Spuštene roletne u prljavom stanu, depresija i najtužniji kraj nogometne karijere u 27. godini

Sebastian Deisler je godinama trebao biti spasitelj njemačkog nogometa, no u 27. godini je samo nestao i više nikada ga niko nije pronašao.

Početkom ove godine napunit će 42 godine, pa će se njemački novinari ponovno igrati skrivača. Godinama žele da mu uđu u trag, da saznaju gdje je, šta radi, kako izgleda i kako se osjeća, ali o tome se ništa ne zna. Jer stvar je u tome da je Deisler želio biti samo nogometaš, da igra, trenira, da uživa u onome što voli, ali oni su htjeli mnogo više. Nije izdržao sav taj pritisak.

Govorili su da je talent veći od Franza Beckenbauera, da će biti nositelj njemačke reprezentacije, da će nadomjestiti Lothasa Matthausa koji je tada imao 39 godina, da će biti najbolji na svijetu... No to mlado, blistavo, krhko i nevino biće nije bilo spremno da uplovi u taj ozbiljan svijet odraslih nogometaša.

"Imao sam 19 ili 20 godina i svi okolo su govorili da mogu spasiti naš nogomet, ali ja sam se pitao mogu li spasiti sebe", napisao je sa žaljenjem i određenim nerazumijevanjem u svojoj autobiografiji Povratak u život.

Njegova karijera je prestala 2007. godine. Samo je zalupio vratima i napustio Bayern. Iza njih je ostavio svijet u koji se nikad nije uklapao, a kojemu se nekoliko godina pokušavao prilagoditi. Nosio je skupocjene satove i odjeću poznatih dizajnera, sudjelovao u utrci za najskuplji automobil, smijao se svim tim šalama, navečer je s prijateljima išao u galeriju i kupio djevojke. Ali u dubini sebe znao je da on nije taj.

"Nosio sam masku. Bio sam tužni klaun", izjavio je godinama kasnije.

Nadao se da će ga pitati o nogometu, a oni su ga pitali koje traperice nosi i na koji parfem miriše. Zurio je u Mercedes ispred kuće i nije osjećao nikakvu radost.

Sa samo 15 godina napustio je porodičnu kuću u Moenchengladbachu i krenuo u profesionanu karijeru. Nedostajala mu je porodica, ali je bio odlučan. U juniorima Borussije je navodno zabijao 200-ak golova po sezoni, pa je ubrzo zaigrao za prvi tim. Borussa je ispala iz Bundeslige, a talentovani Basti je prešao u Herthu.

"Od početka je ostavio sjajan dojam. Tek godinama kasnije vidio sam nešto slično kada se Robert Lewandowski pojavio u Lechu", kaže Piotr Reiss koji je s Deislerom igrao dvije godine. "Brz, dinamičan, živahan, tehnički savršen. S loptom je radio što je htio", opisuje ga bivši saigrač.

No, što je on radio s loptom, tako su drugi radili s njim. Dobijao je mnoge udarce, doživljavao razne povrede, pokidani su mu križni ligamenti, pa je morao propustiti sva velika takmičenja - Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji, Evropsko prvenstvo u Portugalu i Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.

Iz Herthe je 2002. godine prešao u Bayern kao velika nada evropskog nogometa. Bio je to klub o kojem je sanjao, ali nije mogao da se uklopi u sav taj "holivudski" način života.

"Htio sam dati Bayernu više prolaznosti, više zabave i manje ega. Ali nije se bilo lako naći u ovoj svlačionici. Pritisak je tamo gigantski i izdržat ćete ga samo ako sebi kažete da ste najbolji. Morate se osloboditi svih drugih osjećaja. Samo tvoj ponos i ego. To je ono na čemu sam uvijek zavidio Zinedineu Zidaneu: što je tako dobar i drzak u isto vrijeme. Nisam mogao. Nikad se nisam našao u ovoj priči", rekao je u intervjuu za Die Zeit Deisler.

Deisleru su navijači Herthe prijetili smrću kada su u novinama saznali da se dogovara njegov transfer u Minhen, a on počinje sve više da pada i na psihičkom planu.

U Bayernu je dobro počelo unatoč povredama. Dao je dva gola u novembru 2003. godine protiv Kaiserslauterna, zatim dvije asistencije u pobjedi nad Borussijom Dortmund, ali tri dana nakon tog derbija nije ga bilo na treningu.

U njegov stan došli su zaposlenici Bayerna. Imali su šta da vide. Potpuni nered u stanu, spuštene roletne i depresivni Deisler.

Nismo poznavali taj osjećaj. Tada se kao danas nije pisalo o tom problemu. Nije bilo priručnika o tome kako postupiti u ovoj situaciji. Šokantno. Pitali smo se što učiniti", prisjetio se Uli Hoeness.

Deisler je išao kod psihijatra Floriana Holsboera, koji je kasnije kazao:

"Sebastianov je problem što kad igra loše, nikako se ne može nositi s tim. Vanjski pritisak je jedna stvar. On sam sebi ne daje za pravo na pogrešku. Mrzi kad stvari krenu po zlu. Njegova depresija je posljedica mnogih čimbenika".

