Grčka mitologija ima feniksa, a italijanski fudbal Parmu!

Prepuna je takvih ekipa današnja Cvajta, sve sami posrnuli bundesligaši. Na Otoku i danas kruže gotovo mitske priče o Wimbledonu, još se čeka da Rodney i Del Boy postanu milioneri, a Millwall osvoji FA Kup. Ipak, ovakvim "osrednjim" klubovima suđeno je da nikada ne prerastu u velike, a kao da su predodređni, kad-tad, za propast.

U okvirima biše nam države, mostarski Velež je privlačio ogroman broj simpatija, za Rođene se navijalo u svakom kutku nekadašnje SFRJ, ali je nakon svega što se na ovim prostorima izdešavalo mostarski klub dočekala sudbina većine pomenutih "simpatičnih".

Takva je bila i jeste i Parma. Italijanski klub koji je specifičnim šarmom pridobio srca miliona ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Klub je osnovan davne 1913., a svoj procvat doživio devedesetih godina prošlog vijeka. Popularnost Parme je jedno vrijeme bila na nivou one najvećih italijanskih klubova iako ona nikada nije to postala. Ipak, priča o usponu i padu Parme je i priča o uspodu i padu italijanskog klupskog fudbala. Devetesetih godina nije bilo jače i popularnije lige od one italijanske i možda nije bilo kluba koji je privlačio više simpatija od Parme. Ipak, pad Parme je išao uporedo sa padom Serije A, a vjerovatno najmračnije doba popularnih "Ducala" se podudaralo sa padom popularnosti, atraktivnosti, kvalitete i kompetitivnosti italijanskih klubova i Serije A u odnosu na ostatak liga petice.

Parma je u zadnjem desetljeću prošlog vijeka važila se ozbiljan klub, podigla su se dva trofeja UEFA Kupa i jedan Kup pobjednika kupova, ali je titula prvaka Italije ostala nedosanjani san. Tih godina je Italija bila san svakog fudbalera, u Seriju A su stizali oni najbolji, a u Parmu i posebni.

Valjda je Parma karizmom koja je vladala oko kluba privlačila i "proizvodila" upravo takve igrače - karizmatične, jedinstvene, pa često i nestašne.

Prošlo je kroz Parmu 90-ih svakakih likova, a sve su to bili vrhunski fudbalski majstori. Dres popularnih "Ducala" su, između ostalih, nosili Luca Bucci, Luigi Appoloni, Gianfranco Zola, Dino Baggio, Fabio Canavaro, Hernan Crespo, Juan Sebastian Veron, Lillian Thuram, Fernando Couto, Gianluigi Buffon i najveći "fakin" od svih - veličanstveni Kolumbijac Faustino Asprilla.

Ipak, kako je slabila finansijska moć italijanskih klubova u odnosu na ostatak Evrope bio je neminovan i pad Serije A u svakom pogledu, a o "propasti" Parme su već ispričane mnogobrojne priče.

Sve je počelo krajem 2003. godine sa skandalom Parmalata, "roditeljske kompanije kluba". Parma se nije uspjela oporaviti od propasti pomenute kompanije, a klub je proglašen "nespasivim".

Ipak, u pokušaju da se spasi Parma je 2004. "uskrsla" kao Parma FC (umjesto Parma AC), ali rezultati su postajali sve gori i gori. Da spasa Parmi nema bilo je jasno svima, ali je klub i zvanično, ponovo, propao tek 2015. godine kada je zbog ogromnih dugova i zvanično objavio bankrot. Poslana je tada Parma u Seriju D i činilo se da je priča o ovom simpatičnom klubu gotovo i da je imala tužan kraj.

Međutim, Parma je ponovo oživjela, ovaj put kao S.S.D Parma Calcio 1913, i odmah nakon relegacije u Seriju D počela svoj put ka oporavku. Navijači nisu napuštali klub ni u najtežim trenucima, hiljade simpatizera Parme su punile stadione četvrtog ranga, a ekipa je redala pobjedu za pobjedom.

Rijetku su, pak, očekivali da Parma može za tri sezone, od ispadanja u Seriju D, izboriti povratak u elitu, ali to se sinoć desilo.

Parma je uz pobjedu nad Spezijom i dosta sreće završila na drugom mjestu Serije B i postala prvi klub u Italiji koji je tri sezone zaredom napredovao u viši rang. Čini se da Parmina bajka ipak još traje, a kapiten Alessandro Lucarelli je ispunio svoje obećanje da će vratiti ekipu u Seriju A. Jasno je da Parma nikada više, ili barem u skorijoj budućnosti, neće biti velikan italijanskog fudbala, ali ovaj klub će zauvijek ostati u srcima jedne generacije kao simbol jednog vremena i fudbala kakav je nekada bio.