatko, posljednji šut... Obradović je stao pred kamere staložen. Nije bilo izgovora, samo analiza. „Nismo bili dovoljno dobri u ključnim momentima“, rekao je. „Momci su se borili, ali moramo bolje.“

Govorio je o defanzivnim promašajima i o šutu Vanje Marinkovića koji nije ušao. Nije se žalio. Samo je konstatovao. A kada se Tirkvi Džons požalio na povredu, nije bilo dramatike: „Reagovaćemo već sutra ujutru, ići će na snimanje.“

To je Obradović Željko: u pobjedi ne poleti, u porazu ne potone. Hladna glava i vruće srce — idealna kombinacija za vođu.

FAQ: Najčešća pitanja o Željku Obradoviću

Koliko titula ima Željko Obradović u Euroligi?
Osvojio je devet titula šampiona Europe — najviše u historiji Eurolige.

Kada je počeo da trenira Partizan?
Počeo je 1991. godine. Željko Obradović je zlatno poglavlje za 1992 — tada je sa Partizanom osvojio Euroligu.

Koji su najpoznatiji klubovi koje je trenirao?
Partizan, Huventud, Real Madrid, Beneton, Panatinaikos, Fenerbahče.

Da li je vodio reprezentaciju?
Da, od 1996–2000 i 2004–05, osvojivši medalje na najvećim takmičenjima između 1996. i 1999. godine.

Po čemu je Željko Obradović drugačiji od drugih trenera?
Po detaljnosti pripreme, autoritetu, sposobnosti da iz igrača izvuče maksimum i po činjenici da vodi i kada šuti, jer njegova energija oblikuje svlačionicu.