Da li je skandinavski model spas za bh. klupski fudbal?!

Tako se, između ostalog, kupuju izbori. Ne brinite, ovo neće biti kolumna o politici (iako bi možda trebala biti). Često se spomenu i evropski standardi; standardi koji se pokušavaju primijeniti i u našoj državi. No, kako Evropu približiti prosječnom stanovniku Bosne i Hercegovine?! Dizanjem cijena osnovnih životnih namirnica, a ne dizanjem visine plaće?! Zaobilaženjem i(li) kršenjem zakona?! U očima (i džepovima) prosječnog Bosanca i Hercegovca, Evropa je, nažalost, nedosanjani san; san koji je skoro pa nemoguće ostvariti, san koji sve više podsjeća na noćnu moru nakon svakog šamara bosanskohercegovačke realnosti. A takvih šamara, priznat ćete, ima na svakom koraku. Nedostatak volje, želje, hrabrosti, jasnog plana i vizije bosanskohercegovačkih političara razlozi su zbog kojih godinama tapkamo u mjestu. A toliko toga smo mogli. Toliko toga možemo.

Premijer liga BiH

Nažalost, stanje u našem domaćem fudbalu jednako je sveopćem stanju u državi. Imali smo izrazito domaćinsku ligu; gosti su na utakmice dolazili u nadi da se kući vrate živi i zdravi, o golovima i bodovima bilo je smiješno i sanjati. Također, ljubitelji fudbala (i poznavaoci politike), u šali ili ne, često su isticali kako se zna osvajač lige, ili, bolje rečeno, kako se zna kojem narodu pripada čast da se okiti prvakom zemlje. Ta vremena davno su prošla, liga odavno nije domaćinska, a prvenstvo osvaja ekipa koja je tokom cijele sezone bila najbolja (da, ima i onih koji će (s pravom?) reći kako ligu osvaja ekipa koja je pretrpjela najmanje sudijskih grešaka). Duhovi prošlosti jave se s vremena na vrijeme. Tako je, recimo, mostarski sudija sudio meč mostarskog kluba. Materijala za popularno “Oko sokolovo” ima sa (skoro) svake utakmice, ali to su neki drugi problemi o kojima smo više puta pisali.

U sezoni 2000/2001, Premijer liga brojala čak 22 kluba (te sezone iz lige je ispalo čak osam ekipa). Naredne sezone, najviši rang bh. klupskog fudbala brojao je 16 ekipa, sezonu poslije taj broj se povećao za četiri, ali već naredne sezone Premijer liga “se vratila” na 16 klubova. Zbunjujuće, zar ne? Pravila su se mijenjala iz sezone u sezonu. Kako bi se poboljšao kvalitet lige, na sjednici N/FSBiH izglasana je odluka da se liga smanji na 12 klubova, te da se nakon završenog posljednjeg kola “regularnog dijela”, ekipe podijele u dvije grupe – prvih šest igralo bi Ligu za prvaka, a posljednjih šest ekipa Ligu za opstanak. Da li je to bila odluka koja je poboljšala kvalitet lige? Da li je brojnost klubova u Premijer ligi najveći problem našeg klupskog fudbala?

Možda je problem i u pauzi između jesenjeg i proljetnog dijela prvenstva. Prošle sezone, jesenji dio završen je četvrtog decembra, a proljetni dio nastavljen je tek 25. februara. Više od osamdeset dana pauze. Pauza između dvije sezone traje manje od dva mjeseca. Moguće da je ovo jedan od razloga zbog kojih naše ekipe rano završe nastupe u evropskim takmičenjima.

Vremenski uslovi (padavine, niska temperatura) igraju bitnu ulogu u nešto dužoj pauzi između jesenjeg i proljetnog dijela prvenstva. Bilo bi samoubistvo igrati utakmice u kojima bi se rizikovale povrede prouzrokovane užasnim stanjem terena. Da li je kalendar problem? Može li martovsko vrijeme biti gore od januarskog?

