Dnevnik SP, 5. dan: Švrakino za četiri miliona ljudi

Nakon prvog treninga, prevoz do Sao Paula organizuje nam ljubazni Almir iz Saveza i osjećamo se odlično što ni ovaj put nećemo morati sjesti u sumnjivi autobus, te u gradu od 20 miliona stanovnika gdje niko ne govori engleski jezik probiti se do akreditacijskog centra. Zaista, na prevoz u i oko Guaruže se ne možemo požaliti. Vozilo je uvijek spremno za novinare i nasmijani domaćin prebaciće nas gdje god kažemo.

Za Sao Paulo krenuli smo Kia monovolumenom sa oficijelnim FIFA vozačem i predstavnikom Adidasa zaduženim za našu reprezentaciju koji se također morao akreditovati, ali i pokupiti neku opremu koja je našoj selekciji nedostajala. Ništa značajno, ne brinite, dresovi su tu i Zmajevi će blistati na terenu.

Kad sam se zadnji put pogledao u ogledalo, istina bilo je to još u Sarajevu, izgledao sam kao čovjek, ali za Patrycka iz Adidasa očigledno smo mnogo više ličili na kofere, pa nas je tako i tretirao. Poljski Njemac se ponašao kao da ne postojimo tokom cijele šestosatne vožnje i tako se savršeno uklopio u cjelokupni stav bh. reprezentacije (čast izuzecima). Predstavnik Adidasa je očigledno neka velika fora, pa smo morali čekati da zaspi da bi nas vozač prijmetio na zadnjoj klupi i podijelio par vrijednih informacija sa nama.

Put do Guaruje do stadiona gdje je centar za akreditovanje vodi prvo kroz džunglu, a onda favele, dok centar najvećeg brazilskog grada ovaj put nismo ni vidjeli. Naša vožnja kroz Sao Paulo najbliže bi se mogla opisati turom kroz beskrajno Švrakino selo (naselje u Sarajevu, op. a.) sa više od četiri miliona stanovnika. Metropolitan zona Sao Paula ima oko 20 miliona stanovnika, dok je sam grad na oko deset. Od toga, njih oko 20%, znači četiri miliona, žive u favelama. 

Na sklepanim kućicama, sastavljenim od blokova, kartona i Lego kockica, vidi se da su građene i dograđivane svakog dana po malo, onim redom kojim je njihov stanovnik uspjevao sakupiti novca. Do početka osamdesetih godina, sve barake su bile od drveta, a od blokova (bez fasade, naravno) počelo se graditi tek kasnije i tada su favele dobile ovaj prepoznatljivi izgled. Na početku, nisu imali nikakvu infrastrukturu, ali su im kasnije vlasti uvele struju i vodu po nekim fiksnim, najnižim tarifama. Međutim, stanovnici se vodom i strujom najčešće snabdjevaju ilegalno, kačeći se na glavne vodove.

Iako u ovim dijelovima grada policija nema nikakve ovlasti i osim u velikim akcijama ni ne ulazi u favelu, naš vozač tvrdi da tamo nema mnogo kriminala. Svu vlast u faveli drže narko dileri, a pljačke i ubistva loši su za posao. U Sao Paolu čitav grad drži jedna banda i zbog toga situacija je mirnija nego u Riju gdje se za prevlast bori više kriminalnih organizacija.

Naš vozač je desničar i smatra da je novi Ustav donešen nakon pada diktature u ’88 godini dio previeše sloboda, te da je jedan značajnijih razloga visoke stope kriminala. Kriminalce puštaju iz zatvora za praznike i oni se nikada ne vraćaju, kazne su preniske i čini se da bi on bio spreman na mnogo oštriji stav.

Ipak, većina stanovnika favele su obični radni ljudi sa lošim poslovima i vrlo niskom primanjima. To su prepoznale i velike korporacije, pa se u dogovoru sa narko bossovima i u faveli sve češće otvaraju banke, marketi i ispostave drugih kompanija. Prema riječima našeg vozača ljudi iz favele pokazali su se kao pouzdane i redovne platiše, a i njihov novac je dobar iako ga ima malo, pa internacionalne korporacije i ovdje vide jednako dobro tržište kao i bilo gdje drugo. Jedina razlika je u tome što porez plaćaju na drugom mjestu, a i stopa je vjerovatno nešto viša.

Istini za volju, neiskreno bi bilo reći da u Sao Paulu nismo osjetili pritisak nesigurnosti. Na ulici pored nas policija hapsi neke motoriste sa pištoljem uperenim u glavu, na semaforu na cesti vidimo odvaljen komad duge puščane cijevi i ipak se ne može reći da je opšta sigurnosna situacija vesela. Naš domaćin reći će da je veća opasnost za nekog domaćeg kada uđe u favelu, nego za turistu, ali daleko je to od mira i spokoja Guaruje iz koje smo došli.

Od prvih priprema za put u Sao Paulo slušali smo priče o nesnosnim saobraćajnim gužvama, međutim, obje vožnje do grada za nas su prošle neometano. Štrajk radnika gradskog prevoza privremeno je zaustavljen, pa mi do Sao Paula i kroz grad idemo bez većih problema.

Ono što je nevjerovatno, dan pred početak Svjetskog prvenstva u fudbalu, u Sao Paulu se ova atmosfera skoro pa i ne osjeti. Čak ni glavne ulice koje vode ka stadionima nisu brandirane bojama FIFA-a. Naš domaćin tvrdi da je je prije četiri godine na zgradama, balkonima i u kafićima bilo daleko više brazilskih zastava nego danas kada počinje SP u njihovom gradu. Sao Paulo je nespreman, a jednim djelom osjeti se i otpor lokalnog stanovništva nezadovoljnog onim što je urađeno pred SP i korupcijom unutar domaćeg Saveza.

Proces akredotvanja teče bez problema. Domaćini su nasmijani i susretljivi i sve je gotovo za par minuta. Potraga za Adidas opremom nije tako uspješna. Našeg prijatelja čekamo skoro sat vremena u lokalnom tržnom centru, da bi se on vratio vidno neraspoložen i još šutljiviji nego ranije.

U sumrak krećemo nazad za Guaruju. Propustili smo večernji trening reprezentacije, ali vrijedilo je. Fudbaleri naveče svakako ne daju izjave i za nastavak priče o Zmajevima moraćemo sačekati jutro. Nemam ništa protiv.