U periodima bi se Deisler vraćao, bio sretan, a onda padao u duboke krize, posjećivao psihijatre i propuštao važne utakmice, pa je tako nestao iz trening kampa prije meča Lige prvaka protiv Juventusa. U klupskoj treneri samo se odšetao do klinike kako bi porazgovarao s psihijatrom.

Uli Hoeness ispričao je neke detalje o posljednjim danima Deislerove karijere krajem prošle godine.

"Bio je januar 2007., bili smo u Dubaiju na kampu. U ogromnom staklenom hotelu od 50 spratova. Svaki dan u 22.30 Basti je zvao i pitao hoću li razgovarati s njim. Svake sam večeri pričao s njim. Svaki put kad je htio otići, uvjeravao sam ga da ostane", počeo je Hoeness pa nastavlja:

"Zadnje noći prije polaska nazvao me tek u dva i trideset ujutro. Već sam bio u krevetu, ali opet smo razgovarali i on je pio pivo. "Ne mogu više igrati nogomet. Ne mogu to", ponovio je. Rekao sam mu: "Sutra idemo kući, vidjet ćeš ženu i bebu." Razgovarali smo do pola pet dok mu nisam rekao da moram ići spavati. Otišao sam kod njega u sobu da se uvjerim da spava, a ujutro sam mu poslao doručak. Bio je najbolji na treninzima. Igrao je nevjerojatno. Tada sam pomislio: uspjelo je! Sletjeli smo u Njemačku i on je sutradan došao u moj ured. Očekivao sam nešto poput: "Bolje je. Pomogao je susret sa suprugom." Ali rekao je da mora prestati igrati nogomet. To je bilo ludo".

Hoeness je sazvao press konferenciju i objavio: "Izgubili smo borbu za Sebastiana Deislera". Hoeness se nadao promjeni u cijeloj priči, pa je na raskidu ugovora Deisleru rekao da se uvijek može vratiti i da ga svi čekaju, no Deisler je otišao i nikada se više nije vratio.

"Nisam vidio drugo rješenje. Dugo sam mislio da će moja ljubav prema nogometu sve nadvladati i da ću uspjeti sve probleme odgurnuti od sebe. Ali više nisam uživao u igri. Nisam se htio maltretirati. Osjećao sam se staro, umorno, prazno. Nisam mogao nastaviti. Bio sam u ratu sa svojim tijelom. Htio sam biti tenk poput mojih kolega. Tako sam ih ja vidio. Bili su neuništivi, a ja nisam bio stvoren za ovaj posao, nisam se uklapao u njega. Također sam želio biti cool i čvrst. Ali ja nisam takav", govorio je Deisler u jednom intervjuu.

"Bio sam nogometaš Herthe, sjedio sam u klupskom autobusu i gledao kroz prozor. Vidio sam tri dečka mojih godina. Mogli bi imati 19, možda 20 godina. Imali su školske torbe, bili su studenti. Koliko bih tada dao da sam bio na njihovom mjestu", dodao je Deisler.

"Dugo sam se trudio zadržati taj imidž. Dajući autograme, želio sam svima dati djelić sebe, ali svako drugo pitanje je bilo kakav auto vozim i koliko zarađujem. Htjeli su od mene napraviti Beckhama. Stavio sam masku, ali sam se interno pobunio. Pitam se je li nogomet koji sam napustio bio bolesniji od mene", zaključuje nekadašnji reprezentativac Njemačke.

A gdje je danas?

Neko je vrijeme još živio u Minhenu, potom se preselio u rodni grad Lörrach, ali se još uvijek ne zna gdje je danas. Prestao je odgovarati na telefonske pozive čak i od svojih najbližih prijatelja. Trener Ottmar Hitzfeld dolazi iz istog kvarta, pitao je prijatelje za njega, ali je na kraju i on odustao. Deisler se vjerojatno vratio u Berlin na neko vrijeme kako bi se sakrio u gradu od 3,5 miliona stanovnika. Nekoliko mjeseci nakon karijere objavio je autobiografiju koja je bila oblik terapije, dao intervju za Die Welt i nestao.

Priznao je da je vidio Dalaj Lamu i prešao na budizam. Ali ostalo su nagađanja; da pripada nekoj sekti, da ga je žena napustila, da mu nije dobro i da je izgubio sav novac, ili – naprotiv – da je doveo svoj život u red, oporavio se od depresije i živi s novom ženom u prekrasnoj bijeloj vili.

"Krajem 2018. moj prijatelj ga je slučajno sreo. Dosta se udebljao, ali se dobro drži. Živi negdje blizu Freiburga, ali ne znam čime se bavi", kaže Piotr Reiss.
Neko je za "Bild" javio da je Deisler sudjelovao na malom humanitarnom turniru u Umkirchu, kraj Freiburga. Igrao je u timu firme koja se bavi montažom vodovodne opreme. Djeci je dijelio lopte, dao nekoliko autograma, bio dobro raspoložen. Ali kada su godinu dana kasnije novinari došli na sljedeće izdanje ovog turnira, Deislera više nije bilo.

Deisler se tiho povukao u svoj sigurni svijet...