Stanje terena

Naši klubovi na pripreme za proljetni dio sezone uglavnom biraju Antaliju. Ljepši vremenski uslovi, bolja infrastruktura, tereni na kojima se mogu uvezati više od tri pasa. Problem nastaje prilikom povratka iz Antalije na bosanskohercegovačke terene. Natopljeni, blatnjavi, zemljani. Tereni koji bi mnogo više odgovarali borbama u blatu negoli fudbalu. Ipak, kod nas se na takvim terenima obavezno odigra četiri-pet kola. Regularno?!

Bacati krivnju na čelnike fudbalskih klubova bilo bi neumjesno. Potrebno je mnogo novca da bi se tereni popravili; novca kojeg (skoro) niko nema. Uostalom, reprezentacija BiH igrala je na Grbavici protiv Belgije, nakon koje je Kevin De Bruyne izjavio kako nikad nije igrao na gorem terenu. Nije to bila uvreda Željezničaru niti reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Bio je to realan komentar.

Zagrebački Dinamo, kako bi obezbijedio UEFA-inu licencu za stadion Maksimir, uložio je 10 miliona kuna za grijanje. Da bi “uveli grijanje”, morali su položiti 36.000 metara cijevi za grijanje. Grijanje koje se ne uključuje da se otopi snijeg, nego da teren ne bi bio zaleđen. Spartak iz Moskve grijačima je topio snijeg i toliko natopio travu da je utakmica protiv Barcelone odigrana na terenu poput onog u Banjoj Luci. Sa finansijskom moći Dinama ne može se porediti nijedan naš klub i suludo je očekivati da klubovi ulože toliko novca samo za grijanje.

Neuslovan teren sigurno je jedan od razloga zbog kojeg i publika ne dolazi u velikom broju. Nije to nedostatak ljubavi prema (voljenom) klubu, nije ni poruka upućena upravi kluba. Teško je u takvim uslovima vidjeti (kvalitetan) fudbal. Fudbal se u takvim uslovima pretvara u neku drugu vještinu; u neki sasvim drugi sport.

“Prepisati” od Skandinavaca?!

S obzirom da toliko težimo Evropi (sudeći po izjavama čelnih ljudi Vlade), možemo, po uzoru na Fince, Šveđanine i Norvežanine, prilagoditi kalendar premijerligaškog takmičenja. Finska liga počinje u aprilu i traje sve do oktobra, Šveđani igraju od kraja marta pa do novembra, a Norvežani počinju u martu i igraju zaključno sa prvom sedmicom u novembru.

Naravno, mi bismo tu imali problem u ljetnom periodu zbog (skoro) nesnošljivih vrućina. Ali, tada naši klubovi, barem oni koji izbore Evropu, igraju kvalifikacije za Ligu prvaka ili Evropsku ligu. I, što je najgore, obično to budu prve takmičarske utakmice; utakmice nakon dva mjeseca pauze, nakon toliko željenog odmora od pritiska koji nosi sa sobom igranje fudbala u bh. uslovima. Istina, ne bi ni Skandinavci igrali u tom periodu da ne moraju (ne možemo porediti njihovu i našu zimu). No, pronašli su način kako da na najbolji način iskoriste vrijeme i kako da njihove lige budu gledljive i dovoljno kvalitetne. Tako su pomogli i reprezentaciji. Mladi igrači ne igraju po blatu, ne bore se sa samim sobom, terenom i sa suparnikom, kao što je to obično slučaj kod nas. Pravilnije se razvijaju, imaju mnogo više “fudbala” u nogama nego mladi fudbaleri koji trče, plivaju, rone i valjaju se po našim neuslovnim terenima.

Možemo pričati o svemu; možemo pljuvati, proklinjati i psovati neuslovne terene. To neće ništa promijeniti. Postoje tri opcije:

- uložiti (nepostojeći) novac kako bismo na terenima gledali kvalitetan fudbal,
- pokušati promijeniti i prilagoditi premijerligaški kalendar vremenskim (ne)uslovima,
- ostaviti sve kako jeste i ne razbijati glavu te nastaviti gledati fudbal koji je na granici regularnog. Ako je uopće regularan.